Jump to content


Jazz is dead ?


DejanM

Recommended Posts

4 hours ago, džonibigud said:

Mene zanima da li su nekad, današnji ljubitelji džeza slušala hevi metal muziku i da li je bar ponekad poslušaju i danas:)

Uf, uf... kako ne. Odrastao uz Blue Oyster cult, Black sabbath ... pa sve redovno i po redu, kako je i red... (metalika, sepultura... ) nije decenija malo :)

Danas, odvalim Opeth i Cavalera Conspiracy... onako iskusno :):)    i to redovno.

Link to comment
Share on other sites

5 hours ago, džonibigud said:

Mene zanima da li su nekad, današnji ljubitelji džeza slušala hevi metal muziku i da li je bar ponekad poslušaju i danas

Krenuo sa Maidenima pa Metallica, Slayer prva cetri albuma... ponekad ali retko pustim Judas Priest British Steel ( ostale HM ploce vise nemam ) a ponekad i G.B.H. mada to nije metal ...

Link to comment
Share on other sites

Imao sve zeppeline,deep purple i nosio Iron maiden majicu...a onda sam sa 17 poceo sa jazzom...

nemam medjutim problem ni sa jednim zanrom ni danas,osim turbofolka ali to ne smatram zanrom muzike vec nizim nivoom ljudske svesti.Dodju na red i metalica,stounsi,floydi,doorsi,zeppelini,nirvana, fleetwood mac,van morrison,lou reed,ziggy stardust,jj cale,queen (superfan) ,cigani tamburasi,kad mi sta prija-evo vec par dana samo klasika....i naravno da ne zaboravim jedan jedini i neponovljivi Michael Jackson :klanjanje 

Muzicke teme smatram jedinim bez svadja i razmirica na forumu,samim tim i najboljim delom foruma.Apsolutno je svakom dozvoljeno da pise o tome sta voli od muzike i zaista ne mogu da primetim da je neko sa necim navalentan niti moze da bude,o ukusima ne vredi raspravljati.Zaobidjes temu koja te ne zanima,napises nesto i sam kao doprinos sirenju onoga sto je tvoj ukus,umesto da jadikujes...

Btw. metalce oduvek postujem kao najvece muzicke i vinil fanove,opasne kolekcionare.To se vidi kad udjes u bilo koji vinil store ili na berzu.Kad u zivotu ili poslu upoznam "kososa" pomislim kosoš - dobro je,taj u glavi nosi muziku,a ne prevaru...

Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, sondek said:

metalica,stounsi,floydi,doorsi,zeppelini,nirvana, fleetwood mac,van morrison,lou reed,ziggy stardust,jj cale,queen (superfan) ,cigani tamburasi,kad mi sta prija-evo vec par dana samo klasika....i naravno da ne zaboravim jedan jedini i neponovljivi Michael Jackson :klanjanje

+1

Link to comment
Share on other sites

23 sati ranije, džonibigud said:

Mene zanima da li su nekad, današnji ljubitelji džeza slušala hevi metal muziku i da li je bar ponekad poslušaju i danas:)

Ja i danas volim da poslusam King Crimson i to iz njihove prve faze, kada im je zvuk bio veoma heavy. Kazu, da su King Crimson bili prvi koji su svirali tako heavy ...

Link to comment
Share on other sites

Mozda su u pravu ljudi koji tvrde da je jazz postao previse komplikovan. Mladi jazz muzicari izlaze sa muzickih akademija a ne kao ranije iz kafane, sviraju izuzetno, poznaju odlicno klasicnu muziku ali i sam jazz, i onda se upustaju u istrazivanja novih muzickih formi, sto zna da zvuci malo komplikovano, narocito za one koji nemaju puno iskustva sa jazzom. Mozda bi bila prava stvar kada bi se vise sviralo u stilu E.S.T. sa albuma Live in Hamburg - znaci zestoko, na momente u rock fazonu, prateci jasne melodijske linije i sa uproscenom ritmovima. Mislim da bi takav pristup jazzu mogao privuci mlade ...

Link to comment
Share on other sites

Mislim da je rock > jazz > classic i prirodan tok u odrastanju.Kao mlad i buntovan poceo sam da slusam (a slusam jos uvek) Floyde,Zappu,Deade,Zepp,i td,isl.

U zrelim godinama presao na dzez,a pod stare dane se upoznajem sa klasikom.

Medjutim, ni meni se savremeni dzez ne dopada .Suvise silovanja instrumenata.Mozda ja to ne razumem,ali secam se da sam stvarno pokusao da svarim album Anthony Braxtona-"For alto"(1970.g.),inace ocenjen kao remek delo,i nisam uspeo.Na to mi lici danasnji dzez.

 

Link to comment
Share on other sites

Ima kod jazza, pogotovu kompikovanijeg i to koliko se razume to sto se slusa.  Licno jos nisam stigao do free jazza, pa i kad pokusam da ga slusam ne ide i zato sto ga ne razumem.

A ima i ponekad utiska ( kod mene ) kad slusam snimak zive svirke, da su muzicari, u zelji da prenesu zestoku energiju & umece improvizacije debelo preterali.

Ipak mislim da je jazz dovoljno raznovrsna muzika gde danas svako ko ga slusa moze naci ono sto mu odgovara i sto voli.

Kao primer neceg sto licno smatram za jedno od najboljih izdanja u zadnjih 20 godina :

Sonny Rollins : Without a Song : the 9/11 Concert

( Ljubitelji ranog Rollinsa ce da me ukokaju kad kazem da je bolji nego ikad pre  :D )

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Jazz se vec nalazio u slicnoj situaciji. Be Bop je napravio od jazza muziku za slusanje ali ne vise i muziku za igru. Kao reakcija na to, pojavio se Rock-n-Roll, pop muzika, ... jer mnogi ljudi vide u muzici zabavu a ne umetnost pa shodno tome imaju drugaciji pristup slusanju muzike. A takvi su u vecini. Slicno je bilo i pocetkom 1970-tih kada je Miles ubacivanjem Funka, elektricnih instrumenata itd. okrenuo Jazz naglavacke i od jedne slozene (modalne) svirke stvari gurnuo u jedan sasvim drugi pravac: pravac intenzivne improvizacije bazirane na funk ritmovima (uproceno receno). I jazz je zivnuo.

Imam utisak da je nesto slicno potrebno da se ponovo desi. Ma koliko se meni dopadali novi albumi Wayne Shorter-a ili Ambrose Akinmusire-a, cinjenica je da ta svirka nije jednostavna za slusanje a o nekakvom igranju i cupkanju uz nju nema ni govora. Ili sto rece neko na ovom forumu: pokusavao sam ali mi ne ide (u vezi Shorter-ovog poslednjeg albuma). A takvo iskustvo ocigledno nije usamljeno.

Videcemo da li ce neki od mladih lavova uspeti da nacini taj iskorak, slican onom Miles-ovom sa pocetka 1970-tih, i da stvari ponovo okrene naglavacke. Tehniku sviranja poseduju, teoretsko znanje takodje, ali za takav iskorak je potrebno jos nesto: ona iskra genijalnosti koju su imali jedan Miles ili Charlie Parker.

Link to comment
Share on other sites

Khm, DejaneM, ne znam zaista šta očekuješ da se dogodi? Ništa se neće dogoditi, pogotovo se neće dogoditi ništa poput onoga što si spomenuo.

Ne razumem ni zašto bi trebalo da se dogodi?

Ako ti za đuskanje nisu dovoljni Robert Glasper, Kamasi Washington, Christan Scott, sa američke, ili čitava ova londonska scena oko koje vlada popriličan hajp (Shabaka, Sons of Kemeth, Maisha, itd...) sa druge strane, ne znam koju vrstu plesa išćeš? Kadril?

Link to comment
Share on other sites

14 sati ranije, ras said:

Khm, DejaneM, ne znam zaista šta očekuješ da se dogodi? Ništa se neće dogoditi, pogotovo se neće dogoditi ništa poput onoga što si spomenuo.

Ne razumem ni zašto bi trebalo da se dogodi?

Ako ti za đuskanje nisu dovoljni Robert Glasper, Kamasi Washington, Christan Scott, sa američke, ili čitava ova londonska scena oko koje vlada popriličan hajp (Shabaka, Sons of Kemeth, Maisha, itd...) sa druge strane, ne znam koju vrstu plesa išćeš? Kadril?

Pa problem je u tome sto se jazz ne slusa - odnosno nije toliko popularan kao sto je nekada bio. Ako se proda svega par procenata jazz albuma od svega sto se proda onda je valjda jasno da nesto nije u redu. Doduse moze da se kaze da nas ne interesuju te brojke i da se nastavi ovako kako je sad, kao sto predlazes, ali to vodi potpunoj marginalizaciji jazza.

Link to comment
Share on other sites

Imam utisak da jazz jos od pojave Be Bopa nije uzivao veliku popularnost sem pojedinih izleta kao sto su milionski tirazi albuma Kind Of Blue.  Jos od tada pa naovamo u komercijalnom kontekstu jazz je na margini.

S druge strane gledano da je jazz zaista na margini ne bismo imali toliko dobrih muzicara danas a ni njih samih ne bi bilo toliko da tokom prethodnih decenija konstantno nije bilo puno dobrih jazz muzicara.

Dakle par procenata od totala uopste nije znak da jazz posustaje.

Licno nemam utisak da je jazz u prethodnim dekadama bio ista popularniji, racunajuci sve zajedno od mainstreama, free jazza do raznih crossover i smooth varijanti.

Link to comment
Share on other sites

Tokom 1950-tih i pocetkom 1960-tih se jazz dobro prodavao. Bilo je albuma sa milionskim tirazima. Neke jazz pesme su cak zavrsile na pop listama najslusanijih pesama. Pocetak 1970-tih su takodje donele dobre tiraze. Be-Bop mozda nije bio taj nosilac prodaje ali je bilo drugih zanrova i pod-zanrova koji su se dobro prodavali.

Mi danas imamo pomalo cudnu situaciju. Imam utisak da nije samo jazz u problemu vec i rock muzika. Nema vise dobrih mladih bandova, ili bolje receno, mogu se na prste jedne ruke nabrojati. Top listama dominira neka vrasta main stream-a, koju mi je tesko i da definisem sta bi to u stvari moglo da bude. Cinjenica je i da je doslo do mesanja stilova, kombinovanja raznih uticaja, tako da je tesko vrsiti kategorizaciju - sto u principu i nije losa stvar. Jazz je u toj guzvi postao dosta akademski, trpeci veliki uticaj moderne klasike, ali i world muzike, i jos puno toga.

Interesantnoi je sve to ... Kada dodju vrhunski jazz muzicari u Bec, oni nastupaju u nekom od klubova pred jedno stotinak posetilaca. Kada dodje neka od ovih novokomponovanih zvezda (od kojih mnogi ne znaju ni da pevaju ni da sviraju neki instrument), onda se koncert drzi na Happel stadionu u Becu. Cak i koncerti klasicne muzike se odrzavaju pred vise posetilaca nego jazz nastupi.

Link to comment
Share on other sites

I sto je uopste bitno koji je procenat onih koji ga slusaju? Najbitnije je da ima onih koji ga sviraju. Jazz se nikad nije svirao da bi se neko namlatio love... vec da isporuci ono sto je muzicaru u dusi.

Opusteno... uzivajte u jazz muzici... sve je onako kako treba da bude. :)

 

Link to comment
Share on other sites

6 sati ranije, paja959 said:

Solidan i prilično safe izbor kod NPR (i pri tom ne mislin ništa loše). Dosta toga sam slušao i volim, a podosta i preskočio.

Međutim, lista me podsetila na jedan izvanredan prošlogodišnji album, koji sam u onom nabrajanju iz glave baš u ovoj temi ispustio i eno ga na deobi 45. mesta:

Joe Lovano & Dave Douglas Sound Prints, Scandal (Greenleaf Music)

Slučajno sam ovo uzeo da slušam. Ako moram da objašnjavam, Douglas je hiperproduktivan i teško je ispratiti sve što svira, ali je istina da sve što sam uzeo da slušam je bilo najmanje dobro, da ne tvrdim čak i mnogo više od toga. Lovano je 2017. svirao u Pančevu i to je bila jedna od uslovno rečeno light svirki po konceptu, vrlo-dobra, znalačka, ali ne preterano uzbudljiva (ne sumnjam da Lovano i pored godina može mnogo bolje). I sad kad pročitam Lovano-Douglas ne zvuči baš privlačno, ali kakav zajeb i kakva nagrada! Odličan album, a naslovna tema je jedna od najboljih tema iz ove godine!

Lovano i Douglas od ranije već imaju zajednički album Sound Prints (kako i nazivaju taj zajednički bend).

Da uživamo još malo pre nego džezz baš sasvim umre:

 

 

Link to comment
Share on other sites

odlicna numera :thumbsup2

Bio je Lovano na poslednjem Bgd jazz festivalu sa Enrico Rava ...dobar koncert...a bio je i Dave Douglas..gledao sam ga i u bgd i kod nas prosle godine.Dave je super lik,izuzetno kreativan i zanimljiv uzivo.Imam sliku sa njim,volim kad se pojave posle koncerta u holu ili u Tremi

Link to comment
Share on other sites

16 sati ranije, ras said:

Solidan i prilično safe izbor kod NPR (i pri tom ne mislin ništa loše). Dosta toga sam slušao i volim, a podosta i preskočio.

Međutim, lista me podsetila na jedan izvanredan prošlogodišnji album, koji sam u onom nabrajanju iz glave baš u ovoj temi ispustio i eno ga na deobi 45. mesta:

Joe Lovano & Dave Douglas Sound Prints, Scandal (Greenleaf Music)

Slučajno sam ovo uzeo da slušam. Ako moram da objašnjavam, Douglas je hiperproduktivan i teško je ispratiti sve što svira, ali je istina da sve što sam uzeo da slušam je bilo najmanje dobro, da ne tvrdim čak i mnogo više od toga. Lovano je 2017. svirao u Pančevu i to je bila jedna od uslovno rečeno light svirki po konceptu, vrlo-dobra, znalačka, ali ne preterano uzbudljiva (ne sumnjam da Lovano i pored godina može mnogo bolje). I sad kad pročitam Lovano-Douglas ne zvuči baš privlačno, ali kakav zajeb i kakva nagrada! Odličan album, a naslovna tema je jedna od najboljih tema iz ove godine!

Lovano i Douglas od ranije već imaju zajednički album Sound Prints (kako i nazivaju taj zajednički bend).

Da uživamo još malo pre nego džezz baš sasvim umre:

 

 

ma sve OK,znamo sta su te liste..samo sam hteo dati jedan input,da je mjuza,svuda oko nas (jazz),samo je treba otkriti,procunjati malo,kanta za smece nece doci do nas da bacimo smece u nju,mi treba da joj se priblizimo...jazz je tu i danas,ziv je,zdrav je,na svu srecu...

Link to comment
Share on other sites

On 9.1.2019. at 11:04, Delija said:

Ne znam sto se toliko iscudjavas.

Jazz je uvek bio na margini i za "odabranu" ekipu. I takav i treba da ostane.

Jazz je takav postao ali nije uvek bilo tako. Prvo sto mi pada na pamet, pored vec jako poznatih jazz albuma, jeste Erroll Garner-ov live album iz 1955.: Concert by the Sea. Za svega 3 godine ovaj album je doneo prihod od milion dolara (za to vreme fantasticna suma) a od, do tada, malo poznatog muzicara (koji nije znao da cita note i bio je samouk) ucinio velikom zvezdom. Ili mozda jos boolji primer jeste Louis Armstrong, koji je svojom verzijom hita Hello Dolly, iz 1964, sa prvog mesta svih top lista skinuo Beatles-e ! Da ne pominjem primere za koje svi znamo: Kind of Blue, Koeln Concert, itd. Ako recimo poslusate Live album Duke Ellington-a iz 1956, Live at Newport Jazz Festival, cucete na tim snimcima kakva je atmosfera vladala u publici: skakanje, igranje, vriska, ... ludilo. Band je prasio iz sve snage i publika je nosila band i obrnuto. A uporedite to sa atmosferom na danasnjim jazz koncertima ...

Dok ovo pisem upravo slusam mnogo hvaljeni album Lebroba, Andrew Cyrille-a. Objavljen je prosle godine za etiketu ECM. Lep, moderan, jazz album. Da li cu cesto slusati ovu svirku: ne verujem. Da li cu ici da ga gledam uzivo kada dodje za Bec (makar poveo sa sobom i Bill Frisella): ne verujem. Radi se naravno o licnim preferencama, ali ono sto hocu da kazem jeste da ovu muziku ne mogu da slusaju mladje generacije. To je hiljadama kilometara daleko od onoga sto oni slusaju. I onda ispada da se jazz sveo na muziku umirucih ... Ovo jeste malo preostro receno i verovatno ima puno primera koji bi ukazivali na suprotno (vec pomenuti E.S.T. Live at Hamburg ili odlicni albumi Marcina Wasilewskog) ali ukazuje na cinjenicu koliko cisto akademskog sviranja ima u modernom jazzu a koliko malo zivota u toj muzici. I onda to malo jos ko slusa, osim onih najzagrizenijih zaljubljenika.

Link to comment
Share on other sites

Ecm je jedna od retkih kuća koja je bolja kod kuće nego uzivo...tu redovno pola publike izađe napižđeno iz sale.J.Haselov koncert i tu borbu publike koja je pravila egzodus iz sale guđajući i manjinskog dela koji koji je tapsao sve glasnije tesko ću zaboraviti.Posle jedno tri numere odlaganja drugar me pogleda pa reče "ali ja sad stvarno..." moram(o) da izađemo zavrsih mi ja recenicu...od toga mozda samo jos dosadnija baka Carla Blej...Kući u meditativnom raspolozenju jos OK ali uzivo ...ECM no thanks...Izuzetak Gary Burton i Chick Corea jako zanimljivi likovi,Corea narocito.

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...