PC muzika

Svi znamo da muzički CD zapravo predstavlja skup digitalnih datoteka na optičkom nosaču. Pa, zašto onda ne bismo preskočili jedan korak i izbacili optiku iz audio-sistema? Ukoliko posedujete računar, gotovo je sigurno da ga povremeno ili redovno koristite i za slušanje muzike. Sve je počelo pre dvadesetak godina, s pojavom MP3 formata. Do tada sadržaj muzičkog diska (do 700 megabajta) jednostavno je bio prevelik za smeštanje na prosečan hard-disk. MPEG-1 Audio Layer 3, kako glasi pun naziv ovog formata, omogućio je kompresovanje digitalnog muzičkog zapisa i, posledično, njegovo smeštanje na mnogo manjem prostoru. Ako je poslednja decenija prošlog veka bila period usavršavanja i popularizacije MP3 formata, u tekućoj dekadi svedoci smo potpune dominacije kompresovanih muzičkih fajlova. Jednostavna upotreba i kvalitet zvuka koji je većini svetske populacije sasvim dovoljan, uz nezahtevnost u pogledu smeštanja i manipulacije fajlovima, izrodili su MP3 plejere, koji su danas nezaobilazan deo opreme svakog osnovnoškolca i tinejdžera. Naravno, računarska tehnologija je u međuvremenu veoma napredovala, a kapaciteti savremenih hard-diskova omogućavaju smeštaj više stotina ili hiljada muzičkih diskova, i to u nekompresovanoj formi. Takođe, munjevit razvoj računara i prateće opreme doveo je do toga da danas možemo da biramo između brojnih digitalnih muzičkih formata, a softverski plejeri se pojavljuju gotovo svakodnevno. Ipak, određeni deo populacije (poznat kao audiofili) nije bio zadovoljan kvalitetom zvuka popularnih kompresovanih formata (MP3, WMA…), pa se tako početkom ovog veka pojavljuju upotrebljivi lossless formati, koji omogućavaju kompresiju bez gubitaka u kvalitetu zvučnog zapisa. Stepen kompresije ovih formata je niži, što ih čini znatno većim od prosečnog MP3 fajla, ali to u današnje vreme više ne predstavlja problem. S druge strane, kvalitet zvuka je neuporedivo bolji i potpuno uporediv s nekompresovanim zapisom. Iz svega ovoga izrodilo se nešto novo: muzički server, koji predstavlja računar predviđen i prilagođen za samo jednu namenu – slušanje muzike u što boljem kvalitetu.

PC ili Mac?
Večna dilema, koja se može preneti na sve oblasti upotrebe računara. Krenimo redom: sistemi bazirani na Mac platformi predstavljaju jednostavno, pouzdano i dobrozvučeće rešenje. Pritom, računari stižu u kompletu sa operativnim sistemom koji je optimizovan upravo za tu platformu, što obezbeđuje besprekorno funkcionisanje svih aplikacija, ali i sistema u celosti. Muzički plejer iTunes savršeno se uklapa s drugim Apple uređajima i aplikacijama, kao što su Airport Express, Airport Extreme ili Apple TV, štedeći korisnika od glavobolje oko kompatibilnosti, problema u radu i finog podešavanja sistema. Ipak, lagodan život uvek ima svoju cenu, koja u ovom slučaju počinje od oko 600 evra za najjeftiniji Mac Mini na našem tržištu, dok je osnovni MacBook oko 1.100, a punokrvni desktop Mac Pro od 2.500 evra. Pored toga, kupovina Apple računara znači da ste se opredelili za jedan format, jedan plejer i jedan operativni sistem, a nadogradnja hardvera uglavnom predstavlja misaonu imenicu – kad poželite novi, moderniji i moćniji Mac, moraćete da kupite potpuno novi računar, podjednako skup kao i prethodni.

Na drugoj strani skale nalazi se PC: globalno dominantan zahvaljujući pristupačnoj ceni, ogromnim opcijama kompatibilnosti i jednostavnoj nadogradnji, potomak originalnog IBM PC-ja predstavlja pravi “računar za narod”, koji se može naći apsolutno svuda i služi svim namenama. Osnovni desktop PC može se nabaviti za ispod 300 evra (uključujući monitor), što je i cena najpristupačnijih laptop modela, dok se bazne netbook mašinice prodaju za ispod 200 evra. U svakom slučaju, opredeljivanje za PC može poteći iz više razloga: niža cena nabavke, potreba za kompatibilnošću i nadogradnjom, kao i želja za sastavljanjem namenskog računara, s probranim komponentama i tačno određenom primenom. Za razliku od Mac računara, ako sutra poželite da svom PC-ju podarite snažniji centralni ili grafički procesor, nema problema – procedura zamene je krajnje jednostavna i brza. Pritom, ako ste sami sklopili svoj računar, jasno je da je u pitanju svojevrsna ljubav prema elektronici i hardveru, kao i izražen samograditeljski gen. Mane PC računara ogledaju se pre svega u nižem stepenu pouzdanosti usled hardverske i/ili softverske nekompatibilnosti, što je logično ako se u obzir uzme nesaglediva ponuda komponenata, aplikacija i dodatne opreme. Ukoliko ste se opredelili za PC, morate biti spremni da povremeno odvojite vreme za rešavanje problema u radu (troubleshooting) ili bar za rutinsku optimizaciju sistema, jer – čistoća je pola zdravlja.
Iako nisu tema, u ovom poglavlju treba pomenuti i gotove proizvode: ukoliko želite muzički server, a nemate dovoljno vremena, volje ili znanja za njegovo sastavljanje, pojedini proizvođači nude servere u formi standardnih hi-fi komponenti. Kao primer navešćemo Naim HDX, koji u osnovi predstavlja CD plejer s dodatim hard-diskom, velikim i preglednim ekranom osetljivim na dodir i kompletnom daljinskom kontrolom. HDX podržava sve popularnije audio-formate, različite vrednosti rezolucije, kao i reprodukciju preko USB porta. S druge strane, za razliku od PC servera, jedina potencijalno promenljiva komponenta je hard-disk, kao i eventualno dodavanje poneke opcije ažuriranjem internog softvera (firmvera) ukoliko proizvođač bude dovoljno agilan. Ukupno, serveri ovog tipa predstavljaju efikasno i komforno rešenje, ali bez posebnih mogućnosti nadogradnje i po cenama koje su prilično iznad kombinacije PC transporta i solidnog D/A konvertera. Dakle, kako ko voli.

Hardware
Iako se do danas vode polemike na temu kvaliteta računara kao ultimativnog audio-izvora, činjenica je da dobro pripremljen muzički server staje uz rame sa CD plejerima srednje klase. U ovom tekstu se nećemo baviti procenjivanjem da li je računar bolji ili lošiji izvor od CD plejera, jer je to nemoguća misija – jednostavno, na ovom svetu postoji previše varijacija i jednog i drugog uređaja da bi se mogao doneti konačan sud, a u igri je i lični ukus korisnika, što celu stvar čini još zapetljanijom. Najlepša stvar kod računara kao izvora jeste što vam nije potreban vrhunski, pakleno skup hardver da biste ostvarili odlične rezultate (obično slučaj kod CD plejera). PC muzički server najčešće se sastoji od dve odvojene komponente – računar preuzima ulogu transporta, a konverzija je poverena eksternom D/A konverteru. Odabir komponenata hardvera je, opet, još jedna od stavki za koju nije moguće sastaviti apsolutnu listu, već samo navesti čime se treba voditi pri odabiru. Krenimo redom.

Matična ploča: u mikro ATX formi i sa integrisanim grafičkim čipom, jer bi grafička karta kao zasebna komponenta predstavljala samo još jedan generator elektromagnetskih smetnji i toplote, kojih je računar već prepun. Takođe, važno je da ploča ima mogućnost preciznog podešavanja radnih parametara hardvera u BIOS-u, podršku za RAID (većina savremenih ploča podržava navedeno) i čipset koji se malo greje. Veoma zanimljivu alternativu predstavljaju mini ITX ploče, sa integrisanim procesorom, pasivnim hlađenjem i nečujnim spoljnim napajanjem.
Centralni procesor (CPU): reprodukcija muzike ne zahteva posebnu snagu, pa su za ovu ulogu sasvim dovoljni procesori nižeg cenovnog razreda, koji se odlikuju malom disipacijom toplote i potrošnjom. Ukoliko se odlučite za mini ITX ploču, integrisani procesor će sasvim odgovarati nameni.
Memorija (RAM): za početak, preporučujemo jedan DDR2 modul od jednog gigabajta, koji će omogućiti nesmetano funkcionisanje operativnog sistema i pratećih aplikacija u izvornoj formi. Naknadno, odnosno po obavljenoj kompletnoj optimizaciji servera, modul se može zameniti manjim, kapaciteta 512 ili čak 256 megabajta.
Hard-disk: pored već utvrđenih smernica u vidu što manje potrošnje i zagrevanja, prilikom odabira hard-diska potrebno je voditi računa o vibracijama i nivou buke. Kada je reč o standardnim hard-diskovima, 2,5-inčne jedinice imaju apsolutni prioritet jer su tiše, mirnije, hladnije i troše manje struje od 3,5-inčnih rođaka. To je i logično jer je njihova osnovna namena smeštanje u pretrpana, vrela kućišta laptop računara i u tesne HDD-fioke. Ipak, ako tražite najbolje i ne pitate za cenu, tu je SSD: solid state jedinice s lakoćom zadovoljavaju sve kriterijume za ugradnju u muzički server, ali su znatno manjeg kapaciteta i pritom višestruko skuplje od klasičnih hard-diskova. Predlažemo da malo pričekate s nabavkom SSD diskova – njihovo vreme tek dolazi i za koju godinu će biti bagatelno jeftini.

Optički čitač: s obzirom na to da je ovaj uređaj neophodan samo prilikom instalacije operativnog sistema i prebacivanja sadržaja CD medija na hard-disk, preporučuje se upotreba eksternog čitača ili njegovo isključivanje kad nije u upotrebi.
Kućište: svakako jedna od najznačajnijih komponenti sistema. Krutost unutrašnje konstrukcije, debljina materijala i kvalitet spojeva direktno utiču na vibracije i buku koju računar stvara pri radu. Pored toga, dobra provetrenost dozvoljava upotrebu veoma tihih ventilatora ili pasivnih hladnjaka bez rizika od pregrevanja. Danas na tržištu postoji sve veći izbor HTPC/music server kućišta, koja zadovoljavaju navedeno, imaju elastične odstojnike za umanjenje vibracija, a neka od njih su dodatno zvučno izolovana. Naravno, veštiji korisnik sve ovo može da uradi sam, uz malo razmišljanja i truda, a konačan izbor je, kao i uvek, samo vaš.
Napajanje (PSU): jedna od ključnih, ali često potpuno zanemarenih komponenti svakog računara i možda najteže za odabir. Za potrebe muzičkog servera treba tražiti jedinicu sa aktivnom PFC korekcijom i mogućnošću kontrole ventilatora (iz BIOS-a ili pomoću ugrađenog prekidača). Deklarisana snaga je nevažna jer svako savremeno napajanje ima daleko više snage nego što je u ovom slučaju potrebno, a jedan od ciljeva optimizacije je i smanjenje potrošnje. Bilo bi dobro da kablovi budu na neki način dodatno izolovani, a i mogućnost modularnog priključivanja kablova ima smisla jer smanjuje gužvu unutar kućišta i ostavlja više prostora za protok vazduha. Takođe, poželjno je da ventilator bude što većeg prečnika kako bi se sporije okretao i stvarao manje buke. Ipak, kod napajanja se, za razliku od većine drugih komponenti, stvarni učinak može prilično razlikovati od onog koji proizvođač deklariše, pa je tako autor ovog teksta nailazio na gromoglasno hvaljene primerke, s ventilatorima prečnika 14 centimetara i svim drugim savremenim čudima, koji su u praksi bili slabiji i bučniji od kvalitetne jedinice više klase, s manjom deklarisanom snagom i ventilatorom od svega osam centimetara. Stoga, najbolje rešenje je kupovina proverenog modela, za koji ste sigurni da je stabilan u radu i primerno tih.
Nakon pregleda karakteristika komponenti jasno je da treba tražiti primerke koji se što manje greju kako bi hlađenje računara, a samim tim i buka ventilatora bili svedeni na najmanju moguću meru – idealno, muzički server će biti hlađen pomoću pasivnih radijatora i proizvoditi 0 decibela buke. Takođe, mehanički sklopovi poput hard-diskova treba da su što tiši i da proizvode što manje vibracija, a kućište mora biti čvrsto, provetreno i, ukoliko težite najboljem, dodatno izolovano. Na kraju, sve komponente treba da troše što manje struje zbog ranije navedenih razloga. Pronalaženje komponenti koje ispunjavaju tražene kriterijume nije jednostavno, ali je sasvim izvodljivo.

Software
Većina kućno sklapanih muzičkih servera funkcioniše pod operativnim sistemom Windows XP zato što je navedeni sistem prisutan već dugo, radi glatko i sa slabijim komponentama (underclock), a mogućnosti optimizacije su potpuno ispitane i lako dostupne. Nakon instalacije sistema na sveže formatiran hard-disk, potrebno je obaviti optimizaciju u vidu isključivanja brojnih suvišnih komponenti sistema, aplikacija i servisa, kao i pojedinih elemenata hardvera. S obzirom na to da je proces optimizacije povremeno komplikovan i potencijalno rizičan, preporučujemo da ne idete dalje od sopstvenog znanja i da se naoružate svim raspoloživim informacijama, a pomoć stručn(ij)e osobe je uvek dobrodošla.
Kako bi nabrajanje svih nepotrebnih funkcija sistema zauzelo nekoliko stranica, navešćemo samo osnovne. Od Windows komponenti možete isključiti Fax Services, Indexing Service, Internet and Information Service, Message Queuing, MSN Explorer, Outlook Express, Terminal Server, Windows Media Player i Windows Messenger. Poželjno je onemogućiti hardversku akceleraciju video-signala, deaktivirati video -procesor (prebaciti obradu video-signala na centralni procesor) i isključiti sve vrste vizuelnih efekata. Ovo će degradirati kvalitet slike, ali će nas poštedeti potrošnje struje i disipacije toplote integrisanog video-čipa. Mrežni adapteri takođe su suvišni, pa i njih treba isključiti, kao i virtuelnu memoriju. Ostale nepotrebne funkcije obuhvataju Automatic Desktop Cleanup Wizard, Automatic Updates, Fast User Switching, Internet Synchronise Time, Offline Files, Print Spooler, Remote Assistance, Screen Saver, System Restore, Welcome Screen i mnoge druge. Kao što smo već rekli, ovo je samo mali deo koji sadrži osnovne zahvate u operativnom sistemu, a potpuna optimizacija podrazumeva intervencije u BIOS-u, registru i kernelu. Takođe, vešti entuzijasti mogu izvršiti promene na hardveru, poboljšati postojeće ili izraditi potpuno novo napajanje, ali oprez: predlažemo da ovo poverite iskusnim profesionalcima jer je stepen rizika visok, a greške mogu koštati daleko više od puke reinstalacije sistema.

Posle instalacije i podešavanja operativnog sistema, potrebno je instalirati aplikaciju za reprodukciju muzike, kao i za prebacivanje audio-fajlova sa CD nosača na hard-disk. Jedan od najpopularnijih softverskih plejera, a uz to i besplatan, jeste Foobar2000. Ovaj plejer je veoma nezahtevan po pitanju hardverskih resursa, podržava sve popularnije audio-formate, ID tagove, korekciju izlaznog signala, muzičku biblioteku sa automatskim nadziranjem željenih foldera, odabir izlaza za signal (zvučna karta, S/PDIF, USB…), kao i ASIO ili WASAPI modifikacije. Takođe, Foobar2000 omogućava prebacivanje sadržaja diskova (ripovanje) i konverziju audio-formata, a podešavanje interfejsa po želji korisnika i komandovanje preko tastature ili daljinskog upravljača se podrazumevaju. Ipak, mnogi iskusniji korisnici PC muzičkih servera za prebacivanje sadržaja CD medija na hard-disk preporučiće vam specijalizovane aplikacije, kao što je EAC (Exact Audio Copy). Ovaj program je poznat po dobrim rezultatima prilikom očitavanja oštećenih diskova, kao i po odličnom sistemu za korekciju grešaka, a naknadnu kontrolu moguće je obaviti upoređivanjem rezultata sa AccurateRip bazom na internetu. Pored toga, ceo disk je moguće preslikati (image) uz dodatak tabele (cue sheet), i na taj način dobiti najprecizniju moguću kopiju, s uključenim razmacima između pesama, CD tekstom (ako postoji) i svim drugim osobinama originalnog zapisa.

D/A konverzija
Nakon očitavanja audio-zapisa u digitalnoj formi, signal je neophodno konvertovati u analogni oblik. Ovaj zadatak obavlja digitalno-analogni konverter (D/A konverter, DAC), koji može biti interni (zvučna karta) ili eksterni.
Zvučne karte najčešće predstavljaju jeftinije rešenje, a uostalom svaka savremena matična ploča opremljena je integrisanim audio-čipom sa D/A konverterom – dovoljno za elementarno slušanje muzike, bez posebnih zahteva po pitanju kvaliteta reprodukcije. Zvučne karte koje se naknadno dodaju dolaze u formi PCI ili PCI Express kartice. Iako mogu pružiti odličan kvalitet zvuka, postoje dva glavna razloga zašto mnogi izbegavaju zvučne karte. Prvo, postavljanje unutar računara smešta D/A konverter u središte elektromagnetskih smetnji, što nikako nije dobro. Mnoge kvalitetnije karte su magnetno oklopljene, ali se to ne može porediti sa izmeštanjem konvertera van kućišta, kao što je slučaj kod eksternog D/A konvertera. Drugo, većina zvučnih karti, pa čak i onih skupljih, nije predviđena primarno za stereo, već za višekanalne formate – čist višak ukoliko ste posvećeni dvokanalnom zvuku. Ipak, na tržištu postoji nekoliko stereo kartica koje su uspele da izbore mesto na tržištu i zasluže poštovanje audiofilske populacije, poput proizvoda kompanija ESI, Lynx i M-Audio ili Asusovog modela Xonar STX.

Zbog svega navedenog, ukoliko težite najboljem kvalitetu reprodukcije, eksterni D/A konverteri predstavljaju put kojim treba ići. Fizički izdvojeni u zasebnim, najčešće dodatno izolovanim kućištima, mnogo su manje podložni smetnjama iz okruženja. Osim toga, većina ih je opremljena različitim ulazima i izlazima (optički, koaksijalni, USB, RCA, XLR…) i odabirom rezolucije (44,1 kHz/16-bit, 96 kHz/24-bit…), što pruža velike mogućnosti – na primer, ukoliko želite da pored PC transporta u sistemu zadržite stari CD plejer, povežite ga na eksterni DAC i podarite mu novi život. Ovi uređaji iz dana u dan uživaju sve veću popularnost, a svetsko tržište nudi sve veći broj modela po cenama od par stotina do više hiljada evra. I kod nas se situacija popravlja, a izbor svakako već postoji: ponuda počinje sa Pro-Ject, HRT i Cambridge Audio D/A konverterima s cenama u rasponu od 95 do 350 evra, dok primere modela srednje klase predstavljaju Advance Acoustic MDA 503 (680 €) i CEC DA 53 (888 €). Visoka kategorija rezervisana je za Accuphase DC-801, Audio Research DAC 7, Bryston BDA1, Electrocompaniet ECD1, Naim DAC i slične zverke, s cenama koje počinju sa 2.000 evra. Takođe, pojedini domaći proizvođači nude zanimljive D/A konvertere po prihvatljivim cenama.

Prelazno rešenje, odnosno alternativu samostalnim konverterima, predstavljaju CD plejeri s digitalnim ulazima. Ovi uređaji objedinjuju funkcionalnost standardnog CD plejera i mogućnost priključivanja još jednog (ili više) digitalnih izvora. U donjem delu ponude nalaze se H/K HD990 (405 €) i NAD C 565BEE (590 €), slede Cambridge Audio Azur 740C i 840C (750 i 1.100 €), pa sve do Marantz i Simaudio modela od više hiljada evra. Naravno, i ovde važi da skuplji uređaji po pravilu donose bolji kvalitet reprodukcije, ali je svima jasno da nije previše teško napraviti odličan uređaj koji košta mnogo. Stoga, izdvojili bismo Azur 840C s famoznim Black Fin procesorom kao dobar primer multipraktik sprave, koja podjednako dobro radi kao CD plejer i kao eksterni konverter. Pored toga, nemoguće je zaobići H/K HD990, koji pruža fantastične mogućnosti povezivanja (optički, koaksijalni, RCA, XLR), rezoluciju od 384 kHz/24-bita i solidan kvalitet reprodukcije po veoma pristupačnoj ceni.

Povezivanje
Završnu i možda najizazovniju etapu u sastavljanju servera predstavlja povezivanje transporta i D/A konvertera. Povezivanje se može obaviti pomoću optičkog, koaksijalnog ili USB kabla, kao i putem bežične veze, a odluka delom zavisi i od tipova priključaka koji su prisutni na uređajima. Na prvi pogled USB ima najmanje šanse jer je ograničen na rezoluciju od 48 kHz/16 bita – ipak, rešenje postoji u vidu adaptera koji su opremljeni USB ulazom i S/PDIF izlazom, a ujedno konvertuju signal na višu rezoluciju (96 kHz/24-bita). Optički i koaksijalni kablovi u startu podržavaju visoke rezolucije i štede nas dodatnog troška za USB-S/PDIF adapter, ali ni ovi tipovi povezivanja nisu bez mana – za koaksijalnu vezu se tvrdi da je podložna smetnjama iz okruženja, a za optičku da ima izražen džiter. Na kraju, tu su IEEE 1394 (FireWire) i ethernet, ali su ove opcije prilično retke, pa se njima nećemo posebno baviti. Dakle, jedni tvrde da je koaksijalna veza prava stvar, drugi se zaklinju u USB-S/PDIF adaptere, treći hvale neosetljivost optičkog prenosa na spoljašnje smetnje. Ko je u pravu? Pa, na žalost onih koji ne vole da previše eksperimentišu, dosadašnja iskustva pokazuju da krajnji rezultat zavisi od upotrebljenog hardvera, softvera, D/A konvertera, kablova, ostatka sistema, kao i od elektromagnetskog zagađenja okoline, pa čak i od formata u kojem je muzika pohranjena na hard-disku. U prevodu, za konkretan sistem moguće je ustanoviti koji tip veze mu najviše prija, ali univerzalni recept ne postoji – eksperimenti su neophodni. Pokušajte da od audiofila sapatnika uzmete na probu što više različitih kablova da biste sveli mogućnost promašene kupovine na najmanju meru.

Formati
Prema osnovnoj podeli, digitalni muzički fajlovi dele se na formate s gubicima prilikom kompresovanja (lossy) i formate bez gubitaka prilikom kompresovanja (lossless). Lossy formati postižu visok stepen kompresije i znatno smanjuju veličinu audio-fajla (preko 80 odsto), ali po cenu gubitka na kvalitetu. Takođe, fajl koji je jednom kompresovan u lossy format nije moguće vratiti u nekompresovanu formu punog kvaliteta jer je deo zapisa nepovratno izgubljen. Najpopularniji lossy format, i svakako najpopularniji format uopšte, jeste MP3, a ostali poznati predstavnici kategorije su WMA i Ogg Vorbis. S druge strane, lossless formati karakteristični su po nižem stepenu kompresije i umanjenju od 30 do 50 procenata u odnosu na nekompresovani zapis – mnogo manje nego kod lossy fajlova – ali bez gubitaka u kvalitetu i dinamičkom opsegu. Tipični predstavnici lossless formata su FLAC, ALAC, APE…

MP3 (MPEG-1 Audio Layer 3) – najpopularniji lossy audio-format, koji je dizajnirano Moving Picture Experts Group (MPEG) kao deo MPEG-1 standarda. MP3 omogućava bit-ratu u rasponu od 32 do 320 kilobita u sekundi, kao i varijabilnu bit-ratu (VBR), uz učestalost uzorkovanja od 32, 44,1 i 48 kiloherca. Metod za kompresovanje razvijen je pomoću perceptualnog kodiranja, koje koristi psihoakustičke modele kako bi umanjilo ili eliminisalo delove zapisa koje ljudski sluh ne registruje.

WMA (Windows Media Audio) – lossy format koji je razvio Microsoft. Omogućava bit-ratu od 48 do 192 kilobita u sekundi, kao i varijabilnu bit-ratu.

Ogg Vorbis – lossy format koji je razvila neprofitna organizacija Xiph. Omogućava bit-ratu od 45 do 500 kilobita u sekundi, kao i varijabilnu bit-ratu.

FLAC (Free Lossless Audio Codec) – verovatno najpopularniji lossless format i najčešća referenca prilikom poređenja formata. Razvila ga je neprofitna organizacija Xiph, a omogućava kompresovanje zapisa na oko 50 procenata originalne veličine, ali bez gubitaka na kvalitetu. Takođe, veoma je značajno da je proces kompresije reverzibilan, odnosno da se kompresovani fajlovi mogu ponovo konvertovati u izvornu, nekompresovanu formu. Sve veću popularnost ovog formata prepoznali su zvaničnici audio-industrije, pa je tako Evropsko udruženje za radio-emitovanje (European Broadcasting Union – EBU) odabralo FLAC za distribuciju radio-programa visokog kvaliteta preko mreže Euroradio, a sve više proizvođača potrošačke elektronike dodaje svojim uređajima podršku za ovaj format (Denon, Onkyo, Pioneer, Yamaha…).

ALAC (Apple Lossless Audio Codec) – kao što mu naziv govori, lossless format koji je razvila kompanija Apple. Po kvalitetu reprodukcije i veličini fajlova sličan FLAC formatu, rasprostranjenost duguje pre svega popularnosti Apple iPod prenosivih plejera.

Monkey’s Audio APE – lossless format, po kvalitetu reprodukcije i veličini fajlova sličan FLAC formatu.

WAV (Waveform Audio File Format) – nekompresovani format razvijen u kompanijama Microsoft i IBM, predstavlja primarni format za skladištenje audio-signala u Windows operativnim sistemima. Uobičajeno enkodiranje je u LPCM (Linear Pulse Code Modulation) formi, kao kod audio-zapisa na CD-u, a bit-rata iznosi 1.411 kilobita u sekundi. Iako se ne može pohvaliti uštedom u prostoru jer je po veličini fajlova isti kao i CD audio-zapis, WAV predstavlja čest izbor profesionalaca za obradu muzike na računaru, kao i audiofila koji žele najviši kvalitet reprodukcije.

Online izvori muzike
Ukoliko ste sklopili muzički server, prvu etapu popunjavanja hard-diskova svakako će predstavljati prebacivanje kućne kolekcije audio CD-a na hard-disk. Nakon toga, možete nastaviti s kupovinom CD nosača i njihovim prebacivanjem na računar, ali zašto ne uštedeti nešto novca i ne rasteretiti životni prostor. Na internetu već postoji veliki broj lokacija na kojima možete kupiti muziku u digitalnoj formi, a sve što vam je potrebno jesu kreditna kartica i brza internet konekcija.

AIX Records
Žanrovi: acoustic, audiophile, blues, classical, folk, jazz.
Rezolucija: 44,1 kHz/16-bit, 48 kHz/16-bit, 96 kHz/24-bit, 192 kHz/24-bit.
Formati: Dolby Digital, DTS, MP3, PCM, WMA Lossless, WMA Pro.
Cene: 0,79 do 2,99 dolara po numeri.
Plaćanje: kreditnom karticom.
Adresa: aixrecords.com/itrax.com
Komentar: veliki izbor formata i rezolucija. Odabir ograničen na AIX, SFS Media i 2L izdanja, kao i na nekoliko audiofilskih izdavačkih kuća.

Bleep
Žanrovi: disco, dub, electronic, experimental, folk, hip hop, house, jazz, rock, techno.
Rezolucija: 44,1 kHz/16-bit.
Formati: FLAC, MP3 (320 kbps ili VBR), WAV.
Cene: 1,99 do 12,69 dolara po singlu, 2,69 do 13,99 dolara po albumu.
Plaćanje: kreditnom karticom.
Adresa: bleep.com
Komentar: veliki izbor elektronske muzike.

B&W Music Club
Žanrovi: audiophile, classical, rock, world music.
Rezolucija: 44,1 kHz/16-bit, 96 kHz/24-bit.
Formati: ALC, FLAC.
Cene: godišnja pretplata od 59,95 dolara omogućava preuzimanje jednog albuma mesečno.
Plaćanje: kreditnom karticom.
Adresa: bowers-wilkins.com/display.aspx?infid=3550
Komentar: besplatan probni period. Jedinstvena muzička izdanja, ali ograničen izbor.

HD Tracks
Žanrovi: americana, audiophile, bluegrass, blues, classical, country, folk, jazz, new age, pop, rock, world music.
Rezolucija: 44,1 kHz/16-bit, 88 kHz/24-bit, 96 kHz/24-bit.
Formati: AIFF, FLAC, MP3 320 kbps.
Cene: 1,49 do 2,49 dolara po numeri, 11,98 do 15,98 dolara po albumu.
Plaćanje: kreditnom karticom.
Adresa: hdtracks.com
Komentar: svaki album stiže sa omotom u PDF formatu.

High-Definition Tape Transfers
Žanrovi: classical, historical classical recordings.
Rezolucija: 44,1 kHz/16-bit, 96 kHz/24-bit.
Formati: FLAC.
Cene: 3 dolara po numeri, 12 do 19,99 dolara po albumu.
Plaćanje: kreditnom karticom.
Adresa: highdeftapetransfers.com
Komentar: veliki broj retkih izvođenja s koncerata i od izdavačkih kuća koje više ne postoje. Kvalitet zapisa varira u skladu s kvalitetom originalnog snimka.

Linn Records
Žanrovi: classical, folk, jazz, pop.
Rezolucija: 44,1 kHz/16-bit, 96 kHz/24-bit.
Formati: FLAC, MP3 320 kbps, WMA.
Cene: 1,7 dolara po numeri, 12 do 29 dolara po albumu.
Plaćanje: kreditnom karticom.
Adresa: linnrecords.com/catalogue.aspx?format=studio
Komentar: dobar izbor klasične muzike.

Magnatune
Žanrovi: alt rock, ambient, blues, classical, electronic, hip hop, jazz, new age, rock, world music.
Rezolucija: 44,1 kHz/16-bit.
Formati: AAC, FLAC, MP3 (128 kbps ili VBR), OGG, WAV.
Cene: tromesečna pretplata u visini od 45 dolara omogućava neograničeno preuzimanje.
Plaćanje: kreditnom karticom.
Adresa: magnatune.com
Komentar: svaki album stiže sa omotom u PDF i JPEG formatu.

Music is Here!
Žanrovi: blues, classical, country, electronic, folk, hip hop, jazz, latino, metal, new age, pop, rock, world music.
Rezolucija: 44,1 kHz/16-bit.
Formati: AAC, FLAC, MP3, MPC, Ogg Vorbis, WAV, WMA, WMA Lossless.
Cene: od 0,99 dolara po numeri.
Plaćanje: kreditnom karticom.
Adresa: musicishere.com
Komentar: veliki izbor formata.

Unipheye Music
Žanrovi: audiophile, classical, jazz, world music.
Rezolucija: 96 kHz/24-bit, 192 kHz/24-bit.
Formati: AIFF, FLAC, MP3, WAV.
Cene: od 9 do 20 dolara po albumu, u zavisnosti od formata i rezolucije.
Plaćanje: kreditnom karticom.
Adresa: unipheyemusic.com
Komentar: jedinstvena muzička izdanja, ali ograničen izbor.

PC jargon buster

BIOS – ukratko, Basic Input/Output System predstavlja osnovni program (firmver) računara. Prvi se inicijalizuje pri uključivanju računara, pokreće i identifikuje ostatak hardvera, locira komponentu koja sadrži operativni sistem i pokreće ga. Takođe, BIOS omogućava, u manjoj ili većoj meri, modifikacije radnih parametara hardverskih komponenti.

Čipset (chipset) – u opštem smislu, skup čipova koji su dizajnirani i spregnuti da rade zajedno. U savremenoj računarskoj terminologiji, čipset podrazumeva par čipova na matičnoj ploči – northbridge i southbridge – koji su zaduženi za povezivanje i komunikaciju između hardverskih komponenti, a najčešće sadrže i integrisane mrežne, USB i audio-kontrolere.

HTPC – Home Theater Personal Computer, poznat i kao medija centar, predstavlja računar namenski sklopljen za reprodukciju muzike, filmova i ostale multimedije. Obično sadrži donekle optimizovan hardver i softver, poseduje kompletno daljinsko upravljanje i spakovan je u stilizovano kućište koje podseća na hi-fi komponente.

RAID – Redundant Array of Independent Disks predstavlja sistem za povezivanje više hard-diskova radi povećane bezbednosti podataka. RAID je daleko bezbedniji od čuvanja podataka na samo jednom hard-disku, ali budite spremni na žrtvovanje dela ukupnog kapaciteta (do 50 posto).

Underclock (downclock) – pitajte svakog tinejdžera da vam objasni šta je overclock – e, pa ovo je suprotno. Šalu na stranu, underclock je metod spuštanja performansi računara zarad manjeg zagrevanja, buke i potrošnje – prava stvar za muzički server.

Zaključak
Ukoliko nemate dovoljno novca da odjednom ostvarite sve svoje digitalne snove, ne očajavajte – jedna od najvećih vrlina PC muzičkog servera jeste nadogradivost. Počnite od osnovne forme računara i pristupačnog D/A konvertera i postepeno nabavljajte kvalitetnije komponente, poboljšavajte i utišavajte sistem za hlađenje i, naravno, uvećavajte kolekciju muzike! Nakon malo muke, kombinacija odličnog kvaliteta reprodukcije i vrhunskog komfora pri upotrebi dovešće vas do ultimativnog doživljaja digitalnog zvuka – onako kako i treba da bude.