Digitalna televizija

Televizija visoke definicije (High-Definition Television – HDTV) se, posmatrano kroz istoriju prenosa slike na daljinu, može smatrati jednom od velikih prekretnica ove tehnologije. Tačnije, na listi najznačajnijih događaja u svetu televizije, HDTV bi se mogao svrstati na drugo mesto, odmah ispod uvođenja kolor ekrana. Prvi HDTV proizvod se na tržištu pojavio 1998. godine, a njegovo pojavljivanje je izazvalo nepodeljeno oduševljenje svih onih kojima su video, ali i audio tehnika nepresušni izvori zadovoljstva. Kombinacija superiorne rezolucije i digitalnog surround zvuka obećavala je još intenzivniji doživljaj tokom gledanja filmova, a wide-format ekrana omogućio je maksimalno iskorišćenje svakog centimetra ili inča “dijagonale”. Međutim, početno oduševljenje je splasnulo onog trenutka kada su brojni kupci, zaljubljenici i “tehnomani” shvatili (i osetili na svom novčaniku) da TV aparat sa oznakom “HDTV” ne predstavlja kompletno rešenje, već samo jednu kariku u lancu koji je neophodno sastaviti da bi se u obećanom kvalitetu moglo uživati. Za početak, globalna popularnost HDTV-a dovela je do toga da se stotine kompanija utrkuju u borbi za kupce, a da pre toga nije obavljena ni osnovna edukacija tih istih kupaca. Kupci su često bivali izgubljeni u moru proizvoda, a da pritom ni sami nisu bili sigurni šta im zapravo treba a šta ne i čemu šta služi. Na kraju, oni koji su smogli hrabrosti da se upuste u HDTV avanturu bili su vrlo neprijatno iznenađeni očajnim kvalitetom slike. Dakle, u čemu je stvar?

Analogna televizija

Mnogo godina pre HDTV standarda, gledanje televizije je podrazumevalo posedovanje TV antene, koaksijalnog kabla koji provodi signal od antene do televizora i TV aparata s katodnom cevi (CRT). Signal je bio u analognom formatu, do antene se prenosio putem radio-talasa, kablova ili satelita, a televizor je taj signal pretvarao u sliku i zvuk. Kako je televizor s katodnom cevi analogni uređaj, svaki digitalni signal (iz DVD plejera, na primer) morao je biti konvertovan u analognu formu pre nego stigne do TV aparata. Iako je ova postavka decenijama dobro funkcionisala, vremenom su se apetiti konzumenata povećavali i limiti u kvalitetu zvuka i slike su dosegnuti. Pre svega, treba reći da prosečan analogni televizor reprodukuje oko 480 horizontalnih linija rezolucije. Iako je ova cifra već odavno prevaziđena, većina TV stanica još uvek emituje signal u ovoj rezoluciji, i tu dolazi do problema. Naime, ukoliko na vašem novom HDTV plazma “čudu” od ko-zna-koliko inča pokušate da pogledate film na nekom od programa koji su sasvim lepo funkcionisali na “starom trinitroncu”, suočićete se sa upadljivo lošijim kvalitetom slike. Kako bismo celu stvar potpuno pojasnili, predlažemo vam sledeće: ukoliko posedujete računar sa TFT monitorom, spustite rezoluciju slike na, recimo, 800×600 piksela i shvatićete o čemu je reč. Zatim, osim nenadoknadive razlike u rezoluciji, prisutne su i razlike u načinu stvaranja slike između CRT i TFT tehnologija, koje dodatno snižavaju kvalitet reprodukcije, kao i neophodnost konverzije signala (poznato je da svaka konverzija dovodi do pada u kvalitetu signala).

Iako je prelazak TV kuća na nove tehnologije i standarde u toku, teško bi se moglo prognozirati kada će taj posao biti potpuno završen. U Sjedinjenim Američkim Državama je trenutno aktuelan prelazak na digitalnu televiziju (DTV), koja podrazumeva emitovanje signala u potpuno digitalnoj formi. Ovaj format upotrebljava iste frekvencije za emitovanje kroz vazduh, a iako jeste slabijeg kvaliteta od HDTV formata, poseduje brojne prednosti u odnosu na standardni analogni format. Digitalni signal, u svakom slučaju, podržava veću rezoluciju od analognog, što za rezultat ima kvalitetniju sliku, bez obzira na dimenzije ekrana. Zatim, DTV signal omogućava takozvani multikasting, odnosno emitovanje nekoliko signala na istoj frekvenciji. Takođe, pored bazičnog signala, moguće je emitovati sporedne interaktivne sadržaje ili bilo kakve dodatne informacije, a veoma je značajna i činjenica da DTV i HDTV predstavljaju dve potpuno kompatibilne tehnologije. Zapravo, jedina uslovna mana DTV (i HDTV) formata je nekompatibilnost sa potpuno odomaćenim analognim formatom: naime, analogni TV aparati ne mogu da dekodiraju digitalni signal, što znači da je za uživanje u digitalnim TV programima neophodno posedovanje digitalnog televizora. Naša “sreća u nesreći” je da su TV kuće na ovim prostorima još uvek “nekoliko svetlosnih godina” udaljene od takvog vida transformacije, te da još dugo nećemo morati da smišljamo budžet za DTV prijemnik.

Transformacija

Komitet za napredne televizijske standarde (Advanced Television Standards Committee – ATSC) propisao je paket pravila za standardizaciju digitalne televizije, od kojih su najvažnija ona koja se odnose na kodiranje i prenos signala, klasifikaciju različitih nivoa kvaliteta, kao i unificiranje formata slike. Ova pravila su pretvorena u osamnaest primarnih DTV standarda, a poverenje uliva podatak da je najniži propisani kvalitet digitalne slike ravan najboljoj analognoj slici, što podrazumeva rezoluciju od 640×480 piksela (u najlošijem, SDTV formatu), dok najbolja HDTV rezolucija podrazumeva prisustvo 1920×1080 piksela na ekranu. To praktično znači da HDTV ekran ima oko deset puta više piksela u odnosu na standardni analogni TV uređaj. Druga važna odrednica odnosi se na proporcije slike: dok analogni televizori koriste ekrane formata 4:3, kod HDTV-a taj odnos je 16:9 (popularni wide-screen ili bioskopski format, prilagođen prvenstveno filmskoj industriji) što dozvoljava iskorišćenje celokupne površine ekrana prilikom gledanja filmova.

Treća bitna stavka bavi se brzinom osvežavanja slike, poznatijom kao frame rate. Ova vrednost označava koliko puta u sekundi televizor potpuno obnovi sliku i naravno, što je brojka veća – slika je kvalitetnija. Kod digitalne televizije oznake brzine osvežavanja slike obično se završavaju slovima “i” ili “p”, što označava da li je osvežavanje interlaced ili progressive, dok se sama brzina kreće između 24 i 60 frejmova u sekundi. Naravno, HDTV koristi vrednosti bliže većoj brojci, dok se “obična” DTV zadovoljava nižim vrednostima. U praksi ćemo često naići na pomalo zbunjuće oznake, kao recimo “1080p” za HDTV ekran: u ovom slučaju radilo bi se o ekranu rezolucije 1920×1080 piksela koji poseduje progresivno osvežavanje slike, dok se za brzinu osvežavanja može čvrsto pretpostaviti da je na gornjoj granici (50 – 60 frejmova u sekundi, s obzirom da je u pitanju HDTV). Ukupno gledano, ova pravila kreću od 640×480 piksela u formatu 4:3 i 24p osvežavanju, a završavaju se na pomenutih 1920×1080 piksela u 16:9 formatu, uz frame rate 60i.

Sve u svemu, ovakva standardizacija predstavlja hvale vredan pokušaj da se u svetu digitalne televizije napravi nekakav red, ali dve stvari to i dalje ne dozvoljavaju. Prvo, osamnaest standarda je previše: TV stanice imaju pravo da biraju koji im standard najviše odgovara za emitovanje, proizvođači – koji će standard (ili standarde) da proizvode, a kupci treba da pronađu srednje rešenje kako bi pomirili ova dva faktora. Drugo, još gore, jeste to da je čitava standardizacija zasnovana na dobrovoljnoj osnovi, jer Komitet nema moć da primora TV kuće i proizvođače da se pridržavaju opisanih standarda.

Potrebe

Ukoliko ste i posle svega navedenog rešeni da sebi priuštite HDTV ugođaj, neophodno je da obratite pažnju na tri osnovna činioca koji će vam to omogućiti. Dakle, za uživanje u digitalnoj televiziji visoke rezolucije potrebno je sledeće:
– izvor digitalnog signala (kroz etar, pomoću kabla ili preko satelita)
– prijemnik istog signala (antena, kablovski ili satelitski operater)
– HDTV komplet.

Verujemo da su prve dve stavke dovoljno jasne, te se na njima nećemo posebno zadržavati. Kada su u pitanju HDTV kompleti, treba napomenuti da postoje dve osnovne varijante: integrisana i HDTV-ready. Integrisana varijanta označava digitalni televizor koji poseduje ugrađen digitalni tjuner i potpuno je osposobljen za prijem i reprodukciju digitalnog signala, ali nema mogućnost reprodukcije analognih TV programa. Nasuprot tome, HDTV-ready komplet predstavlja digitalni ekran visoke rezolucije, ali opremljen analognim tjunerom, što omogućava prijem analognog TV signala i gledanje konvencionalnih programa. Mana ovakvog kompleta je neophodnost priključivanja eksternog digitalnog risivera namenjenog dekodiranju digitalnog signala, što povećava ukupne troškove. S druge strane, ovako formiran komplet ne zahteva nikakva odricanja u pogledu funkcionalnosti, jer nam omogućava prijem i analognih i digitalnih TV programa.

Takođe, treba znati da je nemoguće napraviti HDTV uređaj koji bi podržavao sve digitalne formate i rezolucije. Iz tog razloga, ovi uređaji imaju jedan do dva nativna formata, a signal pre reprodukcije biva konvertovan u te vrednosti. Jedini savet koji je ovde moguće dati jeste da probate da definišete kakve sadržaje najviše gledate: ukoliko su to filmovi, tražite ekrane sa što višom rezolucijom; ako ne propuštate nijedan sportski događaj, za vas je važnija brzina osvežavanja (radi što detaljnije slike)… S obzirom da kod nas još nema TV stanica koja emituju signal u digitalnom formatu, jedine izvore ovakvog signala predstavljaju nam kablovski i satelitski operateri. Međutim, digitalni i HDTV signal su dve različite stvari, pa je neophodno informisati se o tome koji kablovski operateri zaista omogućavaju pravi HDTV standard. Ista stvar je poželjna i prilikom nabavke digitalnog satelitskog kompleta, jer opet, ako je digitalno – ne znači i da je HDTV. I za sam kraj, imajte na umu činjenicu da nikakvi megapikseli, rezolucije, niti progresivna osvežavanja, neće učiniti da niskokvalitetni analogni signal izgleda bolje na vašem novom HDTV kompletu.