Jump to content


Sindrom kuvane žabe


Delija

Recommended Posts

1 sat ranije, somilenko said:

Eve ti sada jedne male analogije... Enolog kada degustira vino i kada ocenjuje njegov kvalitet pljuje vino nazad i jede jabuke da bi neutralisao ukus vina u ustima i da bi bio spreman za sledeće itd... On u tom momentu ocenjuje konkretno vino, ali naravno da ne zna kakav će osećaj sa istim tim vinom biti nakon par čaša, da li će mu i dalje prijati i da li će zadržati iste kvalitete koje je uočio pri mućkanju u ustima jer mu par čaša promeni percepciju...

Takođe, ako ideš u parfimeriju da kupiš parfem i kreneš da ih mirišeš, posle drugog trećeg, više nemaš blage veze šta osećaš i kako šta miriše.

Kada se najedeš kifli i na kraju pojedeš dva tri zalogaja bureka, koji ti ukus ostane u ustima...

Mislim, naša percepcija je poprilično nepouzdana, pogotovo za ljude koji slušaju muziku i to raznovrsnu. Ako ćeš da naučiš na pamet kako jedna stvar zvuči na tvom sistemu i da to onda porediš na drugim sistemima, to ti samo govori koliko je ta stvar različito reprodukovana u odnosu na tvoj sistem i to pod uslovom da redovno obnavljaš referencu slušajući tu stvar na svom sistemu. Opet to ne garantuje da je tvoj sistem "etaloniran" kako treba i ako se ne prepustiš tuđem sistemu nećeš imati emotivnu reakciju na reprodukciju a kada dođe emocija, nestaje referenca...

Ne, poenta je u nečem sasvim drugom. Pričam da pravilno izmerena veličina i korektno urađena korekcija itekako daje potvrdu putem sluha. Ta korelacija se vežba. Ne može se samo meriti ili samo slušati. To je primenjivo kod konstrukcije uređaja.

Kod slušanja sistema radi se o nečem drugom. Oslanja se samo na sluh. Utreniranoj osobi je relativno lako da primeti da nešto nije u redu, čak i da donekle dijagnostifikuje problem. Ali ga sigurno ne može rešiti bez mernih alata.

Link to comment
Share on other sites

43 minuta ranije, R_R said:

Ja upravo pokušavam da napišem da dogod je u muzici čovek nema neutralnog, niti objektivnog. Sve je neki vid interpretacije i uvek će od toga zavisiti rezultat.

Kao što čovek nauči da odvojeno svira jednu deonicu jednom rukom a drugu drugom, tako nauči i da isključi emocije kada je to potrebno u procesu rada. I za jedno i za drugo je potrebno vreme i puno rada. U principu se svodi na ono što je Rankov jednom rekao, treba biti iskren i ne lagati sebe.

Link to comment
Share on other sites

To je istina, ali se ovde priča o kuvanju žabe i upravo o menjanju percepcija. To o čemu pričaš, takođe zahteva da ocenjivač ima kući dobro etabliran sistem uz pomoć merenja, koji mu je referenca za poređenje i upravo je moja poenta da se referenca bez merenja jako lako gubi i menja ako se samo oslanjamo na našu percepciju.

Sent from my ONEPLUS A6003 using Tapatalk

Link to comment
Share on other sites

Najviše što se može očekivati od sistema je reprodukcija bliska nekoj mogućoj realnosti.

Ishodišna realnost, odnosno ono s čim je suočen snimatelj, je inherentno relativna i kao takva materijal za neminovnu kreativnu obradu. Element obrade je i upravljanje tom realnošću ili povezivanje parcijalnih ishodišnih u naknadno kreiranu integralnu realnost. Zato je prva referenca reprodukcije finalni tonski zapis.

 

 

My experience
has convinced me that burn-in is at worst a short-term
process of mechanical adaptation. Setup can make a difference
of course, but the adjustments I made were too small, I
judged, to explain the differences I was hearing.

Kao nekog koga bi trebalo smatrati ozbiljnim audio recenzentom, mogu samo da ga (uprkos nastojanju da nađem drugu reč) nazovem budalom.

 

Link to comment
Share on other sites

16 sati ranije, Delija said:

S te strane gledano, ne cudi da se ljudi "zalepe" za jednu filozofiju zvuka (citaj: sektu) i da je vrlo tesko menjaju.

Negde sam pročitao/čuo i to mi se dopalo - da čovek treba da prati određenu "filozofiju" - koja mu se dopada, ili kojoj teži. Ovo ne važi samo za folozofiju zvuka, već se odnosi i na druge sfere života naravno... ali važi i za "filozofiju zvuka" Po meni je odlična stvar da se jednostavno krećemo u okviru "sistema" koji smo sami postavili. Dakle potrebno je da imamo sistem, tj.filozofiju. To je čini mi se kao neka lična ideologija, formirana na osnovu akomuliranog znanja i iskustva, sa jakim pečatom ličnog ukusa. Treba misliti i raditi "u sistemu".

Znači, ako na osnovu afiniteta, znanja, iskustva (i nečeg četvrtog) formiramo ličnu filozofiju, onda osećamo unutrašnju potrebu da ostanemo verni toj filozofiji. Pripaci drugačijih, tuđih "filozofija" mogu takođe da nam budu u udređenim segmentima lepi, privlačni, kvalitetni, itd., ali pošto su u pitanju "druge filozofije" u odnosu na našu sopstvenu, mi ih stavljamo u drugi plan.  

Međutim, i lična filozofija je podložna promenama, ako procenimo da drugačiji argumenti iz "drugih filozofija" pretežu. Tada menjamo sopstveu filozofiju, a zatim se krećemo u okvirima te nove "filozofije". Da se razumemo, nigde pod filozofijom ne smatram dogmu, jer je filozofija stalno pod udarom preispitivanja i može da bude izmenjena ili srušena, a dogma je slepa i nepromenljiva. Ali lične filozofije ne treba lako da se odreknemo!

Lična folozofija je po mom mišljenju dakle jako dobra stvar. Cenim kada kod ljudi primetim da imaju "sosptvenu filozofiju". Ona može u manjoj ili većoj meri da se poklapa sa mojom, ili sa mainstream-om (zapravo je i mainstream filozofija za sebe). Ko prati sopstevu filozofiju u stvari ima jak integritet ličnosti i to veoma cenim.

Izvinjavam se svima što sam malo udavio sa filozofijom, ali mislim da je važno da se pomene - da je sopstvena filozofija zvuka temelj i da po mom mišljenju treba da bud temelj -  i kada pričamo o sindromu privikavanja na mane i precenjivanja mediokritetnih osobina nekog muzičkog sistema.  

Link to comment
Share on other sites

17 sati ranije, Delija said:

- Kako uopste kreiramo ukus? Kako biramo preferirani karakter zvuka sistema? Jel to nesto sto smo culi na pocetku ove avanture i ostavilo je pecat na nas?

Mislim da je ovo jako kompleksno pitanje. Zato sam u prethodnom postu malo pisao o "filozofiji zvuka" u čijim okvirima se krećemo. Tu ima svačega - i ličnih sklonisti, i muzičkog obrazovanja, ali i neostvarenih želja iz mladosti. Ja sam recimo početkom devedesetih nabavljao i gutao bukvalno sve što pročitam u What HIFI. Taj časopis i ono što u njemu piše je za mene bilo blizu dogme. E tu sam prvi put čitao bajke o Naim i Linn uređajima... te bajke su ostale urezane u moje pamćenje. Japanski (i ostali ne-engleski) uređaji su tamo bili sistematski potcenjivani, što je su naravno sve bile gluposti u budalaštine... ali je meni ta filozofija ostala urezana. Recimo, 1991.sam od roditelja dobio sistem sastavljen od Technics komponenti (CD plejer iz tog sistema trenutno poklanjam preko foruma), koji je objektivno bio fenomenalan za to vreme... ali sam ga ja u svojoj glavi potcenjivao, jer nije Roksan, ili Naim...    

Link to comment
Share on other sites

17 sati ranije, Delija said:

- Koliko sistema za koje mozemo da kazemo da su stvarno dobri bi pozeleli da "ponesemo kuci", a koliko jednostavno volimo da cujemo kod prijatelja i to je to? Kao sto, recimo, volim da cujem dobar gramofonski setup kod drugih - a nemam ni najmanju zelju da donesem gramofon u sistem.

Ako se uklapa u moju filozofiju to odmah poželim i sam da posedujem. Gramofon je priča za sebe. To nije samo uređaj, to je i ceo fazon, a i zvuk mu je nenadmašan.

Link to comment
Share on other sites

17 sati ranije, Delija said:

- Da li mozemo da "promenimo ukus" i da se naviknemo na bilo koji dobar sistem istog ranga (koliko je to uopste moguce rangirati) i da manje-vise podjednako uzivamo u njemu?

- Da li ste ikada totalno promenili karakter/filozofiju zvuka? Ako da - zasto?

Odgovor na prvo pitanje je naravno - da. Ali kao što sam već napisao, to nije samo stvar sistema, već i filozofije koja mi je trenutno bliska... a filozofija se ne menja tek tako... jer nije dobro da se olako menja.

Što se tiče drugog pitanja, odgovor je takođe DA, i to kada sam prvu put (pre tačno 3 godine) kupio svoj prvi Linn sistem, ostavivši iza sebe japanske sprave i filozofije... jer sam oduvek želeo da imam engleske komponente, Naim ili Linn. 

Link to comment
Share on other sites

https://www.stereophile.com/asweseeit/104/index.html

Poučan članak iz 1963.godine na temu kako se meri koliko je sistem hi-fi - prema vernosti reprodukcije.  Mada je @Father lepo i duhovito poentirao na samom početku teme da puno audiofila to zna i razume, ali ne praktikuje, jer preferira "masnije i slanije" od onoga što je zdravo i kako bi trebalo svi da konzumiramo! (čast izuzecima) :D

Many writers of books and articles about high fidelity advise the prospective buyer merely to choose what sounds good to him. Certainly there is no sense in anybody's choosing a music system whose sound he doesn't like, but in a field where definite standards of quality exist, simply liking something does not necessarily mean that it is good, by those standards. A person who likes abstract art, for instance, may be judging it by any number of criteria, but resemblance to the original scene is not one of them. If it were evaluated on the basis of its "fidelity," or resemblance to the original scene, it would have to be judged a very poor copy. Similarly, the listener who prefers his sound shrill and brassy is perfectly entitled to his preference, but he is not choosing on the basis of fidelity, either.

This raises the question of whether high-fidelity can, or should be, better than the real thing. Certainly it can be made to sound richer, or bigger, or more highly detailed in a recording than it ever is in the concert hall, and the net result may actually be more exciting than anything heard at a live performance. The gimmicked recording may even, on occasion, serve the intent of the music better than a concert hall performance, but whether it sounds better or worse than the original, it is not true to the original, and thus cannot be considered a high-fidelity reproduction.

Sound recording may eventually become a creative art in its own right, producing musical sounds that bear no relation to any natural sounds. Indeed, some branches of it—pops and so-called electronic music—are already well on their way in that direction. This is not high fidelity, though, and there's no sense pretending that it is.

Link to comment
Share on other sites

4 sati ranije, Aibo said:

Većina doživljava da su mikrofoni i razni ADC konverteri zabeležili zvuk iz nekog prostora verno i usuli ga direktno na nosač zvuka. U realnosti gotovo nikad ne slušamo "go snimak" jer to mahom ne bi ličilo ni na šta da ga inženjer nije doterivao klizačima za korekciju svega i svačega, dodao malo reverb jer mikrofon nije uspeo da ga zabeleži... i sve u cilju da nadomesti ograničenja i mane sistema za snimanje, a u skladu sa svojim subjektivnim osećajem šta treba da "dotera"

.

Dakle vernost se kod 99% produkcije naruši istog trenutka kad umesto para ušiju stavimo mikrofon sa svojim frekventinim odzivom, dinamičkim opsegom, distorzijom, faznim pomerajem... Sećam se emisije Ne može to bez kabla u kojoj je gostovala naša džez pevačica, zaboravio sam ime (stidim se :-() i kako žena priča koji mikrofon najviše voli i pod kojim uglom se to postavlja da izvuče boju i ton glasa kako se njoj sviđa. Znači već prvi uređaj u lancu unosi svoj pečat na snimak, a ceo lanac je dug i uglavnom nepoznat krajnjem korisniku.

. . . 

Finalno, ako se ispostavi da su ograničenja opreme za snimaje i dalje takva da većina snimaka prirodno zvuči npr. malo digitalno i zrnasto... Da li hoćemo takvu vernost da slušamo prosto jer je verno onom što je oprema zabeležila, ili ipak hoćemo da uređaji ispeglaju malo te snimke, čineći da zvuk deluje tečnije i prirodnije iako tako nije zabeležen? Možda nije verno snimku ali više liči na pravi instrument u pravom životu, pa je na neki način vernije realnosti i živoj muzici.

 Da, iako je ocigledno da oprema ima ogranicenja - plasim se da si u pravu. Tim pre, jako je tesko zakljuciti sta je izvorni snimak - pa prema tome ici ka odredjenoj reprodukciji. Ma koliko zvucalo ocekivano, moj jedini izbor je ostao da se nadam da je tonac dovoljno mudar da ce mu ton instrumenta zvucati kao sto zvuci u prirodi. Ako nije tako, onda to meni ne zvuci kako treba... pa sta god bio uzrok. U svakom slucaju ne mogu pre kupovine svakog albuma na "referentno slusanje" kod tonca da vidim svidja li mi se.

 Inace, Katarina Kacunkovic. Poslusaj je, zena peva fenomenalno.

Link to comment
Share on other sites

43 minuta ranije, NL. said:

Odgovor na prvo pitanje je naravno - da. Ali kao što sam već napisao, to nije samo stvar sistema, već i filozofije koja mi je trenutno bliska... a filozofija se ne menja tek tako... jer nije dobro da se olako menja.

 Licna filozofija je, slazem se, neophodna i predstavlja neki deo postajanja zrelom osobom. Puno ljudi to nema, ne zeli da ima, uklapa se u masu, stagod... ali po meni, je neophodno imati neki svoj pogled i na zivot i na umetnost. Iako se slazem da taj pogled treba da bude lican i da, po pravilu sto je covek stariji teze moze da se menja, taj pogled ne treba da bude nepromenljiv - ali, sto je mnogo bitnije, treba da bude uvek podlozan kritici i analizi.

 To sto imas svoj pogled na svet ne znaci da ne treba da ga preispitavas. Stavise, i ponavljam se, po meni je neophodno da covek povremeno dekonstruise jedan deo svoje licne filozofije i ponovo ga sklopi (deo po deo je cisto lakse). To ne znaci da ce sklopiti nesto drugo, ali je bitno da moze, da je svestan svih svojih pogleda, da im zna prednosti i mane, da moze da ih brani - i da je u stanju da ih ponovi. Ako nije, onda se u tom preispitivavanju stavovi promene - i to je dobro. Dosta nasih stavova je posledica sredine, hteli mi to ili ne - makar u smislu da pozitivni uticaji nisu uvek dostupni.

Link to comment
Share on other sites

Još jedna bitna činjenica. Postoje u stvari dve "filozofije" reprodukcije koje mi se dopadaju, a koje su jako različite. To sam shvatio nakon razgovora sa autorom ove teme i nakon razmišljanja tokom vikenda.

Prva filozofija jeste zvuk koji je podoban za celodnevno slušanje, koji ne zamara, koji prija i podsticajan je, koji ne skreće pažnju mnogo na sebe, uz koji može da se razgovara, razmišlja, radi, odmara... tzv. laid-back fazon... relaxed and easy-going slušanje. Ali to sigurno nije verno originalnoj izvedbi, dakle to nije hi-fi. Čim se prolagodilo slušaocu da bi ugodilo njegovim potrebama i ukusu, to nije verno. To ne znači da je loše, naprotiv. Ali to nije ideal audiofilskog "zanata", jer je ideal verne reprodukcije audiofilski sveti gral.

Druga je filozofija živog izvođenja / potpuno verne reprodukcije snimljenog materijala, uz koju ne može lagodno da se radi nešto drugo, već traži pažnju i fokus na nju samu. Na umetnički doživljaj. Na koncert slušalac dolazi da fokusirano provede 2 sata slušajući muziku, bez bilo kakvih remećenja koje ima kod kuće. Naravno, da i ne govorimo o tome da to nije filozofija muzika koja svira celog dana, dok se obavljaju druge životne aktivnosti. Kod ove filozofije toga nema, jednostavno ne dopušta. To su reprodukcije od kojih posle nekog vremena zaboli glava, jer nisu ni predviđene da traju dugo i da budu u pozadini, već da budu glavna stvar! Kao što je @nkrgovic već napisao - čovek ne može da sluša živu svirku celog dana, ne prija mu, smori ga i izmoždi. Ali ponekad itekako voli da je čuje i u njoj uživa.

Sada se naravno postavlja pitanje kakav sistem kod kuće treba da ima audiofil. Rekao bih oba :)  Jedan za laid-back, a drugi za kamernu koncertnu postavku kod sopstvene kuće. Ali nažalost to nije baš realno :(      

Link to comment
Share on other sites

 Mislim da je moj imenjak @NL. ovde uboo sustinu ovog sporta: Da li je muzika deo zivota i nesto sto treba da oplemenjuje dusu - ili je muzika izraz autora koji treba da prenese emociju stvaranja?

 Oba su bitna, ali zahtevaju razlicit nacin konzumiranja.

 Ja kad odem na koncert ne slusam posle muziku - stavise, to vece i verovatno sutra ne slusam nista, jer sam ponesen pod utiskom. A opet, volim muziku i volim da u njoj uzivam po ceo dan.... i stvarno mislim da oplemenjuje zivot - po meni sustina ljudskosti je, izmedju ostalog, umetnost. 

 Hmmmm..... dva sistema.... Sad kad razmislim, na prvo mesto bi stavio onaj "laid-back", a onda ga oplemenio zivim izvodjenjima. :) Ali opet, ja nikad nisam slusao Hendriksa uzivo - a ponekad volim da me ponese. Stavise, eto npr. to je muzika koju nikako ne mogu da slusam laid-back.

 Tesko je pitanje sta je bitnije. Bas tesko.

Link to comment
Share on other sites

Postoje sistemi koji lepo rade i na tihom i na glasnom slusanju.
Nekad je uzitak slusati tiho. Ponekad bogami i veoma glasno. Slazem se, iako nemam cesto te porive, bolje je kad je glasno. Pogotovo bubnjevi, cinele to nije realno na tisem slusanju. Jos kad je sa ploce - prava stvar.

Link to comment
Share on other sites

 Nije ovde stvar samo u glasnoci.... Ima jos nesto. Neki sistemi zvuce muzikalno i donose uzivanje u muzici bez obzira na glasnocu, tako da se mogu slusati satima - a neki pak uvuku slusaoca na takav nacin da to posle nekog vremena umori, mada je za to vreme pristuan izuzetan dozivljaj prisutnosti u muzici.

 Nisam siguran da ovo umem da svedem na termine koji su lako razumljivi i merljivi, vise je u pitanju neki dozivljaj....

 Uostalom, priseti se kako izgleda slusanje muzike uzivo. To nije dozivljaj koji mozes da imas satima i satima - bez obzira koliko voleo neku muziku.

Link to comment
Share on other sites

6 sati ranije, prophet said:

Kod slušanja sistema radi se o nečem drugom. Oslanja se samo na sluh. Utreniranoj osobi je relativno lako da primeti da nešto nije u redu, čak i da donekle dijagnostifikuje problem. Ali ga sigurno ne može rešiti bez mernih alata

Upravo tako, nema drugog načina.

Link to comment
Share on other sites

Još jedna bitna činjenica. Postoje u stvari dve "filozofije" reprodukcije koje mi se dopadaju, a koje su jako različite. To sam shvatio nakon razgovora sa autorom ove teme i nakon razmišljanja tokom vikenda.
Prva filozofija jeste zvuk koji je podoban za celodnevno slušanje, koji ne zamara, koji prija i podsticajan je, koji ne skreće pažnju mnogo na sebe, uz koji može da se razgovara, razmišlja, radi, odmara... tzv. laid-back fazon... relaxed and easy-going slušanje. Ali to sigurno nije verno originalnoj izvedbi, dakle to nije hi-fi. Čim se prolagodilo slušaocu da bi ugodilo njegovim potrebama i ukusu, to nije verno. To ne znači da je loše, naprotiv. Ali to nije ideal audiofilskog "zanata", jer je ideal verne reprodukcije audiofilski sveti gral.
Druga je filozofija živog izvođenja / potpuno verne reprodukcije snimljenog materijala, uz koju ne može lagodno da se radi nešto drugo, već traži pažnju i fokus na nju samu. Na umetnički doživljaj. Na koncert slušalac dolazi da fokusirano provede 2 sata slušajući muziku, bez bilo kakvih remećenja koje ima kod kuće. Naravno, da i ne govorimo o tome da to nije filozofija muzika koja svira celog dana, dok se obavljaju druge životne aktivnosti. Kod ove filozofije toga nema, jednostavno ne dopušta. To su reprodukcije od kojih posle nekog vremena zaboli glava, jer nisu ni predviđene da traju dugo i da budu u pozadini, već da budu glavna stvar! Kao što je [mention=10024]nkrgovic[/mention] već napisao - čovek ne može da sluša živu svirku celog dana, ne prija mu, smori ga i izmoždi. Ali ponekad itekako voli da je čuje i u njoj uživa.
Sada se naravno postavlja pitanje kakav sistem kod kuće treba da ima audiofil. Rekao bih oba   Jedan za laid-back, a drugi za kamernu koncertnu postavku kod sopstvene kuće. Ali nažalost to nije baš realno       
Rekao bih da nametljivost ili nenametljivost muzike ima i treba da ima više veze sa produkcijom a posao transparentnog sistema je da prenese ono što je zamišljeno u masteringu. Kao što postoji live snimak, sirov i minimalno produciran, tako postoji i ambijentalna muzika, koja je producirana na takav način da ne bude nametljiva.
Postoji takođe i radio filozofija, namenjena za kola gde se vrši kompresija snimka i isticanje 10 kHz područja, kako bi se i pri tišem slušanju čuo govor i muzika, kako tihe deonice, tako i glasne bez da previše naprežu slušaoca i to je daleko od aidiofilskog ali eto opet može da služi za neobavezno slušanje.
Na kraju krajeva, tu je i DSP ili ton kontrole, ne mora 2 sistema, mada, nije loša filozofija, samo, govorim iz ličnog iskustva, bolest ode na dve strane i na kraju završiš sa dva slična sistema...

Sent from my ONEPLUS A6003 using Tapatalk

Link to comment
Share on other sites

11 minuta ranije, nkrgovic said:

Uostalom, priseti se kako izgleda slusanje muzike uzivo. To nije dozivljaj koji mozes da imas satima i satima - bez obzira koliko voleo neku muziku.

Suština zašto retko ko ima sveti gral.

Ta dinamika i prisutnost se može postići samo na adekvatnim glasnoćama.

Ipak audiofilija nije samo krešendo. Suptilna lagana dela mogu pružiti uživanje adekvatno živom nastupu, čak i kada je sistem sposoban da prezentuje probu benda.

Link to comment
Share on other sites

Ne radi se tu zapravo o finoći sistema, već o dinamičkom rasponu koji je sposoban da prezentuje zajedno sa potrebnim nijansama strukturnih zvukova instrumenata. Sposobnost da stvara prostor između njih i daje ima dovoljno mesta da se oni pojave i nacrtaju u celosti u našoj zvučnoj slici po svim osama i dijagonalama.

Link to comment
Share on other sites

 Nije ovde stvar samo u glasnoci.... Ima jos nesto. Neki sistemi zvuce muzikalno i donose uzivanje u muzici bez obzira na glasnocu, tako da se mogu slusati satima - a neki pak uvuku slusaoca na takav nacin da to posle nekog vremena umori, mada je za to vreme pristuan izuzetan dozivljaj prisutnosti u muzici.
 Nisam siguran da ovo umem da svedem na termine koji su lako razumljivi i merljivi, vise je u pitanju neki dozivljaj....
 Uostalom, priseti se kako izgleda slusanje muzike uzivo. To nije dozivljaj koji mozes da imas satima i satima - bez obzira koliko voleo neku muziku.
To su opste poznati fakti. Recimo manjoj membrani je potreban veci hod da bi proizvela adekvatan bas, samim tim i veca snaga i od tihog slusanja nema nista. Zatim teske membrane bez obzira na dimenzije.
Postoje i monitori koje pojedini tonci vole jer sa lakocom uocavaju eventualne greske. Tu je prenaglasen gornji srednji opseg, na duze vreme zamara iako deluje detaljno. Tu su pogotovo ozloglaseni kalotni koji dominiraju. To samo deluje muzikalno dok se ne postavi pored odgovarajuceg zvucnika.
Mogu se i koncerti slusati dugo vremena. Recimo big band, pomenuti Kraftwerk. I tu zavisi od kvaliteta ozvucenja.
Nisam samo slusao koncerte. Godinama sam u kontinuitetu prisustvovao tonskim probama eminentnih izvodjaca. Na stranu sto sam i sam nastupao, snimao, ozvucavao.
Samo sam hteo da istaknem da za pravi dozivljaj neke od vrsta muzike treba to iskusiti i u kucnim uslovima na adekvatnoj glasnoci. Pored rock-a ko bi jos Cobhama slusao tiho? Cak i Dnevnik od Josipe kad krene prog flauta...
Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...