Interkonekcijski kablovi

Prenosnici signala niskog nivoa su jedan od bitnijih elemenata unutar hi-fi sistema. Mišljenja i teorija u vezi s njima ima mnogo. Tržište je bogato različitim modelima, a "uradi sam" pristup, ili "Do-It-Yourself", možda je najviše izražen upravo u ovom segmentu.
Ekstremni pristupi nisu retkost: neki korisnici jednostavno nipodaštavaju uticaj kablova na zvuk sistema, smatrajući da su oni odličan izgovor za izvlačenje novca iz džepova lakovernih kupaca. Drugi, pak, preterano naglašavaju njihov značaj: jedan od primera kojih se sećamo jeste vlasnik jeftine linije koji se "častio" skupim Van den Hul kablovima, vrednijim od nje same, verovatno očekujući čudo. S druge strane, tokom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina kablovi nisu bili uzdignuti na nivo ozbiljne komponente hi-fi sistema, no čini se da se mnogo toga od tada promenilo.

Sastavni delovi interkonekcijskih kablova
Svaki žičani interkonekcijski kabl sastoji se od tri glavna dela: provodnika, izolatora i terminacije, odnosno priključaka. Provodnici nose audio-signal, izolatori služe da odvoje kako provodnike između sebe, tako i u odnosu na okolinu. Uloga priključaka/terminacija je jasna sama po sebi.

Provodnici
Materijali od kojih se provodnici danas najčešće prave jesu bakar i srebro. Bakarni provodnici se uglavnom prave od tzv. OFC bakra. Skraćenica OFC znači "bakar bez prisustva kiseonika" (Oxygen Free Copper), mada je tehnološki veoma teško napraviti sastav materijala takav da kiseonika u njemu uopšte ne bude. Zbog toga se ide na smanjenje njegovog prisustva na oko 20% u odnosu na količinu običnog bakra. Kiseonik, dugoročno gledano, može izazvati koroziju bakra i njegove lošije karakteristike, te je njegova eliminacija poželjna.
Drugi način za poboljšanje samog materijala jeste korišćenje bakra sa linearnom strukturom, poznato pod nazivom LC – Linear Crystal. Naime, bakar nema uniformnu strukturu, već poseduje zrnaste forme, koje utiču na signal koji se provodi u tom smislu da se same forme ponašaju kao mikrokola sa sopstvenim otporom i kapacitivnošću. LC bakar poseduje uniformniju kristalnu strukturu i broj zrnastih struktura kod njega kreće se oko 250 po dužnom metru, dok je kod običnog bakra ovaj broj daleko veći i kreće se i do 5.000.
Dosta se koriste i provodnici napravljeni po tehnološkom procesu poznatom pod nazivom OCC – Ohno Continous Casting, koji je razvio profesor Ohno sa Chiba instituta za tehnologiju u Japanu. Način proizvodnje kristalizovanog bakra pomoću ove tehnologije dovodi do pojave zrnastih struktura u odnosu jedno zrno na čak 230 dužinskih metara bakra. U tom slučaju audio-signal trpi daleko manju degradaciju. Treba, ipak, uzeti u obzir da se OCC proces može sprovesti na bakru bilo koje čistoće, tako da postoje čujne razlike između različitih vrsta bakra dobijenih OCC procesom.
S obzirom na to da struktura bakra nije identična u oba smera, neki proizvođači to navode kao objašnjenje zbog čega su njihovi interkonekcijski kablovi usmerenog tipa.
Srebro je kao materijal veoma zahvalno: iako ima znatno višu cenu i nešto viši specifični otpor u odnosu na bakar, oksid srebra je daleko manje problematičan u odnosu na onaj koji nastaje oksidacijom bakra. Tehnike proizvodnje provodnika od srebra su veoma slične onima koje se koriste za proizvodnju bakarnih prenosnika.

Izolatori
Iako možda na prvi pogled ne izgleda značajno, uloga izolatora je veoma bitna. Iz ugla elektrike, svaki izolator poseduje karakteristiku koja se naziva dielektrička apsorpcija. Ova osobina čini da izolator upija deo energije koja se emituje. U slučaju audio-provodnika ta osobina nije poželjna, jer se akumulirana energija iz dielektrika ponovo vraća nazad sa malim zakašnjenjem, te dovodi do interferencije sa signalom samog provodnika.
Materijali od kojih se proizvode izolatori za audio i druge vrste kablova su različiti. Treba svakako napomenuti da je jedan od najboljih dielektrika za primenu u audio-tehnici vazduh. Kablovi kao izolator često koriste PVC (polivinil-hlorid) izolaciju, dok se za kvalitetnije primene koriste polipopilenske izolacije ili teflon. Pored navedenog, česte su primene vazdušnih "džepova" unutar izolatora, čime se i sam vazduh pretvara u izolator.

Konektori
Terminacije ili konektori su jednako važni delovi interkonekcijskog kabla. Treba imati u vidu činjenicu da svaki konektor doprinosi degradaciji zvuka u manjoj ili većoj meri. Konektori su osetljive tačke sistema jer je prljavštini koja potiče od prašine, duvanskog dima, smoga itd. dosta lako da dođe u kontakt sa površinom konektora. Takođe, oni su izloženi atmosferskoj vlagi, što u nekim slučajevima može ubrzati koroziju.
Cilj svakog konektora jeste da ostvari optimalan kontakt sa provodnom površinom na koju naleže: pritisak mora da bude adekvatan, kao i površina kontakta. Uz sve navedeno, otpornost i kapacitivnost samih konektora su osobine na koje proizvođači posebno obraćaju pažnju, te se u skladu s tim biraju materijali i oblici terminacija.
Veliki broj konektora pravi se od legure bakra kako bi imao dobru provodljivost i u isto vreme bio dovoljno čvrst. Površina se nikluje, a u boljim slučajevima koristi se zlato ili rodijum. Izolacija između polova je od sličnih materijala kao i u slučaju kabla, Teflon je posebno popularan.

Spajanje terminacija i kabla može se ostvariti na više načina. Jedan od njih je lemljenje. Sam lem predstavlja slabu tačku interkonekcijskog kabla, te je neophodno da legura za lemljenje bude kvalitetna, sa što manje olova i uz dodatak srebra. Neke kompanije prave priključke koji se ne leme, već se spoj ostvaruje "na hladno", pomoću zavrtnja koji pritiskaju provodnik uz određeni deo konektora. Drugi, pak, koriste spajanje "na hladno", a zatim puštaju vrlo jaku struju tokom delića sekunde upravo kroz tačku spoja. S obzirom na postojanje prelaznog otpora između dve površine, dolazi do topljenja i mešanja metala, te se na tom mestu stvara mali var napravljen od legure dva materijala.

Raspored provodnika unutar kabla
Raspored provodnika poznat je i pod nazivom geometrija kabla. O čemu se radi? Jednostavno, nije u potpunosti svejedno kako će provodnici biti raspoređeni unutar kabla: kada se nalaze paralelno, povećava se kapacitivnost; ukoliko je jedan provodnik kruži oko drugog, kapacitivnost je daleko manja.
Veliki je uticaj i skin-efekta: težnje naizmenične struje da joj najveća gustina bude na površini, a ne u unutrašnjosti provodnika. Upravo ovaj efekat je možda najveći krivac za degradaciju zvučnog signala: kako se kabl sastoji od velikog broja provodnika (licni) malog poprečnog preseka, svaki od njih se nalazi jedno vreme na površini, da bi ga zatim prekrili ostali provodnici. U ovom slučaju naizmenična struja ima tendenciju da prelazi sa jedne na drugu licnu kako bi uvek ostala na površini. Svaka od njih se u tom slučaju ponaša kao malo električno kolo sa svojim otporom i kapacitetom i time utiče na signal koji prenosi.
Postoji mnogo načina koje proizvođači koriste u minimizaciji negativnog uticaja skin-efekta: jedan od njih je taj da se svaka licna izoluje od okolnih, kako ne bi dolazila u dodir sa njima.

Balansirani i nebalansirani interkonekti
Po načinu na koji prenose signal interkonekte delimo u dve osnovne grupe: nebalansirani i balansirani. Nebalansirani su u početku bili primenjivani na kućnim hi-fi uređajima, dok su balansirani standard u profesionalnoj tehnici. Vremenom su neki proizvođači počeli da postavljaju balansirane konektore i na svoje najbolje uređaje i od tada se XLR konekcija ustalila i u kućnom hi-fiju.

Nebalansirani interkonekti se najčešće sastoje od dva provodnika – jednog koji nosi signal i drugog koji predstavlja uzemljenje. U slučaju da se ovakav konektor nalazi u blizini vrlo jakog elektromagnetnog polja naizmenične struje ili ima veliku dužinu, moguće je da se generišu smetnje koje će biti čujne: šum, zujanje, brum itd.
Balansirani interkonekti obavezno imaju tri provodnika: dva prenose signale a treći je uzemljenje. Signali koji se prenose preko provodnika su identični, ali su u kontrafazi, tj. međusobno su pomereni za 180O. To znači da kada amplituda signala na jednom provodniku dostigne maksimum na drugom je u tom momentu minimalna. Šum i smetnje se takođe unose u navedene signale. Međutim, kada stignu na odredište čeka ih diferencijalno pojačalo, koje pojačava razliku između dva signala, a ne i smetnje, koje su istovetne za oba signala. Na taj način diferencijalno pojačalo skoro u potpunosti odbacuje smetnje, a što je kvalitetnije to je ova njegova karakteristika izraženija.

Zvučno testiranje kablova
Osnovno pravilo pri testiranju interkonekcijskih kablova jeste da se testiraju upravo na onom sistemu za koji se kupuju. Taj sistem pre toga mora biti dobro poznat slušaocu i potrebno je da on ima uvid u njegove dobre i loše strane kada se koriste postojeći kablovi. Jednostavno, mora se poznavati ponašanje sistema.
Pre testiranja interkonekta preporučujemo njihovo usviravanje u trajanju od 24 časa. Potom se može pristupiti testu. Poređenje sa nekim drugim kablovima ne treba da bude samo po A-B sistemu, već i po A-B-A i B-A-B matricama testiranja, kako bi se umanjio osećaj navikavanja na novi zvuk, kao i psihološki placebo efekat, koji u ovom slučaju govori da je novije (i najčešće skuplje) automatski bolje.
Testiranje interkonekta ima tu prednost što se komponente ne moraju svoditi na isti izlazni nivo signala kao, na primer, pri testiranju CD plejera – kablovi samo provode i neće smanjiti niti povećati nivo signala na način da se to primeti. Na kraju sve spada u domen ličnog doživljaja i ukusa: ne morate naprezati svoj mozak i slušni aparat kako biste videli da li nešto zaista valja. Uzmite ono što vam se više dopada, interkonekt koji zvuči muzikalnije.
Za one koji ipak vole analitičku prirodu hi-fija evo nekoliko saveta na šta obratiti pažnju pri testiranju:
1.Proveriti da li interkonekt unosi metalni prizvuk ili neadekvatnu oštrinu u visokotonsko područje. Ovo je česta pojava u slučaju "tvrđih" pojačala i jeftinijih srebrenih interkonekta.
2.Obratiti pažnju da li je interkonekt doneo veštački topao i mek zvuk: ukoliko jeste, verovatno su se izgubili detalji, a bas postao zamućen.
3.Da li su se smanjile prostornost i dubina muzičke scene?
4.Poslušati da li je smanjen dinamički opseg: neki interkonekti jasno smanjuju dinamiku sistema.
5.Da li muzika zvuči živopisnije? Postoje slučajevi kada zamenom interkonekta muzička scena nestane u sivilu i sve se pretvori u bledu reprodukciju bez imalo života. U suprotnom, realnost muzičkog doživljaja dovodi do uživanja kod slušaoca.
6.Da li dugotrajno slušanje zamara, što ranije nije bio slučaj? U slučaju da zamara, date kablove kao kombinaciju u trenutnom sistemu treba zaboraviti što pre.

Koliko novca uložiti i šta izabrati
Na ovo pitanje zaista nije lako odgovoriti. Najlakše je reći "onoliko koliko mislite da treba", ali takav odgovor nikome ne pomaže. No, hajde da krenemo drugim putem: pogledajte, za početak, vaš audio-sistem. Koja je najskuplja komponenta u njemu? Sigurno ćete zaključiti zbog čega je to tako. Takve komponente najčešće sadrže probrane delove, kvalitetna kućišta i dizajn. Kod kablova se sve to teže vidi na prvi pogled. Postoji i priča kako se jedna od kompanija usudila da značajno podigne marginu profita izbacujući nove interkonekte na tržište. Odmah posle toga prodaja je skočila. Potom su i druge kompanije podigle cene, kako njihovi proizvodi ne bi bili mnogo jeftiniji (mada iste klase kvaliteta) i prema tome i "lošiji". Tako je nastala zatvorena petlja, loša po kupce.
Preporučujemo da nikada, ali zaista nikada, ne kupujete kablove a da ih pre toga ne testirate. Kablovi sami po sebi ne mogu stvoriti zvuk kakav želite ukoliko ga sistem nema. CD reproduktor kome fale detalji u visokom spektru neće ih dobiti ni uz pomoć najskupljih kablova na svetu. Interkonekti, kao i ostali kablovi u sistemu, faktički mogu da rade samo kao veoma fine tonske kontrole, s tim da, zavisno od modela, unose veći ili manji pečat sopstvenog zvuka. Umesto mazohizma po sistemu "šta bi bilo kad bi bilo", smatramo da je za početak najbolje izabrati jednog zastupnika ili jednog proizvođača. Potom treba krenuti sa najjeftinijim interkonektima koji su u ponudi i prvo čuti njih. Zatim treba krenuti na skuplje modele i pažljivo posmatrati odnos uloženo/dobijeno sve do granica tolerancije. Onog momenta kada razlike između dva kabla istog proizvođača iz različitih cenovnih kategorija gotovo da ne postoje znači da ste došli do granice vašeg sistema u kojem će ostale komponente postati usko grlo u odnosu na interkonekte. Navedenu granicu je ponekad teško dostići, ponekad i jeftiniji interkonekti zvuče bolje od skupljih, ponekad je cena skupljih interkonekta bezrazložno i neopravdano visoka, ali to sve zavisi od slučaja do slučaja i nema opšteg pravila. Uglavnom, kada isprobate prvu seriju kablova određenog proizvođača, isprobajte i druge. Ne bežite ni od "sam svoj majstor" rešenja, mogu biti veoma zanimljiva.
Sa ekonomske tačke gledišta, neko opšte pravilo je da vrednost interkonekcijskih kablova u sistemu ne bi trebalo da bude manja od 5% ukupne vrednosti ostalih komponenti, niti viša od 15% iste vrednosti.

Zaključak
Interkonekti su danas postali nauka za sebe. Pamfleti proizvođača puni su tehničkog žargona i posebno smišljenih imena za patentirane tehnologije koje slušaocu malo šta znače. Ne dajte se zavarati, ipak se na kraju krajeva radi o paru žica sa priključcima na krajevima. Nažalost, ta žica može zadati dosta muka, te traganje za dobrim interkonektom pretvoriti u potragu za ćupom blaga na kraju duge. Neki koriste jednostavno pravilo: sve što je dobro mora lepo da svira na bilo kakvim kablovima, tako da je zamena interkonekta boljim čist dobitak. Drugi se ne slažu, tvrde kako odmah pri izboru komponenti treba voditi računa o kablovima, u cilju maksimalnog uklapanja celog sistema. Treći su negde na sredini. Na vama je odluka kojoj grupi pripadate. Ali, zapamtite samo jedno – verujte svojim ušima.

SAVETI I TRIKOVI

Čišćenje konektora
Na sreću, konektori zahtevaju sasvim jednostavno održavanje. Ovo je posebno važno u slučaju da, na primer, kupujete polovan uređaj, jer veoma malo vlasnika zaista održava terminacije na svojim komponentama. Treba izbegavati korišćenje mehaničkih sredstava za čišćenje konektora, pod uslovom da se na određenom mestu nije pojavila korozija, što ukazuje na loše uslove u kojima je uređaj boravio ili loš kvalitet samih terminacija. Pravilno čišćenje obavlja se uz pomoć meke pamučne krpice, štapića za uši i korišćenjem alkohola, najbolje devedesetoprocentnog. Pre čišćenja konektora ne bi bilo loše proveriti da li je i sam kabl zaprljan, te ga očistiti vlažnom mikrofiber krpom. Na klasičnom RCA utikaču čisti se prvo spoljni deo terminacije, jer je najveća šansa da upravo sa ovog dela prljavština dospe u unutrašnjost, a zatim i unutrašnji deo, i to uz pomoć štapića za uši ovlaženih alkoholom. Nikako nemojte zaboraviti da je utikač samo polovina srećnog para: utičnica je jednako bitna. Nju čistite na isti način, s tim što se štapići za uši koriste za unutrašnji kontakt. Ovde treba biti pažljiv: štapić se uvuče u otvor i okreće levo-desno dok se pažljivo izvlači napolje. Vodite računa da unutra ne ostanu komadići vate.

Uključi-isključi
S vremena na vreme isključite konektor (naravno, pre toga proverite da li su sve komponente sistema takođe isključene) i ponovo ga uključite: mehanička sila sastrugaće deo prljavštine ili korozije i napraviće bolji kontakt nego što je bio pre isključenja.

Kratkospojnici na ulazima
Nekada davno proizvođači su uz pojačala isporučivali i kratkospojene RCA konektore kako bi se isti postavili na ulaze koji se ne koriste. Pored zaštite od prljavštine, ovi mali konektori su doprinosili i boljem zvuku pojačala. Kako to? Jednostavno, mehanički preklopnici prisutni na većini pojačala bili su u stanju da preuzmu delić šuma i smetnji sa ulaza koji nisu bili kratko spojeni. Današnja pojačala uglavnom nemaju ovakve probleme, ali u svakom slučaju vredi probati, makar zbog prašine: uzmite obične RCA konektore i zalemite njihove kontakte te ih uključite u ulaze koji ne koristite. Sa izlazima budite pažljivi: onaj za analogni snimač (tape out) i izlaz sa pretpojačivačke sekcije (pre-out) nemojte dirati, čak i ukoliko pre izlaza za snimač postoji bafer sekcija. U slučaju da želite da ih zaštitite od prašine, uključite u njih RCA konektore koji nisu kratko spojeni.

Položaj i dužina interkonekta
1.Interkonekcijske kablove uvek kupujte/pravite tako da imaju minimalnu dužinu, jer veća dužina unosi više degradacije u zvuk. Setite se da proizvođači danas prave pojačala sa što kraćom putanjom signala, koja se često meri i u centimetrima. Nema smisla da upropastite njihov trud interkonektom od par metara.
2.Dužina interkonekta za oba kanala jednog ulaza treba da bude jednaka.
3.Ne savijajte kablove pod oštrim uglovima.

Električni parametri
Malo detalja i malo saveta – interkonekcijski kabovi su često kamen spoticanja u hi-fi sistemu. Električni parametri koji su bitni za interkonekte su otpornost, induktivnost i kapacitivnost. Otpornost kablova bi teorijski trebalo da bude što manja, ali nikako nije merilo kvaliteta. Najčešće se kreće u granicama nekoliko desetih delova oma po dužnom metru kabla.
Induktivnost bi trebalo da bude što niža, uz primedbu da neka pojačala imaju potrebu za određenom induktivnošću zvučnika i samih kablova kako bi radila u stabilnom režimu.
Kapacitivnost se najčešće iskazuje u pikofaradima i poželjno je da bude što niža, uzimajući u obzir celu dužinu kabla. Prevelika kapacitivnost može dovesti do pada odziva sistema na visoke frekvence.

Rečnik pojmova
Interkonekt: opšte gledano, provodnik koji je zadužen za transport signala između komponenti sistema. Sam signal može biti digitalnog ili analognog tipa, a način prenosa signala optički ili električni. U hi-fi okruženju najčešće se prenose analogni električni signali, mada učešće digitalnog načina prenosa konstantno napreduje.
Nebalansirani interkonekt: pojam koji označava dva provodnika sa završetkom (terminacijom) najčešće u obliku RCA konektora. Poznati su pod nazivom i single ended konektori.
Balansirani interkonekt: za razliku od nebalansiranog, sadrži tri provodnika i najčešće se završava XLR terminacijom. Da bi se koristili, neophodno je da uređaji koje povezuju takođe imaju balansirane izlaze, odnosno ulaze.
Usmereni interkonekt: interkonekcijski kabl sa terminacijama koji, po preporuci proizvođača, treba uvek postavljati na jedan način. Sam kabl je obeležen tako da se zna kojim putem se kreće signal od svog izvora ka destinaciji. Naravno da će ovi kablovi raditi i kada ih uključite na suprotan način, ali kompanije koje ih prave tvrde da se maksimum postiže kada su postavljeni prema preporukama.
RCA priključci: najčešći prisutni priključci na audio-uređajima; veoma su retki uređaji koji ih ne poseduju. Imaju dva kontakta i mogu se koristiti isključivo za single ended konekcije.
XLR priključci: često se sreću na kvalitetnijim audio-komponentama, a standard su za profesionalnu opremu. Poseduju tri pina za povezivanje.