THX sertifikat

Većina nas je često sklona da ovu skraćenicu svrstava “u isti koš” sa Dolby ili DTS standardima, svodeći THX na još jedan surround format. Pre svega, trebalo bi da razjasnimo šta je zapravo THX. Većina nas je često sklona da ovu skraćenicu svrstava "u isti koš" sa Dolby ili DTS standardima, svodeći THX na još jedan surround format. Ova zabluda proistekla je prvenstveno iz činjenice da je THX još uvek relativno retka pojava i da se sreće samo na skupljim kućnim uređajima i profesionalnoj opremi. Međutim, THX nije neki "super surround", koji je u bilo kom smislu bolji od navedene "konkurencije". Istina je da THX predstavlja mnogo toga, ali bi se najjednostavnije mogao opisati kao skup normativa koji garantuju određeni nivo kvaliteta i mogućnosti, ili kraće – sertifikat. Dakle, nešto poput etiketa koje srećemo na većini savremenih proizvoda, a koje nam govore o usaglašenosti datog proizvoda sa određenim standardima (kao npr. famozni Euro 3 kod automobila).

U slučaju THX-a radi se o skupu standarda vezanih za kvalitet filmske trake, kvalitet transfera video i audio materijala u DVD format, kao i vrhunski kvalitet zvuka. S obzirom da sve ljubitelje dobrog zvuka najviše zanima ovo poslednje, reći ćemo da THX sertifikat predstavlja najsigurniji način za dobijanje autentične zvučne podloge, upravo onakve kakvom su je njeni tvorci zamislili. Kao što možemo da primetimo, u opisu THX sertifikata se nigde ne spominje višekanalno enkodiranje i dekodiranje audio materijala, ili raspoređivanje takvog signala unutar surround sistema. I upravo to je suštinska razlika između THX-a i već spomenutih surround formata: oni su, zapravo, dve potpuno različite stvari, odnosno predstavljaju dve odvojene etape na putu ka istom cilju. Jer, kada na red dođe dekodiranje i reprodukcija materijala, THX je svoj posao već obavio i na scenu stupaju Dolby, DTS…

Istorija… ili mitologija?
Globalnoj mistifikaciji ovog zahtevnog sertifikata u velikoj meri je doprineo i sam naziv, za koji se ni danas ne zna šta zapravo znači. Tačnije, postoje dve verzije o nastanku i značenju skraćenice THX. Prva kaže da ona znači Tomlinson Holman’s eXperiment, po čoveku koji je upravljao istraživanjima koja su dovela do nastanka ovog sertifikata. S druge strane, filmofili ovu skraćenicu povezuju sa prvim komercijalnim ostvarenjem Georgea Lucasa, SF filmom pod nazivom "THX 1138" (1971. godina). Iako druga teorija u startu ne deluje mnogo verovatno, sve dobija na težini (i nedokučivosti) kada se zna da je čitav THX projekat započet 1980. godine, kada je upravo Lucas prvi put angažovao Holmana (u to vreme inženjera zvuka, a kasnije univerzitetskog profesora). Svrha angažmana je bilo opsežno istraživanje svih vrsta uticaja na filmski zvuk (uključujući studijsku obradu i akustiku projekcionih sala), proisteklo iz Lucasove želje da audio ideje filmske ekipe što vernije prenese publici. Bez obzira koja je od ove dve teorije ispravna, jedno je sigurno – za nastanak ovog sertifikata najzaslužniji su George Lucas i Tomlinson Holman.

Osnovne tehnologije
U prethodnom pasusu smo se, pored priče o značenju skraćenice, dotakli i samih početaka istraživačkog rada koji će izroditi ovaj sertifikat. U početku je većina istraživanja obuhvatala bavljenje filmskim zvukom u trenutku njegovog nastanka, odnosno još za miksetama u studiju. Međutim, THX ekipa je ubrzo shvatila da nijedna tehnologija koju oni u tom trenutku poseduju ni izdaleka nije u stanju da prenese zvuk iz dubbing stagea u kućno okruženje. Dubbing stage je poslednji korak u stvaranju filma, ali je zato i najvažniji, jer se na jednom mestu "spajaju" zvučni efekti, dijalog i muzika sa slikom. Ovakvo stanje stvari je prvenstveno posledica različitog okruženja i korišćene opreme kod svakog pojedinačnog kućnog sistema, za razliku od prilično unificiranih profesionalnih studija, koji su svuda u svetu projektovani i opremljeni po približno jednakim standardima. Po prebacivanju težišta istraživanja na polje finalne reprodukcije, stvari su postale znatno jasnije, a izdefinisalo se ukupno šest problematičnih oblasti: slaba razumljivost dijaloga, mutna frontalna zvučna slika, veoma oštri i glasni visoki tonovi, nedovoljno prostiranje surround efekata, neujednačeni prelazi zvuka između prednjih i surround zvučnika unutar sistema i jako loš dinamički opseg zvuka. Do 1987. godine Holmanov tim je već razvio nekoliko različitih pristupa problemu i izradio prototipove za njihovo testiranje. Prve THX specifikacije su formalno objavljene 1988. godine, a komercijalni debi je usledio tri godine kasnije. S obzirom da je ekipa okupljena oko "Projekta THX" imala veoma težak zadatak da koriguje sve pobrojane slabosti surround reprodukcije u kućnim uslovima, rešenje nije moglo biti jednostavno.

Prvi THX procesor je, po specifikaciji iz 1988. godine, morao da bude sposoban za obavljanje sledećih procesa:

THX Re-Equalization (THX reekvalizacija) predstavlja proces korekcije oštrih i glasnih visokih tonova, koji su uvek prisutni pri reprodukciji filmskog zvuka u kućnim uslovima. Naime, većina filmskog audio materijala je namerno snimljena s "viškom" visokih tonova, koji su neophodni za "popunjavanje" bioskopskih dvorana kvalitetnim zvukom, ali u sobnoj reprodukciji (usled male udaljenosti gledalaca/slušalaca od zvučnika) predstavljaju vrlo iritirajuću pojavu. Korekcija je veoma jednostavna i obavlja se pomoću filtera za visoke frekvencije.

THX Timbre Matching (THX ujednačavanje boje zvukova) je proces zadužen za fluidan prelaz zvuka sa frontalnih na surround zvučnike (i obratno). Kako bismo što bolje razumeli problematiku ovog procesa, možda je najbolje da zamislimo situaciju u kojoj automobil prolazi pored nas. Složićemo se da je zvuk njegovog prolaska, u realnim uslovima, potpuno fluidan, jer se zvuk svakog trenutka emituje upravo iz tačke na kojoj se automobil trenutno nalazi. Međutim, surround sistem mora da postigne isti taj efekat uz emitovanje zvuka sa samo dve pozicije, od kojih se jedna nalazi ispred, a druga iza slušaoca. Drugi deo problema predstavlja ušna školjka, koja je kod čoveka oblikovana tako da neuporedivo bolje prihvata frontalne zvukove od onih pozadinskih. Kada se ova dva negativna faktora spoje, rezultat je veoma grub i odsečan prelaz zvuka sa prednjih na surround kanale, naročito kod sistema slabijeg kvaliteta. Rešenje ovog problema predstavlja upotreba veoma kompleksnog višepolnog filtera, koji utiče na mnogo različitih frekvencija istovremeno, a pritom na svaku različitim intenzitetom.

THX Decorrelation (THX razdvajanje signala) je proces koji, pored rogobatnog naziva, donosi poboljšanja u prostornoj karakteristici zadnjeg mono (surround back) kanala kod surround formata. Čak i pri reprodukciji preko dva zvučnika, ovaj signal (usled mono zapisa) najčešće zvuči veoma ograničeno i dvodimenzionalno. Postupak "dekorelacije" zahteva korišćenje odvojenih pojačala za zadnje surround kanale, kao i dva zadnja surround zvučnika. Poboljšanje kvaliteta zvuka postiže se pomoću razdvajanja osnovnog mono signala na pomenuta dva zvučnika, dok se pri reprodukciji vrše suptilne promene faze i amplitude između istih. Naravno, ukoliko surround zapis već sadrži dvokanalni signal namenjen zadnjim surround zvučnicima, opisani proces je uglavnom suvišan. Uglavnom, ali ne i potpuno: naime, čak i u slučajevima kada surround signal sadrži dva odvojena kanala za zadnje zvučnike, ti kanali na pojedinim mestima sadrže identične zapise. Zbog toga su eksperti koji rade na razvoju THX-a proces unapredili u THX Dynamic Decorrelation (THX dinamičko razdvajanje signala). Ovaj proces nadzire dva zadnja surround kanala, kako bi otkrio segmente sa identičnim zapisom (praktično, mono segmenti). U tom slučaju sistem reaguje na već opisan način, čineći da zadnjim zvučnicima ni u jednom trenutku ne nedostaje dinamike i trodimenzionalnosti.

THX Bass Management (THX bas menadžment) je zadužen za poboljšanje dinamičkog opsega čitavog sistema, maksimalnu preciznost i minimum izobličenja. Poznato je da niske frekvencije, usled velike zahtevnosti valjane reprodukcije (prečnik i snaga zvučničkih jedinica, zapremina kabineta, proračun bas refleks otvora…) mogu negativno uticati na konačnu zvučnu sliku celog sistema, što je naročito prisutno kod zvučnika manjih dimenzija i slabijeg kvaliteta/snage. Dakle, ukoliko signal sadrži više basa nego što zvučničke jedinice mogu da reprodukuju bez napora, dolazi do izobličenja i smanjenja dinamike zvuka. Kako bi se ti neželjeni efekti eliminisali, bas menadžment vrši dodatna razdvajanja frekvencijskih opsega, šaljući višak niskih frekvencija samo subwooferu. Na taj način se ostatak sistema rasterećuje i postiže se reprodukcija bez gubitaka kvaliteta. Naravno, da bi sve ovo funkcionisalo, neophodno je "uputiti" THX u mogućnosti našeg sistema, odnosno svakog pojedinačnog zvučnika u njegovom sastavu. Prilikom podešavanja bas menadžmenta, THX će nas "upitati" o zvučnicima unutar sistema, što pored zdravog razuma (Da li je zvučnik mali ili veliki? Da li sistem sadrži subwoofer?) zahteva i osnovno poznavanje njegovih karakteristika (Relativno neograničene ili ograničene mogućnosti reprodukcije niskih frekvencija?). Jednom podešen, menadžment će preuzeti kontrolu i raspoređivati signale u skladu sa unetim parametrima. Najveća prednost ovog sistema je postizanje optimalnih karakteristika reprodukcije i sa zvučnicima manjih dimenzija i snage, što je posebno praktično u nedostatku prostora za smeštaj velikih zvučnih kutija. Samim principom rada bas menadžmenta bavićemo se nekom drugom prilikom.

Četiri opisana procesa, prisutni još u prvobitnom izdanju, preživeli su sve testove vremena i modernizacije THX-a (Ultra, Select, Surround), te i danas predstavljaju okosnicu aktuelne THX Ultra2 verzije. Ali, to nije sve što THX pruža: tu je i mogućnost vremenskog odlaganja signala na svim kanalima (THX Loudspeaker Time Synchronization), kao i THX Bass Peak Management tehnologija, koja ograničava jačinu signala kako bi zaštitila zvučnike od preopterećenja.

Amplifikacija
Kao što se moglo i pretpostaviti, dodatno procesiranje zvuka nije dovoljno da bi se kućni sistemi doveli do nivoa profesionalne reprodukcije. Specifikacije postoje i u domenu amplifikacije, i to prvenstveno u vezi sa sposobnošću pojačala da isporučuje dovoljno snage u dužim vremenskim intervalima (najmanje 3 sata). Naravno, pojačalo pored snage treba da poseduje kvalitet i pouzdanost, kako bi signal bio postojan, a reprodukcija oslobođena negativnih efekata (izobličenja i dr.). Ove specifikacije ne donose novine na tehnološkom planu, već jednostavno osiguravaju visok nivo kvaliteta pojačivačkog stepena ugrađenog u THX sertifikovane uređaje. Takođe, u okviru istih specifikacija definisana je i osetljivost ulaznog signala (input sensitivity). Razlog za ovo je prilično trivijalan: naime, određeno pojačalo je sposobno da pojača primljeni signal uvek za istu vrednost (npr. 30 decibela), tako da će jači ulazni signal rezultovati jačim izlaznim signalom (mereno na istom pojačalu). Ovo objašnjava i zašto je kontrola glasnosti na svakom THX sertifikovanom procesoru ili risiveru obeležena decibelima, a ne klasičnim podeocima, uz referentnu oznaku koja markira jačinu zvuka od nula decibela (0 dB).

Ovde dolazimo do drevne izreke koja kaže: "Jačina zvuka je pitanje subjektivnog osećaja". E pa, ukoliko posedujete audio sistem sa oznakom THX to baš i nije tako. Jer, "0 dB" na potenciometru ne označava glasnost reprodukcije, već pojačanje ulaznog signala u datom trenutku. Konkretno, 0 decibela će u ovom slučaju značiti izlaznu glasnost od oko 85 decibela (određeno specifikacijom), što je za oko 20 decibela glasnije od prosečnog kućnog razgovora i svega 30-35 decibela ispod granice bola. U realnim uslovima, prilikom slušanja THX sistema potenciometar za jačinu zvuka retko kad prelazi 0 decibela, odnosno uglavnom je "u minusu", a sada je jasno i zašto. Pored toga, opisana postavka omogućava da i na različitim THX sistemima uvek imamo uvid u objektivnu jačinu zvuka.

Zvučnici
Sledeći deo sistema koji je obuhvaćen THX sertifikatom su zvučnici. U prvom delu ovog poglavlja obradićemo specifikacije koje se odnose na dva prednja (front left/right) i centralni zvučnik. Za početak, definisano je usmerenje ovih zvučnika, kako bi se minimizovalo odbijanje zvučnih talasa o pod i plafon. Ovo je posebno važno kod reprodukcije dijaloga, jer ovakav model odbijanja talasa veoma negativno utiče na razumljivost istog. Najrašireniji metod za postizanje optimalne postavke zvučnih drajvera je D’Appolitova konfiguracija (po njenom izumitelju, akustičaru Josephu D’Appolitu), koja podrazumeva da je visokotonac smešten između dva drajvera srednjih frekvencija. S druge strane, svi zvučnici moraju imati zadovoljavajuću sposobnost horizontalne disperzije zvuka, kako bi pružili kvalitetnu reprodukciju i u velikim prostorijama. Takođe, ovi zvučnici moraju biti opremljeni oklopom koji štiti ostale elektrouređaje od njihovog zračenja. Ovo je posebno važno u kućnim uslovima, kada se za reprodukciju slike često koristi klasičan CRT ekran, jer snažni magneti mogu ozbiljno oštetiti katodnu cev.

Surround zvučnici su definisani pre svega dipolnom konstrukcijom, kako bi poboljšali širinu i trodimenzionalnost zvučne slike i ublažili negativne uticaje previše izraženih i direkcioniranih efekata. Sam pojam dipolnog zvučnika podrazumeva kabinet čija je osnova izvedena u formi jednakokrakog trougla, sa dva identična kompleta drajvera postavljena na svaki krak. Glavnu prednost dipolnih zvučnika predstavlja područje između dva lica zvučnika (područje van direktnih putanja zvučnih talasa), koje treba postaviti upravo u liniji sa slušaocima. Pored toga, dve strane dipolnog zvučnika funkcionišu u kontra-fazi. Na taj način, pravac iz kojeg surround efekti dolaze je praktično nemoguće precizno odrediti, što veoma doprinosi subjektivnom utisku "upletenosti" gledalaca/slušalaca u dešavanja na ekranu. Iako THX eksperti čvrsto zastupaju teoriju da dipolna konstrukcija predstavlja najbolji tip surround zvučnika, veliki broj akustičara i inženjera zvuka se ne slaže sa njima. "Ulje na vatru" doliva i činjenica da pristupačnija varijanta sertifikata – THX Select – podržava upotrebu standardnih (monopol) surround zvučnika. Da li ovo označava prećutnu promenu kursa Holmanove ekipe ili samo uobičajeno snižavanje kriterijuma zarad povećanja profita, ostaje da se vidi.

Sledeću stavku u definisanju surround zvučnika predstavlja tehnologija koja konstantno reguliše ukupnu količinu energije koju ovi zvučnici emituju, ujednačavajući je sa trenutnim energetskim nivoom prednjih zvučnika. Ova tehnologija naziva se Flat Power Response i, u saradnji sa THX Timbre Matching procesom, doprinosi fluidnim prelazima zvuka između prednjih i surround zvučnika. Poslednju odrednicu u vezi sa surround zvučnicima predstavlja preporuka o postavljanju: bočni zidovi su apsolutni favoriti, jer obezbeđuju daleko najširu zvučnu sliku, uz (u slučaju dipol zvučnika) svođenje mogućnosti lociranja zvuka na najmanju moguću meru.

Poslednji na spisku su, kao i obično, subwooferi. THX sertifikacija za ove zvučnike predstavlja kombinaciju već opisanih zahteva i onih specifičnih, vezanih isključivo za reprodukciju najnižih frekvencija. Dakle, i kod subwoofera je neophodno prisustvo magnetnog oklopa, kao i sposobnost zvučničke jedinice da u dužem vremenskom preiodu ostvari veoma glasnu reprodukciju, bez gubitaka kvaliteta. Pored toga, utvrđeni su minimalna osetljivost i otpor, kako ne bi došlo do degradacije zvuka usled nedovoljnog kvaliteta jedinica zaduženih za niske frekvencije. Na kraju, jedinu specifičnu odrednicu predstavlja takozvani frekvencijski odziv u zatvorenom prostoru (In-room Frequency Response), koji mora dostići donju granicu od 20 herca. Merenje u običnim sobama nije isto što i merenje u "gluvim sobama" (anehoičnim prostorijama), jer akustika naših soba dodaje pojačanje u basu u poređenju sa sobama bez eha. Ako u specifikacijama vidite da subwoofer po THX standardu dostiže "samo" 30 herca, ne treba se posebno brinuti – tu na scenu stupa takozvani "room gain".

Ovim pasusom završavamo opis osnovnih specifikacija i tehnologija koje i danas predstavljaju jezgro THX-a, a bile su prisutne još na prvom objavljenom sertifikatu. Važno je naglasiti da je prvobitni THX bio usaglašen sa tada najpopularnijim surround formatom – Dolby Surroundom, dekodiranim uz pomoć Dolby Pro Logic procesora. Slabiji surround sistemi, usled nedostatka centralnog kanala prisutnog kod Dolby Pro Logic formata, nisu bili kompatibilni sa THX sertifikatom. Specifikacije su vremenom proširivane na ostale komponente home theater sistema (DVD plejeri i diskovi, interkonekcijski kablovi, projektori…), a danas već postoje i THX standardi koji definišu zvučnike za PC i za automobile.

Aktuelni sertifikati
Prvih osam godina na tržištu je bio prisutan samo jedan oblik THX sertifikata. Međutim, kako je tehnologija nezadrživo napredovala, mogućnosti surround sistema su se konstantno povećavale (a cena snižavala), te je samo jedan, beskompromisni sertifikat postao suviše "surov" i ekonomski diskutabilan. Osnovna verzija THX-a, opisana u prethodnim redovima, bila je razvijena bez previše obaziranja na konačnu cenu sertifikovanog sistema. Još jedna od karaktertistika originalnog THX-a, a koja takođe definiše materijalni status korisnika, bila je optimizacija istog za prostorije od najmanje 3.000 kubnih stopa (oko 85 kubnih metara) zapremine. Uz malo matematike, dolazi se do prostorije čija je površina veća od 35 kvadrata, što i u ekonomski razvijenim državama zahteva prilično pozitivno stanje na bankovnom računu.

U nameri da svoju zahtevnu (i već veoma renomiranu) listu specifikacija približi "širokim masama", THX 1999. godine po prvi put izlazi na tržište sa dve varijante sertifikata: u pitanju su THX Ultra i THX Select. Verzija Ultra je, zapravo, samo drugi naziv za originalni (i do tada jedini) THX, dok Select predstavlja manje zahtevnu i jeftiniju alternativu. S obzirom da je "stanjivanje" započeto od postavke u manjoj prostoriji (oko 20 kvadratnih metara), u startu je omogućena upotreba manje snažnih zvučnika i pojačala. Zapravo, većina razlika između ove dve verzije je u vezi sa pojačalom i zvučnicima, jer oni predstavljaju najskuplje pojedinačne stavke u sistemu (posle prostorije, naravno).

Konkretno, kod Ultra verzije je zadržan zahtev da sistem mora biti sposoban da isporuči zvučni pritisak od 105 decibela u kontinuiranom periodu od 3 sata. Kod Select verzije zahteva se isti pritisak zvuka, ali samo kod vršnih vrednosti snage (peak power), odnosno bez kontinuiteta. S druge strane, procesor nije izgubio ništa od svojih sposobnosti – tu su i dalje reekvalizacija, ujednačavanje zvukova, razdvajanje signala, bas menadžment… Istina, i ove tehnologije su mestimično "izduvane" u zahtevnosti, ali je to učinjeno tako da je pad kvaliteta u finalnoj reprodukciji teško uočljiv. Ili bar tako tvrde odgovorni u THX-u…

Naravno, pravo značenje ovih reči jasno je svima koji se razumeju u audio opremu s jedne i u marketinške "vragolije" s druge strane. Da, razlika u snazi i kvalitetu zvuka jeste neprimetna, ali samo ukoliko potenciometar ne prelazi, recimo, -15 decibela. Zatim, još jedan kompromis predstavlja optimizacija Select sertifikata za jeftinije monopolne zvučnike, koji su slabiji pri reprodukciji filmskog zvuka, ali bolji za slušanje muzike. Takođe, iz poglavlja o zvučnicima, kod Select verzije, izbačena je specifikacija o disperziji koja utiče na minimalnu refleksiju o horizontalne površine (pod i plafon), jer je pretpostavka da se ta pojava u manjim prostorijama javlja znatno ređa. Posle svega navedenog, upoređivanje Select i Ultra sertifikata deluje neprimereno, jer se oni obraćaju prilično različitim grupama korisnika. Činjenica je da Select predstavlja ono najbolje što je trenutno moguće dobiti od surround zvuka u kućnim uslovima, bez uludo bačenog novca zarad neznatno boljih krajnjih rezultata. Sve u svemu, THX-ekipa je uspela u nameri da tržištu ponudi niskobudžetni sertifikat, te je danas ovu oznaku moguće pronaći već na A/V risiverima srednje cenovne kategorije.

Na sreću, razvoj Select verzije nije udaljio kompaniju od usavršavanja osnovnog, High-End sertifikata, pa je 2001. godine na scenu stupio Ultra2, koji je aktuelan i danas. Kako je već prethodni sertifikat dostigao trenutni maksimum u reprodukciji filmskog zvuka, a i usled porasta popularnosti SACD i DVD-Audio formata, Ultra2 donosi poboljšanja prvenstveno na polju reprodukcije muzike. Takođe, jedan od imperativa predstavlja jednostavnost reprodukcije bez obzira na format, odnosno potpuna automatizacija procesa prepoznavanja materijala i podešavanja sistema za optimalnu reprodukciju istog. Pored toga, aktuelni sertifikat bi trebalo da "pomiri" reprodukciju filmova i muzike na istim zvučnicima, kao i da smanji uticaj okruženja na krajnju reprodukciju. Prednji zvučnici (levi, centralni i desni) su delimično oslobođeni striktno kontrolisane vertikalne disperzije, ali su dodate smernice u vezi sa odzivom srednjih frekvencija i balansom između oktava. Ove promene rezultiraju većom preciznošću, kao i manjim promenama u zvučnoj slici prilikom promene pozicije slušanja. Specifikacije za subwoofer su takođe izmenjene, pa je tako neophodno da frekvencijski opseg doseže donju granicu od 20 herca (mereno u prostoriji sa minimalnim odjekom), što doprinosi boljem akustičkom uklapanju sa prednjim zvučnicima.

Ali, ubedljivo najveća promena oličena je u uvođenju ASA (Advanced Speaker Array – unapređena postavka zvučnika) tehnologije, namenjene prvenstveno reprodukciji muzičkog materijala. Ova tehnologija donosi promene na poljima akustike i elektronike, i zahteva vrlo specifičnu konfiguraciju zvučnika, kao i opreme za obradu zvuka. Pre svega, ASA dopušta upotrebu monopolnih zvučnika, doduše samo kod zadnjih surround kanala, dok se kod bočnih surround zvučnika i dalje insistira na dipolnoj konfiguraciji. Konkretno, ASA tehnologija analizira signal kako bi odredila najbolji način za reprodukciju istog u postojećoj konfiguraciji zvučnika. Krajnji rezultat je vrhunski ugođaj pri slušanju muzike u surround formatu, kao i izuzetno verna simulacija stereo zvuka, pri čemu veliki doprinos imaju DSP procesor i dodatni, zadnji zvučnici.

Iako ovo zvuči jednostavno ("Pa tu funkciju ima i najjeftiniji A/V risiver", reći će neko), zahvaljujući navedenim metodama rezultati su neuporedivo bolji nego kod "običnih" surround sistema. Prednost THX sistema oplemenjenog ASA tehnologijom ogleda se u mogućnosti primene samo jedne postavke i za filmove i za muziku, uz zadržavanje vrhunskog nivoa reprodukcije u oba slučaja. Sve ovo, uz već pomenuto automatsko prepoznavanje materijala i podešavanje sistema, predstavlja značajan napredak. Međutim, interesantno je da ASA nije obavezan deo Ultra2 sertifikata, pa je tako omogućeno prilagođavanje sistema individualnim potrebama korisnika.

THX Tehnologija Re-EQ Timbre Matching Adaptive Decorrelation Advanced Speaker Array
Ultra2/Select2 Cinema Mode Da Da Da Da
Music Mode   Da Da Da
Games Mode   Da   Da
Surround EX Da Da    
5.1 Cinema Mode Da Da Da  

Za i protiv
Posle detaljnog upoznavanja sa THX sertifikatima, stvari su malo jasnije i moguće je bar delimično zaključiti priču o ovom tehnološkom paketu. Iako aktuelni THX Ultra2 predstavlja remek delo među surround sistemima, postavlja se pitanje njegove isplativosti, odnosno srazmere uloženog novca i krajnjih rezultata. Jer, uz odgovarajuće poznavanje problematike surround sistema moguće je sastaviti konfiguraciju koja će prići veoma blizu THX-u, uz osetno niže ukupne troškove (ništa novo u svetu audio opreme). Ovome treba dodati i često "nepredvidljivo" ponašanje surround sistema u različitim prostorijama, sa različitim pozicioniranjem zvučnika, pa i sa različitim formatima, što može dovesti do paradoksa da dobro odabran i postavljen niskobudžetni sistem nadmaši "raštimovanu" High-End konfiguraciju. S druge strane, pretpostavka je da oni kojima finansije nisu problem, a koji pritom žele apsolutni vrh tehnologije, neće gubiti vreme petljajući sa "sklepanim" sistemima, već će se okrenuti kompletima koji, pored vrhunskih performansi, donose i prestiž. Ali na kraju, kao i uvek, izbor je samo vaš.