I opet se maši poenta...jer čovek je taj koji će da kaže da li nešto ima uticaja ili ne, ako to nešto čuje, tj. ako mu mozak "kaže" da čuje. I nema tog uređaja koji će da izmeri (ili ne izmeri) promenu, ako mozak "kaže" da promena postoji.
Dakle, vraćamo se na psihoakustiku, jer ona u ovom hobiju na kraju definiše da li nešto ima ili nema smisla.
Evo vam plastičan primer: Svojevremeno sam od Zokija (@zoranzu) dobijao najrazličitije kablove na blind test, da ih ocenim, po nekom svom kriterijumu, pa da od mene dobije feedback. Osim što sam ih solo testirao u svom sistemu i ređao po kvalitetu onoga što sam na kraju dobio, po nekom svom kriterijumu, uvek sam puštao muziku sinu i supruzi, pojedinačno, ali i zajedno. Da napomenem da je supruga imala apsolutni sluh, pevala u crkvenom horu sopran i alt, a sin na testu čuo signal preko 20K Hz (ja nisam ni približno mogao da dobacim).
Rezultati su skoro uvek bili takvi da smo svo troje mogli nepogrešivo da definišemo kabl koji je bio najlošiji, bez obzira na objektivne razlike u sluhu. I svo troje smo uvek čuli neku promenu kako su se kablovi menjali, ali često nije bilo konsenzusa da li je nešto bolje ili nije. Takođe, kad se desilo da je Zoki napravio neki izuzetan kabl, kao onomad USB Callisto, iz topa smo svo troje čuli veliku razliku, nije moralo ni sekund da se veća da li je bolje ili nije, svi smo rekli da je mnogo bolje.
Šta sam ovim pisanijem hteo da podvučem...nije svaka žica samo žica, ima razlike, i može da je čuje i moje kljakavo i izvežbano profi uho. Ali, ono gde je uvek razlika je kako svako od nas to što mu mozak predstavi doživljava, kao boljitak ili ne, da li prija ili ne, a to je drugari čista psihoakustika. I tako će i biti dogod čovek sluša muziku, jer muzika je doživljaj, iako iza tog doživljaja u mnogome stoji čista fizika.