Jump to content


Bebop


DejanM

Recommended Posts

Nadam se da ne kvarim neku Dejanovu nit jer temu odlično vodi...

Osvrnuo bih se još malo na Brownie-a.Trenutno slusam sa tidala odličnu kompilaciju Clifford Brown and ladies of jazz.Hellen Miller,Sara Vaughan i Dina Washington pevaju sjajno,ali ova kombinacija sa Brownijem je nešto mnogo više od dobrog vokalnog jazz-a.Inače nit' sam ljubitelj vokalnog jazz-a,a kompilacija još manje.Međutim ovo mi je večeras baš prijalo.Još dva vocal jazz albuma sa Browniem za preporuku,nisam proveravao ali verujem da je većina numera na 2cd kompilaciji sa njih.Snimci su za moj ukus odlični.

C__Data_Users_DefApps_AppData_INTERNETEXPLORER_Temp_Saved Images_and-the-ladies-of-jazz-complete-recordings-2-cd-set.jpg

C__Data_Users_DefApps_AppData_INTERNETEXPLORER_Temp_Saved Images_Dinah_Washington-Dinah_Jams_(album_cover).jpg

C__Data_Users_DefApps_AppData_INTERNETEXPLORER_Temp_Saved Images_images9OI5K4MA.jpg

Link to comment
Share on other sites

40 minutes ago, sondek said:

Nadam se da ne kvarim neku Dejanovu nit jer temu odlično vodi...

I ja se nadam da ne, napisi i ti ponesto, nacuh da si znalac, ja licno preporuke uzimam u obzir, nasao sam veceras Dejanovu preporuku za Dexter Gordona i Wardell Graya Jazz Concert West Coast,  Howard McGhee je u planu a Dejanovi tekstovi su odlicni.

Pozdrav, Krca   :)

Link to comment
Share on other sites

Ako su Charlie Parker i Dizzy Gillespie bili perjanice Bebop pokreta, i ako je Dexter Gordon bio mozda najuporniji sledbenik ovog jazz pravca, onda bi se za Sonny Rollins-a moglo reci da je dete Bebopa.

Rollins je rodjen 1930. u Harlemu. To znaci da se rodio prakticno u centru zbivanja, bar kada je jazz u pitanju. On predstavlja sledecu generaciju muzicara, koja nasledjuje Charlie Parkera, Dizzy Gillespie-ija, Sonny Stitt-a, .... Jos dok je bio u srednjoj skoli, Sonny Rollins svira u sastavu u kom su jos svirali Kenny Drew, Jackie McLean i Art Taylor. Kada je zavrsio srednju skolu 1947., Rollins pocinje da se bavi muzikom profesionalno a prve angazmane mu nabavlja J.J. Johnson. Prve snimke pravi 1949. a nesto kasnije svira u bandu koji je vodio Bud Powell, gde su jos svirali Ray Haynes i Fats Navarro. Bolja skola od te Rollinsu nije trebala.

1950. Sonny Rollins biva uhapsen zbog oruzane pljacke a potom biva pusten uslovno. Ali samo par godina kasnije biva ponovo uhapsen zbog posedovanja droge. Iz toga se da zakljuciti da Rollins nije bio cvecka ali i da je veoma mlad uleteo u paklo heroina. Sonny Rollins ce se kasnije, 1955., sam prijaviti na terapiju za skidanje sa heroina pomocu metadona. Izgleda da je ta terapija u njegovom slucaju bila uspesna jer vec 1956 Rollins pravi seriju velikih albuma: Sonny Rollins Plus 4, Tenor Madness i Saxophone Collosus.

Za sve to vreme Rollins svira kao sideman u raznim postavama gotovo svih muzicara koje smo mi do sada ovde pomenuli. Tesko da se moze naci neki znacajan Bebop muzicar sa kojim Rollins nije svirao. Ali on od sredine 1950.-tih izrasta u lidera i postaje jedna od glavnih atrakcija Hard Bopa. Posle Collosus-a redjaju se The Bridge (nakon pauze od dve godine, koje je Sonny proveo uglavnom svirajuci na mostu koji se nalazio blizu njegovog stana na Manhattnu), Our man in jazz, itd. Snimio je preko 60 albuma, svirao u nebrojenim postavama, izgradivsi pri tom svoj poseban stil sviranja. Ipak ono po cemu je bio narocito poznat, to su bila njegova sola na saksofonu. Ona su bila predmet posebnih analiza teoreticara muzike. Ali mnogo bitnije od toga je bila cinjenica da je publika cenila njegov rad.

Sonny Rollins je i danas ziv (jedini koji je iz te generacije jos ziv jeste Ray Haynes, koji ima 92 godine). Ne nastupa od 2012. Ima 87 godina, primio je sve moguce nagrade koje kao jazzer moze da primi i uziva postovanje kakvo se samo retkim jazz muzicarima ukazuje. Od momka koji je pljackao benziske pumpe da bi dosao do novca za heroin, do pocasnog doktora Juilliard School i Univerziteta u Hartfordu je bio dug put.

Link to comment
Share on other sites

Sonny Rollins je jedan od velikana jazza, slusajuci snimke novijeg datuma cujem coveka koji jedva promuklo govori ali kad pocne da svira... neverovatno !

Za rani period postoji jedna jako dobra kompilacija Ballads 1956-57, mislim izdanje Blue Note etikete, a od koncerata malo kasnije dostupan je The Complete Live at the Village Gate 1962,  za otprilike isti period dok je ugovorom bio vezan za RCA Victor izdata je kompilacija Alternate Takes ( mislim da se tako zove ).

Sem ovoga ko bi jos zeleo da cuje albume iz prvog perioda pre albuma The Bridge, tu su Way Out West, Tour The Force, Sound Of Sonny, Rollins Plays for Bird.

Tokom 70-ih godina Sonny Rollins je uz jos vec pomenute muzicare jedan od onih koji i dalje sviraju jazz koji je u tom periodu bio nadsenjen fusionom i drugim formama koje su jako vukle na funk.

Za zadnji period postoji izuzetan Without A Song : 9/11 Concert i serija izdanja Road Shows Vol 1...4,  koja pokriva period od 1979 pa nadalje a vrlo znacajna jer je izbor pravio sam Sonny Rollins iz svoje licne biblioteke koncertnih snimaka,  koji su kako sam kaze prevashodno snimani za njega licno da cuje kako je svirao i pokusa sebe i dalje unaprediti !   Poslednji album izasao je 2006. godine Sonny, Please,  kome se dopadne Without a Song, jaka preporuka.

Pozdrav, Krca   :)

Link to comment
Share on other sites

Don Byas je pripadao najuzem krugu muzicara koji su pocetkom 1940-tih svirali u Minton's Playhouse-u i tako stvorili Bebop. Ovaj saksofonista je svirao u after hour jam sessions, najcesce sa Kenny Clark-om, Monkom, Dizzy-ijem ... Kada se to desavalo, Don Byas je vec bio oformljen muzicar, imao je jedan album iza sebe i iskustvo sviranja u vise Big Bands od kojih je jedan bio i Big Band Lionel Hamptona.

Don Byas je bio rodjen u Oklahomi, 1912. godine. To znaci da se sa Bebopom suocava u svojim poznim dvadesetim i ranim tridesetim. Karijeru je poceo da pravi na Zapadnoj Obali, da bi onda preko vise Big Bands krajem 1930-tih dosao u New York, gde je posle Cotton Club-a svirao i u Minton's Playhouse-u. Iz tog perioda postoji njemu pripisan album pod nazivom: Midnight at Minton's. Album predstavlja kolekciju od 6 pesama snimljenih live u Minton's Playhouse-u 1941. godine. Na albumu pored Don Byas-a na saksofonu, sviraju jos i Kenny Clarke na bubnjevima, Monk na klaviru (jedan od prvih snimaka tada mladog Monka), na trubi svira Joe Guy a u prve dve pesme se pojavljuje i pevacica, danas zaboravljena, Helen Humes (imala solidnu i dugu karijeru). Nije zabelezeno ko je svirao bas. Ova postava nije stalna na svim pesmama - ocigledno nije ostalo zabelezeno ko je tacno gde svirao.

Don Byas ovde svira zrelo. Ovo je prelazni period od swinga ka bebop-u i njegovo sviranje, iako jos uvek swing, narocito u laganijim stvarima, ipak zvuci na momente "moderno", iako jos ne bebop. Nezavisno od toga, svirka Don Byas-a na ovim snimcima jeste praznik za usi. Gotovo podjednako kao on, na albumu je prisutan i Joe Guy. Odlican trubac. On je bio velika mlada nada jazz-a tada, veoma rano je prihvatio Bebop pod uticajem Dizzy-ija, dolazio u Minton's da svira ali je bio poznat i kao tezak ovisnik o heroinu. Nesto kasnije se prikljucio band-u Billy Holliday. Sa njom je imao i intimnu vezu dok nisu oboje uhapseni 1945 zbog posedovanja narkotika. Tada je zavrsio u zatvoru i po izlasku se vise nikada nije sreo sa Billy. Iscezao je sa muzicke scene. Po nekim izvestajima se vratio u svoju rodnu Alabamu i tamo svirao do kraja zivota u lokalnim band-ovima, ostajuci tako kompletno van muzickog business-a. Na ovom albumu medjutim demonstrira svoj nesumnjivi talenat i ostaje nam svima samo da predpostavljamo sta bi od njega postalo da su se sticajem okolnosti stvari po njega drugacije odvijale.

Ovo su live snimci, sto znaci da se cuje zagor publike u pozadini, zveckanje casa, vika zene koja se sa nekim raspravlja oko necega, ... Stvari su lagane osim poslednje, Indiana, pa predpostavljam da se igralo uz ovu svirku. Kvalitet snimka je solidan  iako se u pojedinim trenucima ritam sekcija ne cuje bas najbolje.

Zatvorite oci, pustite ovaj CD, i ova svirka ce vas prebaciti u New York-ski klub 1941, gde na maloj sceni pet muzicara i pevacica, u svojim tridesetim, u svetloj haljini sa cveticima, sviraju Stardust, dok okolo jure kelneri, parovi igraju, ljudi pricaju ... I posle kazu kako putovanje kroz vreme nije moguce ...

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Pocetkom 1941. Don Byas se prikljucuje Big band-u Count Basie-ija, kao zamena za Lester Younga. Sa Basie-ijem Don Byas ostaje sve do kraja 1943. Nakon toga se pridruzuje raznim manjim formacijama i svira po klubovima New York-a, izmedju ostalih i sa Diozzy-ijem, Max Roach-om, Oscar Pettiford-om, Charlie Parker-om, .... ali i sa Coleman Hawkins-om. To je bilo vreme strajka muzicara pa nema njegovih snimaka sve do 1945. A tada pravi seriju snimaka za razne izdavackle kuce, svirajuci na tim snimcima sa Dizzy-ijem, Parkerom, i mnogim drugima. Postize veliki uspeh sa pesmom Laura, ali su zapazena njegova izvodjenja: Embaracable You,  Dark Eyes, Stardust, Nancy, ... Iz tog perioda postoji vise kompilacija na kojima se moze cuti kako je Don Byas svirao. Ja imam jednu koja se zove: Riffin' and Jivin' i koja pokriva njegove najpoznatije snimke u periodu od 1945 do 1947. Ovu kolekciju mogu da preporucim i zbog kvaliteta snimaka, koja je zbilja dobra.

On u vecini pesama sa ove kompilacije ne svira Bebop. Izgleda da on nije pripadao "apostolskom" Bebop pokretu - svirao je i dalje povremeno swing, posto su mu najveci idoli bili Art Tatum i Coleman Hawkins. Pocetkom 1950.-tih ce ti muzicari, koji su svirali moderni Bebop ali jos uvek i stari swing, nalazeci se cesto negde izmedju, dobiti naziv: Mainstream. Izgleda da je Don Byas pripadao toj grupi.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

1946 se Don Byas pridruzio Don Redman-ovom Big Bandu na turneji po Evropi. Bio je to prvi civilni jazz band koji je napravio turneju po Evropi nakon zavrsetka drugog sv. rata. Don byas-u se ocigledno dopalo u Evropi pa je odlucio da nakon zvrsene turneje tu i ostane. Prvo je jedno vreme ziveo u Belgiji, pa u Soaniji (Barcelona) da bi se onda na neko vreme skrasio u Parizu.  Pocetkom 1950-tih se seli u Holandiju, gde se i ozenio Holandjankom i gde je ostao da zivi do kraja zivota.

Odmah po dolasku u Evropu Don Byas je poceo da snima. Lako je nalazio angazmane, bio bolje placen nego u Americi i to mu se ocigledno dopalo. On se nikada nije vratio u Ameriku, napravivsi samo jedan izuzetak kada se 1970. pojavio na Newport Jazz Festivalu. Orijentisan samo na evropsku muzicku scenu, biva ubrzo potpuno zaboravljen u Americi. U tome mozda lezi razlog zasto u istoriji jazz-a nije dobio ono mesto koje mu po svirackim kvalitetima pripada. Na primer, u nekakvoj anketi casopisa Esquire, 1946., Don Byas je zauzeo drugo mesto medju saksofonistima u Americi. Kada je preminuo, 1972 u Amsterdamu, niko u Americi vise nije znao ko je Don Byas.

Iz ovog "evropskog" perioda bih izdvojio album, koji se meni jako dopada: Bud Powell and Don Byas - A Tribute To Cannonball, snimljen 1961. u Parizu. Na ovom albumu pored Powell-a i Byas-a sviraju jos i Kenny Clarke, Pierre Michelot, Idrees Sulieman na trubi, dok se na poslednjoj stvari pojavljuje i Cannonball Alderly. Ovo je pravi i dobar Bebop album. Odlicna svirka pre svega Powell-a i Don Byas-a, Clarke i Michelot demonstriraju sta znaci Bebop ritam sekcija, dok je za mene iznenadjenje i dobra svirka trubaca, koji se pre prelaska u islam zvao Leonard Graham. Ovde sve prsti bas onako kako u Bebopu i terba da bude. I u takvoj svirci se Don Byas snalazi kao riba u vodi. U laganijim stvarima moze da se cuje kako izvodi vibrato po ugledu na Ben Webstera dok u brzim stvarima svira ne samo brzo nego i jako precizno.  Interesantan je i solo Cannonballa u poslednjoj stvari, Cherokee alternate take, gde prakticno imitira Coltrane-a. Topla preporuka ... 

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

6 minuta ranije, sondek said:

Preslusavam neku Zoot Sims-ovu ploču tj album na Tidalu koju sam poručio na vinilu i čitam Dejanove poslednje postove,u momentu se uhvatim kako misli "ajd Zoots pozuri.." Da pustim dejanovu preporuku :D

Dejane postaješ moja " omiljena serija" ...to be continued

Sondek,

Je li postoji na Tidalu album Midnight at Minton's ?

Link to comment
Share on other sites

22 minuta ranije, DejanM said:

Sondek,

Je li postoji na Tidalu album Midnight at Minton's ?

Ima 7-8 albuma po tim nazivom ali su od Howard Mcghee,Edie Locjaw davisa,Johny Griffin-a... Nema izgleda.Ovaj tribute to Cannonball ima...odličan snimak al to be continued ...posle malo Queena za zeninu dusu :D

Link to comment
Share on other sites

On 2/21/2018 at 21:25, sondek said:

Ima 7-8 albuma po tim nazivom ali su od Howard Mcghee,Edie Locjaw davisa,Johny Griffin-a... Nema izgleda.Ovaj tribute to Cannonball ima...odličan snimak al to be continued ...posle malo Queena za zeninu dusu :D

Pitam zato sto je taj album bilo malo teze naci - morao sam malo da se potrudim. Nema ga ni na Spotify a nema ga ni na free downloads. Nasao sam pretposlednji komad na Amazonu ...

Link to comment
Share on other sites

Sonny Stitt je, posmatrano sa stanovista Bebop-a, jedan od najznacajnijih saksofonista, zbog svoje vernosti tom stilu sviranja. On je cak i u svojim poznijim godinama svirao i dalje Bebop/Hard Bop, sa mozda malim varijacaijama. U toj "vernosti" je otisao dalje i od Dexter Gordon-a - ako je to upste od bilo kakvog znacaja. Svi veliki muzicari su unosili nesto posebno u svoju svirku, sto ih je cinilo jako teskim za striktne kategorizacije - uvek bi "ispadali" iz unapred usaglasenih definicija muzickih pravaca. Ponekad mi se cak cini, da je neki muzicar utoliko uspesniji ukoliko bolje uspe da izadje iz okvira koje mu je muzicka kritika dodelila. Sonny Stitt je medjutim ostao veran Bebop-u ali mu to nije smetalo da snimi dosta dobrih albuma. Ukupno ih je snimio preko 100 za svojih 58 godina zivota. Ponekad mi se cini da je isto toliko godina potrebno da bi se preslusalo sve sto je on uradio. I bar jedna podeblja knjiga da se adresira sve ono sto je bilo bitno u njegovoj karijeri.

Prica o Sonny Stitt-u bi mogla da pocne 1943 (tada je Sonny imao 19 godina) kada se sreo i svirao sa Charlie Parker-om. Ostala je zabelezena izjava Birda:

" Well, I'll be damned, you sound just like me".

Naime, Sonny je u to vreme svirao alt saksofon na isti nacin kao i Bird. To je bilo toliko uocljivo da se muzicka kritika tog vremena ozbiljno bavila temom: da li Sonny Stitt namerno kopira Birda ili je to zbilja njegov prirodni stil sviranja ? Kenny Clarke je jednom prilikom izjavio:

"Even if there had not been a Bird, there would have been a Sonny Stitt".

Dosta dugo, narocito na pocetku karijere je ta dilema pratila Sonny Stitta, sve dok nije presao na sviranje tenor saksofona, razvivsi pri tom svoj sopstveni stil sviranja.

Sonny Stitt je od 1945 svirao u Billy Eckstine Big Band-u, pored Dexter Gordona i Gene Ammons-a. Prijateljstvo sa Ammons-om se pretvorilo u dugogodisnju saradnju. Kada je Big Band Billy Eckstine-a prestao da postoji, Ammons je osnovao svoj band sa Sonny Stitt-om i Miles Davis-om jer je dobio angazman u Chicago-u. Saradnja izmedju Ammons-a i Stitt-a se nastavila tokom godina i albumi koje su izdali zajedno spadaju medju najbolje koje su i jedan i drugi u karijeri napravili. Ta saradnja je medjutim prekidana jer su i jedan i drugi bili u zatvoru zbog deal-ovanja droge. Stitt jednom u periodu 1948-1949 dok je Ammons imao dva puta tu "cast": 1958-1960 i 1962 - 1969.

Tokom 1950-tih Sonny Stitt je ucestvovao u nebrojenim postavama, svirajuci sa gotovo svima koji su cinili Bebop scenu tog doba. Kao lider, albume je poceo da objavljuje jos krajem 1940-tih. Problem koji je Sonny Stitt medjutim imao jeste bilo konzumiranje heroina. Krajem 1950-tih Sonny se "skida" sa heroina ali kao zamenu pocinje da pije. Problem sa alkoholom se ispostavio kao ne manji u odnosu na heroin. Ne samo da je njegova svirka pocela znacajno da varira, nego su pocele da se desavaju stvari karakteristicne za zavisnike, u ovom slucaju od alkohola: propustanje dogovorenih termina, ne dolazenje na snimanja i gigove, nesposobnost sviranja, itd. Tako je recimo Sonny Stitt pocetkom 1960.-tih svirao sa Miles Davis bandom (Miles je u to vreme ocajnicki trazio zamenu za Coltrane-a) ali ga je Miles ubrzo izbacio iz banda upravo zbog Stitt-ovih problema sa alkoholom. Nije ostao ni jedan oficijelni album koji bi dokumentovao ovu saradnju osim par bootleg-a sa live nastupa.

Kako se ta zavisnost od alkohola razvijala, tako su i albumi Sonny Stitt-a znacajno varirali po kvalitetu svirke. Tek 1970.-tih uspeva da raskine sa alkoholizmom. Preminuo je 1982. od posledica srcanog udara.

Link to comment
Share on other sites

Ja sam daleko od toga da sam preslusao sve sto je Sonny Stitt snimio tokom svoje karijere. Zato mogu da preporucim samo neke od albuma, koje imam vec dosta godina u svojoj kolekciji, svestan pri tom, da ta lista preporuka gotovo sigurno nece biti ni kompletna a verovatno ne i sasvim adekvatna. Zato su prilozi drugih, koji slusaju Sonny Stitt-a pozeljni ...

Izdvojio bih album, kome se najcesce vracam, a koji datira iz 1957: Sonny Side Up, gde se kao gosti pojavljuju jos i Dizzy Gillespie i Sonny Rollins. Pored odlicne svirke ovaj album je interesantan i zbog toga sto mozete, jednog pored drugog, da cujete dvojicu, u to vreme najprominentnijih Bebop saksofonista: Stitt-a i Rollins-a. Sviranje Stitt-a na ovom albumu bi se moglo opisati kao snazno, tipicno za Bebop, dok Rollins svira raznovrsnije i sa vise raznih elemenata u svojoj svirci. Neki kriticari su Rollins-ovo sviranje na ovom albumu nazvali "tematskim" - sto je interesantan opis, koji verovatno ukazuje na cinjenicu da je Rollins nesto promisljeniji u svojim solo deonicama, kombinujuci brze i snazno odsvirane pasaze sa mirnijim delovima. U stvari After Hours se ta razlika lepo cuje. Medjutim, solo Dizzie Gillespie u ovoj pesmi  jeste pravo remek delo i, bar po meni, baca ovu dvoju saksofonista u senku - jednostavno briljantno odsviran solo. A stvari slicno stoje i u pesmi I know that you know, gde ponovo Dizzy briljira. Ovo je odlican album i zasluzuje da bude u svakoj jazz kolekciji.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Izdvojio bih jos i album Sonny Stitt Sits in with the Oscar Peterson Trio iz 1959. Pitak Hard Bop, sa odlicnim muzicarima i raspolozenim Sonny-ijem.

Iz opusa saradnje sa Ammonsom, preporucio bih album Boss Tenors iz 1961. Ammons i Stitt odlicno saradjuju, uigrani su i razmenjuju sola bez ostatka ... Ko voli zvuk saksofona, na ovom albumu ce ga cuti u izobilju.

Interesantno je da kritika kao najbolji album koji je Sonny Stitt ikada snimio izdvaja album iz 1972. pod nazivom Tune-Up! To je dobar Bebop album (kao da je snimljen nekih dvadeset godina ranije nego sto stvarno jeste) ali, moram da priznam da mi nije bas najjasnije zasto bi se taj album posebno izdvojio od ostalih. Sonny dobro svira na tom albumu ali se tu ipak ne desava nista spektakularno. Uostalom, najbolje je da poslusate sami, uporedite sa nekim njegovim drugim albumima i sami donesete sud.

 

album.jpg

album.jpg

Tune-Up!.jpg

Link to comment
Share on other sites

a za večeras jedva čekam da preslusam upravo pristiglu ploču.Sudeći po ekipi nema greške...nisam prvo preslusao da se iznenadim,vidim na spisku numera "Take "A" train" 8minuta hmmm ko će dočekati veče da se dokopam gramofona

edit: Godina snimanja 1975,ali dva odlicna trubaca solista ...miriši na stara vremena

C__Data_Users_DefApps_AppData_INTERNETEXPLORER_Temp_Saved Images_images(4).jpg

Link to comment
Share on other sites

2 sati ranije, sondek said:

a za večeras jedva čekam da preslusam upravo pristiglu ploču.Sudeći po ekipi nema greške...nisam prvo preslusao da se iznenadim,vidim na spisku numera "Take "A" train" 8minuta hmmm ko će dočekati veče da se dokopam gramofona

edit: Godina snimanja 1975,ali dva odlicna trubaca solista ...miriši na stara vremena

C__Data_Users_DefApps_AppData_INTERNETEXPLORER_Temp_Saved Images_images(4).jpg

Dva velikana jazza - jedan swing a drugi Bebop ere. Njih dvojica su 1954 snimili album Roy and Diz, koji se smatra referencom njihovih zajednickih sessions. Ovde, vec u godinama, demonstriraju medjutim kakvi su sjajni sviraci, svirajuci uglavnom stare standarde. Ali show im je, iz pozadine, ukrao Oscar Peterson.

Link to comment
Share on other sites

Charles Mingus je svakako jedna od najprominentnijih i najznacajnijih figura u Jazzu ali i u modernoij muzici uopste. Njegov rad nije bio striktno vezan za Bebop, ali posto je jedno vreme ucestvovao u Bebop pokretu (iako ne dugo) i svirao sa najpoznatijim Beboperima, mozemo da ga pomenemo u ovoj temi. Cinjenica je, medjutim, da je Charles Mingus dosta rano razvio svoj poseban stil sviranja i komponovanja, koji je samo delimicno trpeo uticaj Bebop-a. Bio je, i ostao, jedan od najoriginalnijih i najuticajnjih kompozitora, basista, aranzera, producenta, ... XX veka.

Mingus je rodjen u Arizoni ali je njegova porodica relativno rano presla u Kaliforniju, gde je Mingus poceo i muzicki da stasava. Njegov otac je bio narednik u americkoj vojsci. Kako se ponasao prema svojim vojnicima, tako se ponasao i u porodici. Bio je poznat po povremenim ispadima zestokog gneva, kada neko od dece ne bi uradio ono sto je on ocekivao. On je bio Metodista dok je Mingusova maceha pripadala crkvi: Holiness Church - to je bila jedna od onih protestantskih crkava u Americi, u kojima je pevanje, sviranje i tapsanje bio sastavni deo Bozje sluzbe. Mali Mingus je redovno isao u crkvu sa macehom a ne sa ocem bas zbog muzike, koje inace u Metodistickim crkvama nije bilo. To je bio i njegov prvi kontakt sa muzikom. Drugi izvor informacija o muzici u to vreme, je bio radio. Sa 6 godina je Mingus cuo jednu pesmu Duke Ellingtona na radiju i od tada je Duke bio za njega nedostizni idol. Kada ga je nekoliko godina kasnije rodjak odveo na koncert Ellingtona, Mingus je gotovo ceo koncert prevristao od srece.

Kao veoma mlad Mingus pocinje da svira trombon, uglavnom zbog toga sto je u Holiness crkvi to bio jedan od najcesce koriscenih instrumenata. Nesto kasnije prelazi na chelo i pocinje da se zanima za klasicnu muziku, sanjajuci jedno vreme o karijeri klasicnog muzicara. U to vreme crnim muzicarima, bez obzira u kolikoj meri su bili talentovani, nije bilo moguce da upisu akademiju klasicne muzike, pa Mingus sa nekih 15 godina, po savetu prijateljice, prelazi na sviranje basa i jazza.

Karijeru pocinje u lokalnim bandovima u, i okolini, Watts-a, gde je porodica Mingus zivela. Potom je svirao u orkestru Louis Armstronga, i jos u drugim, manje poznatim Big Bandovima, da bi krajem 1940-tih svirao u bandu Lionel Hamptona. Jedno kratko vreme je svirao i u bandu svog idola Duke Ellingtona, ali ga je licno Ellington izbacio iz banda zbog tuce sa kolegom iz banda (u tom trenutku Ellington verovatno ni u snu nije mogao da predpostavi da ce nekih desetak godina kasnije bas sa Mingusom snimiti jedan od svojih najboljih albuma: Money Jungle). Pocetkom 1950-tih Mingus stize u New York ali ne da bi svirao vec da bi se zaposlio u posti. To je bio ocev savet, posto je zivot muzicara bio krajnje neizvestan i materijalno veoma nesiguran. U New York-u Mingus upoznaje Max Roach-a, koji ga ipak uvlaci u drustvo Bebopera, tako vrativsi Mingusa muzici. Slede mnogi sessions sa Charlie Parkerom, Dizzy-ijem, Max-om, .... 1952. godine Mingus i Max Roach zajedno osnivaju Debut Records, koja ce opstati sve do 1957. godine. Jedan od prelomnih trenutaka je bio nastup u Macey Hall-u 1953, kada je Max Roach predlozio Mingusa kao zamenu za Oscar-a Pettiforda, koji je bio povredjen pa nije mogao da nastupi. Tim nastupom je Mingus postao poznat siroj jazz javnosti.

Link to comment
Share on other sites

Charles MIngus je veoma postovao rad Charlie Parkera ali ga nije cenio privatno. Gadio se njegove zavisnosti o heroinu. Javno je kritikovao tada rasprostranjenu famu, da se samo uz heroin moze svirati dobar jazz. Osudjivao je tu i svaku drugu zavisnost, jer je sa pravom smatrao da ona vise sputava i sprecava talenat nego sto ga oslobadja. Nekih 10 dana pre nego sto je Charlie Parker preminuo, doslo je do otvorenog sukoba izmedju Mingusa i Parkera, za vreme njihovog zajednickog nastupa u Birdlandu. Naime, kada je poprilicno pijani Bud Powell napustao scenu, Bird je poceo da  se sprda sa njegovom sporoscu i laganim silaskom sa scene. Bud Powell jeste bio pijan ali je verovatno veci problem za njega bilo njegovo celokupno zdrastveno stanje, koje se moglo jednostavno opisati kao lose. Mingus je tada uzeo drugi mikrofon i odlucno se ogradio od Parkerovih komentara, u jednom trenutku rekavsi: "Ovo nije jazz".

Do kraja karijere je MIngus isticao Parkerov znacaj za jazz, cak je i jazz delio na onaj pre i posle Charlie Parkera. Ali o Parkeru privatno gotovo nikada nije pricao.

Link to comment
Share on other sites

Pocevsi od 1953. Charles Mingus uvodi jedan novi format u sviranje jazza: jazz workshop ! Prvi workshops koje je MIngus organizovao su funkcionisali tako da je on unapred komponovao stvari a onda je trazio od muzicara, koji su ucestvovali u workshopu, da soliraju ali u okviru koji im je Mingus stavio na raspolaganje. Do 1956. je Mingus izbacio nekoliko albuma nastalih na taj nacin od kojih je svakako najbolji: Mingus at the Bohemia, snimljen u Decembru 1955.

Na ovom, po meni jako dobrom albumu, mogu jos da se cuju jasni uticaju Bebopa ali se cuju i jasne naznake jedne nove muzike, koja je u sebi kombinovala razne uticaje: starog New Orleans jazza, gospela, bluesa, tradicionalne americke muzike, swinga, .... pa i klasicne muzike. Na ovom albumu, u pesmi Percussion Discussion se pojavljuje kao gost i Max Roach i njih dvojica sviraju na toj stvari gotovo neverovatan duo: moderan, free, tehnicki zahtevan ali briljantno odsviran ... Ova stvar, kao uostalom i gotovo ceo album, bi i danas prosli kao inovativna i dobra svirka. Ali Percussion Discussion je toliko abstraktan i moderan, da jednostavno i za danasnje standarde predstavlja nesto posebno ...

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...