Jump to content


Koreni Bluesa


DejanM

Recommended Posts

Ja nisam neki poseban ljubitelj bluesa ali sam ga godinama slusao u raznim varijantama. Uostalom, kada sam ja odrastao muzickom scenom je vladala rock muzika ali je u osnovi mnogih rock pesama lezao blues (Rolling Stones, Led Zeppelin, itd), tako da je blues bio neka vrsta nezaobilazne stanice. Kada se 2010. godine pojavio album Silver Pony Cassandre Wilson (uzgred budi receno, odlican album i jedan od njenih albuma koje najcesce slusam), na njemu se moze cuti pesma Saddle Up My Pony. U najavi te pesme (posto se radi o live verziji) Cassandra Wilson kaze da je pesma snimljena po pesmi Charley Patton-a: Pony Blues. Kako mi se pesma dopala, upitah se: ko je taj Charley Patton ? I tako je pocelo moje interesovanje za korene bluesa ...

Link to comment
Share on other sites

Ne zna se tacno kada je Charley Patton rodjen. Po nekim verzijama 1881. ali postoje i izvori koji tvrde da je rodjen i 1885 ili 1887. Ne zna se tacno ni ko su mu bili roditelji. I tu postoje razlicite verzije. Charley je bio dosta svetle puti, onizak, i najverovatnije mesanac. Ja sam najblizi verovanju da mu je majka ili  baka bila Indijanka (postoje predpostavke da su bile ili iz plemena Cherokee ili Choctaw). Bili kako bilo, nacin kako je Charley Patton pevao, jasno ukazuje na neke njegove veze sa Indijancima (uzgred, taj nacin pevanja je kasnije snazno uticao na Howlin' Wolf-a).

1897. se porodica Patton preselila na Dockery Plantazu, pored Ruleville, Mississippi. Tu je Charley poceo da svira gitaru i uskoro je postao poznat u Delti kao neko ko svira "deep blues" ali i hillbilly, balade, itd. Imao je dobar nastup, gitaru je drzao nisko, znao je da svira drzeci je iza ledja ili iza vrata. Vrlo brzo je postao poznat. Nakon nastupa u New Yorku i Chicagu, za njega se culo i van granica Delte. Svoje prve snimke je napravio tokom 1920.-tih ali je vecina onoga sto je snimio, zabelezeno 1930. u Paramount studiju u Grafton-u. To ga je ucinilo jednim od vodecih muzicara tzv. Delta Blues-a.

Pored odlicnih pesama koje je napisao, Charley Patton je znacajan i po tome sto je bio mentor novoj generaciji blues muzicara, sa kojima je i svirao i kojima je omogucavao da snimaju sa njim: Robert Johnson, Willie Brown, Son House, Chester Burnett (kasnije poznat kao Howlin' Wolf)....

Patton je bio ozenjen sa Bertha Lee, takodje blues pevacicom, koja je cesto nastupala sa njim. To je bila prilicno burna veza, znali su i da se potuku, zbog cega su jednom prilikom oboje zavrsili u zatvoru. Patton je iznenada preminuo 1934. godine i sahranjen je u Holly Ridge-u. 1990. godine je John Fogerty uspeo da pronadje njegov grob uz pomoc lokalnog grobara koji je tvrdio da je prisustvovao sahrani, i podigao mu je spomen plocu.

Ovo je jedina sacuvana slika Charley Patton-a:

Charley Patton.jpg

Link to comment
Share on other sites

Kada je 1897. godine Charley Patton poceo da zivi na plantazi Dockery, tu je upoznao muzicara Henry Sloan-a. Po tvrdnjama Son House-a, Charley je puno toga naucio bas od Henry Sloan-a. O tom muzicaru se ne zna puno. On za sobom nije ostavio ni jedan snimak a i u pisanim dokumentima se ne pominje puno. Zna se da je rodjen 1870. ali se ne zna tacno kada je preminuo - najverovatnije 1948. Zna se i da je svirao blues, verovatno jednu veoma ranu formu, ali se vise od toga ne zna. Ovi podaci su medjutim znacajni jer ukazuju da je i pre Charley Patton-a postojala jedna generacija blues muzicara. Kako tada nisu postojali studiji za snimanje muzike, o njima se ne zna puno, kao sto se i ne zna tacno sta su svirali. Ali na osnovu svega toga, da se zakljuciti da je blues bar jedno 50-tak godina stariji nego sto se to obicno misli.

Link to comment
Share on other sites

Na razvoj blues-a je znacajno uticala pojava gramofonskih ploca i studija za snimanje. Kada su veliki studiji onog vremena shvatili da se sa muzikom mogu zaraditi pare, poceli su da se traze muzicari kako bi snimali muziku. Tako je i blues, zajedno sa jazz-om, dobio pocetni impuls za razvoj i polako prestao da bude prateca zabava na sajmovima, vasarima i farmama, vec su poceli da se organizuju prva snimanja i koncerti. Charley Patton je bio jedan od prvih koji je pored nastupa po plantazama, poceo da nastupa i u salama, odnosno da priredjuje koncerte.

Ako je verovati ovom clanku:

https://www.udiscovermusic.com/in-depth-features/history-of-recorded-blues/

prva blues ploca je nastala 10. avgusta 1920. godine. Bila je to pesma Crazy Blues a svirali su The Jazz Hounds. Interesantan je naziv banda, jer u to vreme i jazz i blues su bili veoma muzicki srodni a i jedan i drugi pravac su vukli korene iz starih narodnih pesama doseljenika, gospel tradicije protestantskih crkava sa juga Amerike, ali i iz africke i indijanske tradicije. Vrlo brzo, medjutim se blues razvio u posebnom pravcu i na taj nacin se udaljio od jazza - a moglo bi se reci i da je bilo obrnuto. Ali i danas, ta srodnost i zajednicki koreni, nisu u potpunosti napusteni.

Link to comment
Share on other sites

Ja ohrabrujem svakog ko imalo voli blues da poslusa Charley Patton-a. Njegova Mississippi Boewavil Blues je stvar koje se ni danas nijedan blues muzicar ne bi postideo. Sjajna pesma i moj apsolutni favorit. Tu treba dodati i Pony Blues, A Spoonfull Blues, Shake it or Break it, itd. Na zalost snimci su prilicnio loseg kvaliteta. Za ovu muziku vam nisu potrebni skupi HiFi uredjaji - dovoljan je i tranzistor. Ali i pored toga do vas ce dopreti neobicna svezina ideja, neposrednost i vitalnost izvodjenja - neka iskonska snaga koja izvire ne samo iz nacina pevanja vec i nacina sviranja. Standardi izvodjenja, koje je tada Patton postavio, i danas su primenljivi.

Nije uopste cudno sto se Charley Patton smatra ne samo jednim od osnivaca Delta Blues-a vec i jednim od muzicara koji je presudno uticao na stvaranje moderne americke muzike.

Link to comment
Share on other sites

Ako je Charley Patton bio otac Delta Bluesa, onda je Robert Johnson bio Kralj Delta Bluesa !

Johnson se rodio kao Robert Leroy Dodds 1911. u Hazlehurst-u, Mississippi. Njegova porodicna situacija je bila prilicno komplikovana i ja se ovde ne bih zadrzavao na njoj. Bitno je da je Robert, koji je kasnije uzeo prezime Johnson, sto je bilo prezime njegovog pravog oca, jos od svoje 6. godine poceo da svira usnu harmoniku, da bi nesto kasnije poceo da svira i gitaru. Veoma znacajan dogadjaj u njegovom muzickom razvoju jeste poznanstvo sa Willie Brown-om, koji je u to vreme bio poznat blues muzicar i koji je svirao sa Charley Patton-om. Njih dvojica su se sreli 1928. u Robinsonville-u. Tada pocinje Robert Johnson da svira sa bandom Charley Pattona, u kojem su gitare svirali pored Pattona jos i Brown a nesto kasnije im se pridruzio i Son House, koji ce postati veoma poznat i cenjen muzicar. U takvoj postavi Robert Johnson je imao status ucenika i njegovo sviranje nije bilo na nivou pomenute trojice, zbog cega je cesto bio predmet njihovih sala. Zbog toga sto nije mogao stalno da svira sa njima, osnovao je svoju grupu sa bratom Son House-a i tako nastupao po okolnim mestima.

1931. godine Robert Johnson se zaputio u Hazlehurst, u potrazi za svojim pravim ocem. U tom traganju upoznao je i svoju buducu suprugu ali je za njegov muzicki razvoj mnogo znacajnije to sto je u jednom baru u Hazlehurst-u, upoznao lokalnog gitaristu i ucitelja gitare Ike Zimmermana. U tom razgovoru se Robert pozalio Ike-u kako ne uspeva da razvije svoju tehniku sviranja. Posto se mladic dopao Ike-u, on mu je ponudio da mu daje casove gitare. Tako se Robert Johnson preselio kod Ike Zimmermana, gde je u njegovoj kuci proveo nekoliko narednih meseci, vredno uceci sviranje gitare. Njih dvojica su cesto svirali na lokalnom groblju, koje se nalazilo nedaleko od Ike-ove kuce. Kada se posle nekoliko meseci Johnson vratio u Robinsonville, njegov stil sviranja je bio potpuno drugaciji i toliko bolji, da se razvila legenda kako je dusu prodao djavolu, kako bi postao dobar gitarista. (Interesantno je da su i tada, na dubokom Jugu Amerike, znali za pricu o Faustu). Najverovatnije je da je ta prica potekla od Son House-a ali je interesantno da ju je Robert Johnson prihvatio i sam dalje podhranjivao. Tako je Robert Johnson postao jedan od najtrazenijih muzicara u Delti. Poznata je i prica kako je 1934. gostovao u Heleni, Arkansas, gde je upoznao tamosnje Bluesere Memphis Slim-a, Sony Boy Williamson-a II, Howlin' Wolf-a, i sve ih ostavio u senci svojom bravuroznoscu sviranja.

Robert Johnson je u dva navrata, 1936. i 1937. obavio snimanja za American Record Corporation, snimivsi ukupno jedno 30-tak pesama. To je sve sto je ostalo od njega. Ti snimci su nesto boljeg kvaliteta od onih koji su ostali iza Charley Patton-a, ali su naravno, daleko od danasnjih standarda. Od tih pesama bih svakako izdvojio Sweet Home Chicago, 32-20 Blues, Cross Road Blues, Come on in my Kitchen, Love in Vain Blues (koju su Rolling Stones obradili ne promenivsi je puno). Iako Robert Johnson ne pripada onim muzicarima koji se nalaze u samim "korenima" bluesa - on pripada vec generaciji koja je dosla nakon Charley Patton-a - on je neobicno znacajan ne samo zato sto je bio izuzetan gitarista, vec i zbog toga sto je promenio originalni Delta Blues u jednu moderniju varijantu, na koju ce se kasnije nadovezati Muddy Waters, Elmore James i drugi, i napraviti Blues onakvim kakvim ga mi danas poznajemo. Njegov uticaj moze i danas da se prati, ne samo kroz direktno preuzimanje nekih njegovih pesama, nego i kroz nacin sviranja. O tome su javno govorili Keith Richards, Eric Clapton i drugi, javno odajuci priznanje Robert Johnsonu kao muzicaru koji je na njih vrsio znacajan uticaj.

Robert Johnson je preminuo 1938. godine pod nerazjasnjenim okolnostima. Imao je 27. godina (pridruzio se tzv. Klubu 27). Po prici Sonny Boy Williamson-a II, njega je otrovao ljubomorni muz, sa cijom je zenom navodno Johnson imao vezu. Ova prica medjutim nikada nije potvrdjena i ostala je vise kao jedan od traceva, koja se medjutim cesto u nedostatku drugih informacija koristi kao istina.

Robert Johnson je primljen u tzv. Blues Hall of Fame 1980., dok ga je 2003. godine casopis Rolling Stone na svojoj listi 100 najvecih gitarista svih vremena, stavio na peto mesto ! Njegov znacaj za razvoj bluesa a kasnije i rhytm and blues-a je bio ogroman.

 

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

36 minutes ago, DejanM said:

Interesantno je da su i tada, na dubokom Jugu Amerike, znali za pricu o Faustu

Možda ne baš za mit o Faustu ili za Getea, ali za religijski/kulturni motiv "ugovora s đavolom" su znali. 

Možda nije loše ukazati na pomalo paradoksalnu geografiju (kao klinca ovo me je prilično zbunjivalo u sagledavanju blues istorije, jer nas je geografija u školi učila da se delta reke formira na njenom ušću)... Delta Mississippija je jako daleko od ušća reke i od New Orleansa :) 

Link to comment
Share on other sites

5 minuta ranije, zbrujic said:

Možda ne baš za mit o Faustu ili za Getea, ali za religijski/kulturni motiv "ugovora s đavolom" su znali. 

Možda nije loše ukazati na pomalo paradoksalnu geografiju (kao klinca ovo me je prilično zbunjivalo u sagledavanju blues istorije, jer nas je geografija u školi učila da se delta reke formira na njenom ušću)... Delta Mississippija je jako daleko od ušća reke i od New Orleansa :) 

Da to je tacno. Evo ovde geografskog objasnjenja:

https://en.wikipedia.org/wiki/Mississippi_Delta

To je bilo podrucje gde je jako dobro uspevao pamuk, pa su tu postojale velike plantaze a to je opet znacilo da je bilo potrebno puno robova da rade na tim plantazama. Vecina blues muzicara sa pocetka XX veka su imali ili roditelje ili bake i deke koji su bili robovi. To je takodje bio veoma siromasan kraj. Tako da su svi preduslovi za razvoj blues-a bili ispunjeni...

Link to comment
Share on other sites

Lemon Henry "Blind Lemon" Jefferson (1893 - 1929) je rodjen u Texas-u i smatra se ocem Texas Blues-a. Da bi stvari bile jasne: u to vreme nije postojao Texas, Delta, Swamp ili Memphis Blues ... nije cak postojao ni Blues kao poseban muzicki pravac. Postojale su Blues pesme i mnogi muzicari su pevali i svirali blues ali i gospel, narodne pesme, ... Takodje nije sasvim tacno da je Blues nastao u Delti jer se Blues pevao i u drugim krajevima Amerike, doduse pretezno na Jugu. (Nemoguce je tacno utvrditi gde je nastala prva Blues pesma.) Blind Lemon Jefferson je upravo dokaz za tu tvrdnju jer je on pevao i svirao blues u Texas-u u isto vreme dok je Charley Patton to radio u Delti.

Blind Lemon Jefferson je rodjen slep u porodici seljaka koji su obradjivali zemlju u najam (sharecroppers). Rano je naucio da svira gitaru i jos kao veoma mlad poceo da svira prvo po okolini a onda i po vecim gradovima Texasa - uglavnom na ulici, ispred brijacnice ili na nekom cosku. U ranim 1910-tim je poceo da odlazi u Dallas gde se i nastanio 1917. godine. Tu je upoznao Lead Belly-ija, sa kojim je zajedno svirao. Imao je i ucenika pod imenom Aaron Thibeaux Walker (koji je kasnije postao poznat pod nazivom T-Bone Walker) koga je poducavao sviranju Bluesa dok mu je zauzvrat ovaj pomagao kao vodic.

Blind Lemon Jefferson je imao dobru tehniku sviranja gitare - znao je da svira dosta brzo. Njegov glas je bio dosta visok pa ga je zbog svega toga bilo tesko kopirati.

Prve snimke je napravio u Chicagu za Paramount krajem 1925 ili pocetkom 1926. Oni mu nisu doneli veci uspeh ali zato je vec druga ploca donela dva velika hita: Booster Blues i Dry Southern Blues. I od tada stvari pocinju da se dobro razvijaju za Blind Lemon Jeffersona. Snima negde oko stotinak ploca, od kojih neke postaju znacajni hitovi. On je za razliku od vecine blues muzicara tog vremena dosta dobro zaradjivao, a od Paramounta je dobio i auto (koji je tada kostao 700 dolara) a kazu da je imao dovoljno novca da je mogao da placa i sofera.

Najpoznatije njegove pesme su svakako bile Matchbox Blues (poznata i u obradi Beatles-a) i See that my Grave is Kept Clean. Za ovu drugu je vezana i interesantna prica. Kada je preminuo 1929. godine u Chicagu, najverovatnije od srcanog udara, njegovo telo je preneto u Wortham, gde je sahranjen na groblju za Crnce (ili kako je sada politicki korektno reci: za Afro Amerikance). Njegov grob medjutim nije bio obelezen i nakon nekog vremena nije se znalo tacno gde se nalazi. 1997. na groblju je podignuta ploca sa natpisom, citatom iz njegove pesme See That My Grave is Kept Clean: "Lord, it's one kind favour I'll ask of you, see that my grave is kept clean." 2007 je naziv celog groblja promenjen u Blind Lemon Memorial Cemetery dok je poseban komitet organizovan za odrzavanje groblja.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Interesantno je uporediti blues koji su svirali Blind Lemon Jefferson i recimo Charley Patton i pokusati utvrditi da li su vec tada postojale razlike u bluesu, s obzirom da je jedan sviran u Texas-u a drugi u Delti. Ja se ne usudjujem da dam neki definitivan sud na ovu temu jer bi trebalo pazljivije prouciti ono sto su svirali i svakako imati veci uvid u ono sto se sviralo tada u razlicitim krajevima Amerike. Knjige kazu da se Texas Blues razlikuje od drugih stilova Bluesa po vecem stepenu improvizacije i jacem uticaju jazza, pre svega Swinga. Navodno je Blind Lemon Jefferson vec imao naznake ovakvog nacina sviranja, ali da budem iskren, slusajuci ove njegove najvece hitove, ne mogu bas to da potvrdim.

Interesantno je kada nakon ovih snimaka pustite Stevie Ray Vaughan-a. Izgleda na prvi pogled da je Texas Blues presao dug put za ovih 60-tak godina ... a opet mi se ponekad cini i da nije u onom svom osnovnom osecanju.

Link to comment
Share on other sites

Hudi William Leadbetter (1888 - 1949), ili kako je sam sebe nazvao, Lead Belly, je rodjen na plantazi pored Mooringsport-a u Lousiana-i. On je bio izuzetno znacajan za razumevanje perioda nastanka bluesa iz vise razloga. Prvi je da je sam bio muzicar, koji je jos od 1903. nastupao po Jugu SAD. Drugi je taj sto je Lead Belly bio hodajuca riznica starih, narodnih, pesama iz perioda pre i za vreme nastanka bluesa. Po sopstvenom priznanju, znao je preko 500 starih, narodnih, pesama. Na taj nacin njegov repertoar predstavlja znacajnu vezu izmedju narodnih pesama i bluesa, bacajuci tako vise svetla na to kako je blues nastao. Treci razlog lezi u cinjenici da je sam napisao dosta pesama, od kojih su mnoge bile blues pesme, cime je ostavio znacajan opus iza sebe. I cetvrti razlog jeste njegov nedvosmislen uticaj na generacije koje su sledile. Jedan od najvatrenijih obozavalaca dela Lead Belly-ija je bio Kurt Cobain, koji svojevremeno nije zalio ni novca ni vremena pokusavajuci da kupi Lead Belly-ijevu dvanaestozicnu gitaru - u cemu nije uspeo. Poznato je i izvodjenje Lead Belly-ijeve pesme Where Did You Slept Last Night od strane Nirvane.

Zivot Lead Belly-ija je bio toliko "zivopisan" da ga je nemoguce prepricati na ovako malom prostoru. Zbog toga cu se zadrzati ukratko samo na onim delovima koji su bitni po ovu temu ....

Lead Belly je bio nekoliko puta u zatvoru zbog raznih dela. Prvi put je to bilo 1915. (tada je uspeo da pobegne nakon kraceg vremena), ali je kasnije bio osudjen na dugu vremensku kaznu zbog ubistva. A onda se desilo nesto neobicno .... U Americi u to vreme je medju odredjenim intelektualnim krugovima sazrela svest da bi trebalo sacuvati stare pesme od zaborava. Pojavila se tehnologija snimanja i reprodukovanja zvuka, pa je bilo logicno snimiti te stare pesme, koje su predstavljale nacionalnu vrednost. Tako je osnovano nekoliko privatnih fondacija koje su se bavile tim poslom a i drzava je pocela da pravi audio dokumentaciju u okviru Kongresne Biblioteke. Muzikolog John Lomax (zajedno sa svojim sinom Alan Lomax-om) je dosao u posetu u zatvor u kom je Lead Belly sluzio kasnu i tu ga upoznao. Lomax otac i sin su se odusevili neverovatnim repertoarom kao i izvodjackim sposobnostima ovog crnog muzicara. Zbog toga su se dali na posao da ga nekako izvuku iz zatvora. Trebalo im je 3 godine da izdejstvuju smanjenje kazne za Lead Belly-ija i da ga izvade na slobodu. Tako je Lead Belly pravo iz zatvora otisao u studio. John Lomax mu je omogucio nastupe po gradovima na severu, nastupao je na nekim od vodecih americkih univerziteta koji su se bavili proucavanjima istorije muzike (npr. na Harvard-u), napisana je i knjiga o Lead Belly-iju. Snimao je ploce prakticno bez prekida i postao zvezda u Americi. Ta saradnja je prekinuta jer je doslo do svadje oko novca. Lead Belly se vratio na jug, propio je sav novac koji je zaradio, da bi se opet vratio na sever i nastavio svoju karijeru. U Harlemu je docekan prilicno hladno ali je zato naisao na odlican prijem kod levicara: Woodie Guthrie-ija, Pete Seeger-a, Brownie McGhie-ija, itd. Kao posledica druzenja sa njima (vecina su bili clanovi Komunisticke Partije SAD) napisao je i nekoliko "radnickih" pesama (Burgeois Blues). Medjutim, Lead Belly je u stvari bio apolitican ali pragmatican. Dokaz za to je i taj sto je nekoliko godina kasnije napisao i pesmu  u znak podrske kandidatu Republikanske Stranke za predsednika SAD. Tokom 1949. Lead Belly je imao svoj redovan radio show na WNYC, otisao je i na turneju po Francuskoj ali je morao da je zavrsi pre vremena zbog zdrastvenih problema. Dijagnostifikovan je sa Lou Gehrigsovim sindromom i ubrzo nakon toga je preminuo u New Yorku. Sahranjen je u svom rodnom Mooringsport-u.

Huddie_Ledbetter_(Leadbelly)_and_Martha_Promise_Ledbetter,_Wilton,_Conn..jpg

Link to comment
Share on other sites

Najbolja kompilacija pesama Lead Belly-ija je objavljena 2015. pod nazivom: Lead Belly - The Smithsonian Folkways Collection. Radi se o 5 CDova sa prilicno isrpnim pregledom pesama koje je komponovao Lead Belly ali i starih narodnih pesama koje je imao u svom repertoaru. Tako se tu mogu cuti (moj apslotni favorit) Black Girl (Where did you sleep last night), Irene, Jailhouse Blues, Good Morning Blues, Alabama Bound, 4,5 and 9, We Shall Be Free (sa Woodie Guthrie-m) ali i pesme poput House of The Rising Sun (koju su imali u svom repertoaru i Bob Dylan i Woodie Guthrie dok su Animals 1964. sa ovom pesmom imali svetski hit - uzgred istorijat ove stare pesme je veoma interesantan) kao i snimci sa WNYC radio showa, gde je Lead Belly uglavnom svirao i pevao stare pesme sa Juga SAD. Kvalitet ovih snimaka je dobar - daleko bolji od svega sto smo do sada pominjali.

Ova kompilacija je obavezna za sve one koji zele da se upoznaju sa delom Lead Belly-ija, sa onima koje interesuje rani blues kao i one koje interesuju stare narodne pesme sa pocetka XX veka na Jugu SAD.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Tokom XIX veka u Americi su bili popularni tzv. Minstrel Shows. To su bile putujuce druzine glumaca i muzicara, koji su zabavljali narod. Za vreme jednog takvog show-a pricani su vicevi, glumljeni su skecevi, pevalo se i igralo. U pocetku su u tim shows ucestvovali samo belci dok su teme bile okrenute delom i prema crnackom stanovnistvu (narocito na Jugu), pri cemu su Afro-Amerikanci predstavljani uglavnom na stereotipan nacin. Krajem XIX veka i pocetkom XX veka, i Afro-Amerikanci uzimaju ucesce u ovim Shows kao izvodjaci. Oko 1910. Minstrel Shows bivaju zamenjeni Vaudeville-om, mada su neke amaterske grupe postojale sve do 1960.-tih. Ovo je vazno pomenuti u vezi sa blues-om zbog toga sto su Minstrel Shows i Vaudeville bili izvor mnogih blues muzicara.

To je bio slucaj i sa Ma Rainey (1882 ili 1886 - 1939), rodjenoj kao Gertrude Pridgett u Columbus, Georgia. Ona je nosila i nadimak Majke Bluesa, jer je bila jedna od prvih (ne i prva - prva koja je snimila plocu je bila Mamie Smith 1920, kao clan vec pomenutih The Jazz Hounds) koja je pevala i snimala blues pesme i koja je uzivala veliku popularnost. Ona je pocela karijeru jako mlada - tvrdi da je prvi put dosla u kontakt sa blues-om jos 1902. godine. Pevala je u Minstrel Shows na pocetku svoje karijere da bi zajedno sa muzem (tada uzima ime Ma Rainey) osnovala svoju druzinu sa kojom je obilazila Jug: Rainey and Rainey Assasinators of the Blues. U New Orleansu se skrasila jedno vreme, kada upoznaje i dovodi u svoju druzinu mladu Bessie Smith. U to vreme Ma Railey saradjuje sa muzicarima iz New Orleansa: Sidney Bechet-om, Louis Armstrong-om, itd. Prvi snimak je napravila 1923. za Paramount i od tada pa sve do svog povlacenja sa muzicke scene 1935. je snimila stotinak ploca, uglavnom blues-a. Na zalost, ovi snimci su prilicno loseg kvaliteta. Iako danas predstavljaju dragoceno svedocanstvo ranog bluesa, kao i velikih glasovnih mogucnosti Ma Railey, nije ih lako slusati zbog loseg kvaliteta. 1935. godine se poivlaci sa muzicke scene, vraca se u svoj rodni grad gde osniva 3 pozorista (to nisu bila pozorista u danasnjem smislu te reci) i od toga zivi sve do svoje smrti 1939.

Bessie Smith (1894 - 1937) je svoju karijeru pocela u druzini Ma Railey, ali ju je relativno brzo prevazisla i postala popularnija od nje. Bessie Smith je svoju prvu plocu snimila takodje 1923. samo za Columbiu (za njih je snimila oko 160 ploca !) i nakon tih prvih snimaka, ona je napravila veliku karijeru, zbog koje je dobila i nadimak Carica Bluesa. U jednom trenutku je Bessie Smith bila najbolje placeni crni umetnik u SAD.

I Bessie Smith i Ma Railey su bile bi-sexualne orijentacije (Ma Railey je cak jednom prilikom zavrsila u zatvoru zbog orgijanja sa clanicama svog banda) i zalagale su se za prava zena, sto ih cini pretecama modernih pokreta te orijentacije. Ma Railey je cak i pevala (doduse u nesto uvijenijoj formi) o svojim lezbijskim sklonostima, sto je u ono vreme bilo veoma neobicno - pogotovo na konzervativnom Jugu.

Snimci Bessie Smith su nesto boljeg kvaliteta od onih Ma Railey, ali su daleko od dobrih. U svakom slucaju, ona je bila velika zvezda koja je na velika vrata uvela Blues u siru americku publiku. Stradala je tragicno u saobracajnoj nesreci 1937. godine, ostavivsi za sobom puno znacajnih snimaka i vrsivsi veliki uticaj na pevacice koje su dolse nakon nje (npr. Billy Holiday). Inace, grob Bessie Smith je bio neobelezen sve do 1970. godine kada je Janis Joplin platila podizanje nadgrobnog spomenika. Na taj nacin je iskazala postovanje prema svojoj crnoj prethodnici, koja je toliko uticala na nju.

 

Ma Rainey.jpg

Bessie Smith.jpg

Link to comment
Share on other sites

Papa Charlie Jackson (1887 - 1938) je rodjen kao William Henry Jackson u New Orleans-u. O njegovom zivotu se ne zna puno. Zna se da je rano poceo da svira bandzo (sa 6 zica) i gitaru. Radio je kao ulicni muzicar u Chicago-u. Bio je i clan raznih Minstrel i Medicine Shows (ovi nastupi su imali i tu trgovacku komponentu jer su se za vreme tih predstava prodavale raznorazne "lekovite" vodice i masti). Prvu plocu je snimio 1924. i nakon nje je imao dosta snimaka. Najpoznatija njegova pesma jeste Salty Dog Blues. Osim toga Papa Charlie Jakson je bio jedan od prvih koji je svirao Hokum - to je u stvari pod-zanr bluesa ali sa saljivim recima koje cesto sadrze otvorene aluzije na sex.

Papa Charlie Jackson je kontroverzna licnost zbog toga sto su ga mnogi istoricari Bluesa ignorisali. Po meni potpuno neopravdano. Prvo, on je svirao blues - doduse ne samo blues ali je svirao i blues i sam napisao dosta blues kompozicija. Upravo ta njegova stilska raznovrsnost, po meni, i jeste znacajna da bi se razumelo muzicko okruzenje u kom se onda pojavljuje blues. On je npr. snimio nekoliko dueta sa Blind Blake-om, koji je bio u to vreme poznati Rag ali i blues gitarista. Na taj nacin mozemo da pratimo i uticaj Rag-a na Blues. Jos je znacajnija cinjenica da je Papa Charlie Jackson u Chicago-u bio ucitelj gitare i bluesa Big Bill-a Broonzy-ija. 1935. su njih dvojica izdali i plocu zajedno. Big Bill Broonzy je kasnije postao jedan od muzicara koji su presudno uticali na stvaranje Chicago Bluesa (smatrali su ga zapravo za oca Chicago Bluesa). Pored njih je Papa Charlie Jackson snimio i blues pesme u duetu sa Ma Railey, Ida-om Cox, ... Takvih dueta je Papa Charlie Jackson snimio jako puno.

Preporucujem ovu kompilaciju radova Papa Charlie Jacksona, koja se sastoji od 3 CDa sa snimcima pristojnog kvaliteta, kada se uzme u obzir vreme njihovog nastanka. Tu se nalaze i snimci koje Papa napravio sa Big Bill Broonzy-ijem, Ma Railey, Ida-om Cox, Hattie McDaniels, Blind Blake-om ... ali i njegove pesme Salty Dog Blues, Shake that Thing (puno puta kasnije re-interpretirana), All I want is a Spoonfull, Texas Blues, ... znaci jedna veoma reprezentativna kolekcija.

 

Papa Charlie Jackson.png

Link to comment
Share on other sites

Memphis Minnie, rodjena kao Lizzie Douglas (1897 - 1973) u Lujzijani, je jedan od najfascinentnijih muzicara u istoriji bluesa. Ona je jedna od svega nekolicine bluesera koji su poceli karijeru u 1920-tim (prvu plocu je snimila sa svojim drugim muzem, Joe McCoy-jem jos 1929. a prvi veliki hit Bumble Bee je imala vec 1930.) i trajala sve do ere ekspanzije i "elektrifikacije" bluesa (Minnie je takodje presla na elektricnu gitaru 1941.). Ona je takodje napravila (doduse treba reci da je vecinu njenih najboljih pesama komponovao njen treci suprug Ernest Lawlers) puno izuzetnih blues pesama: jednu od mojih omiljenih pesama Led Zeppelin (sa Led Zeppelin IV) When The Levee Breaks je Memphis Minnie zajedno sa svojim muzem Joe McCoy-em snimila jos 1929.; Me and My Choffeur Blues (Jefferson Airplane su napravili obradu ove stvari na svom prvom albumu); I am Sailin', i mnoge druge. Smatrali su je za najpopularnijeg izvodjaca country i bluesa svih vremena !

Memphis Minnie je pobegla od kuce jos kao teenager. Zna se da je vec sa 13. godina svirala gitaru na ulicama Memphisa. 4 godine je zatim provela svirajuci u jednom putujucem cirkusu, da bi se nakon toga vratila u Memphis. Jedno vreme je radila i kao prostitutka u Memphisu. Kada se udala za svog drugog muza, Joe McCoy-a, sa kojim je zajedno svirala na ulici, bivaju oboje zapazeni od strane lovca na talente koji je radio za Columbiu i tako pocinje uspon njene karijere. Sa svojim drugim muzem, McCoy-em je snimila puno ploca za Columbiu ali i Decca-u i za neke manje izdavacke kuce. Kada se razvela od njega, 1935. presla je da zivi u Chicago.

Mnogi muzicari sa Juga su odlazili na Sever USA jer se tamo lakse dolazilo do posla, bolje se placalo a i blues scena je tamo pocela da se siri i da dobija na popularnosti. Ako je New York bio meka za jazz muzicare, moze se reci da je blues scena u Chicago-u bila narocito jaka.

Iz tog perioda poznata je prica, koju je ispricao Big Bill Broonzy, da su jedne veceri on i Memphis Minnie imali duel u jednom nocnom baru u Chicago-u. Opklada je bila u bocu viskija i bocu dzina za onog ko pobedi. A svako je imao pravo da odsvira dve pesme a publika je trebalo da glasa ko je bolji. Memphis Minnie je odnela pobedu.

Memphis Minnie se lepo oblacila i ponasala se kao dama. Medjutim ako bi je neko uvredio, reagovala bi veoma impulsivno i ulazila odmah u fizicki obracun. Imala je obicaj da zvace duvan i zbog toga je uvek imala casu pri ruci, kako bi mogla da pljuje u nju. Kazu da je zvakala duvan i dok je nastupala i snimala.

Negde oko 1938. Minnie Memphis se ponovo udala i bas zahvaljujuci svom trecem muzu, snimila je neke od svojih najvecih hitova: In My Girlish Days, I am so Glad, Down Home Girl, Black Rat Swing,  i mnoge druge. Sve do 1950. Minnie je snimala i aktivno svirala po klubovima u Chicago-u i okolini. Medjutim  zbog smanjenog interesovanja za njenu muziku, Minnie od tada vise nije snimala a od 1957. se povlaci iz muzickog business-a i sa Lawler-som se vraca u Memphis. 1960. je dozivela mozdani udar a samo godinu dana kasnije njen muz je preminuo. Ubrzo nakon njegove smrti, Minnie je dozivela jos jedan udar. Poslednje godine zivota je provela u jednoj vrsti starackog doma, gde je i preminula nakon jos jednog udara, 1973. godine. 1996. je Bonnie Raitt platila podizanje nadgrobnog spomenika a toj ceremoniji, pored najblizih rodjaka i prijatelja, je prisustvovala i ekipa BBCa, koja je snimila reportazu o tom dogadjaju.

Za mene je Memphis Minni znacajna pre svega po dobrim blues pesmama. Ona je znacajna i sa stanovista istorije bluesa jer je u svom repertoaru objedinila razlicite faze kroz koje je blues u svom razvoju prolazio, ali njeno izvodjenje bluesa je ono sto mi se cini kao najvaznije.

Mamphis Minnie.png

Link to comment
Share on other sites

Ja bih se ovde zaustavio i pustio vas da dopunite ovu listu ranih bluesera. Njih je bilo zbilja puno.

Ono sto je znacajno u celoj ovoj prici jeste cinjenica da su u Ameriku dosljaci iz Evrope sobom doneli i svoju muzicku tradiciju. Starosedeoci su imali svoju. A dolaskom robova, pretezno iz Afrike, na Novi Kontinent je dosla i Africka muzicka tradicija. Kada se sve to pomesalo, u jednom odredjenom drustvenom i ekonomskom kontekstu. nastali su Country, Blues i Jazz - od kojih su poslednja dva znacajno uticala na razvoj moderne muzicke scene i predstavljale globalan fenomen XX veka. Country je bio i ostao veoma znacajan za Ameriku ali za razliku od Bluesa i Jazza nije postao u toj meri globalan fenomen. Iz Jazza, a vise iz Bluesa, nastali su Rock, Rhytm 'n' Blues a opet iz njih citava serija post zanrova koji su obelezili muziku XX veka. Pomenuti muzicari, izmedju ostalih, se nalaze u samom korenu formiranja tih muzickih pravaca.

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...