Jump to content


Bebop


DejanM

Recommended Posts

Mary Lou Williams je od 1939 do 1944 cesto nastupala sa mladim i tada nedovoljno poznatim bubnjarem po imenu Art Blakey. Art je preko nje dosao u kontakt sa Beboperima. Od 1944 do 1947 Art se pridruzio Big Bandu Billy Eckstine-a. U tom Big Bandu pored njega su svirali jos i Miles Davis, Dizzy Gilespie, Dexter Gordon, Charlie Parker i Fats Navarro. Tu je Art definitivno poceo da svira Bebop, pravac u jazzu koji mu je savrseno odgovarao zbog njegovog nacina sviranja bubnjeva.

U toku 1940-tih je Art Blakey izgradio renome odlicnog Bebop bubnjara, iako je bio u senci Max Roacha i Kenny Clarka. Parker i Dizzy su uvek birali Max Roacha, kada su to mogli.

Medjutim u toku 1950-tih Art Blakey postaje definitivno jedan od vodecih bubnjara u jazzu, narocito nakon osnivanja Jazz Messangersa zajedno sa Horace Silverom 1954. Art je doduse jos 1947, nakon raspada Eckstine-ovog Big Banda osnovao Jazz Messangers, ali je tek postava sa Horace Silverom stekla paznju javnosti, najvise zbog toga sto su svetu prezentovali Hard Bop - kao novi pravac u jazzu. U drugoj polovini 1950-tih i pocetkom 1960-tih Art Blakey pravi nekoliko odlicnih albuma, od kojih neki zauzimaju znacajno mesto u istoriji jazza. Pomenuo bih recimo izvanredni Moanin'.

Jazz Messangers su postojali nekih 35 godina i kroz taj band su prosli neki od najvecih muzicara modernog Jazza: Wayne Shorter, Freddie Hubbard,  Lee Morgan, Keith Jarrett, braca Marsalis, Woody Shaw, i mnogi drugi. Po tome je to mozda bio jedan od najznacajnijih bandova u istoriji Jazza.

Art Blakey je bio po mnogo cemu neobican lik. Pored muzike imao je i strast prema zenama. Zenio se zvanicno 4 puta i imao je 10 dece koje je priznao. Ali verovatno ni on sam nije tacno znao koliko je imao vanbracne dece koje je posejao po gradovima Amerike, Evrope i Afrike, gde je drzao koncerte. Art je bio u sustini putujuci muzicar. Neka vrsta modernog nomada. Najveci deo vremena je provodio u autobusu, putujuci od mesta do mesta, drzeci koncerte, zavodeci lokalne devojke i zabavljajuci se posle koncerata. Meni nikada nece biti jasno kako je on doziveo 71 godinu, s obzirom na kolicinu heroina, alkohola i duvana koje je ugurao za sve te godine u sebe. Kolala je i prica, koja je kasnije demantovana, da je svako ko svira u Art Blakey bandu morao da uzima heroin. To je bio preduslov koji je Art postavljao svojim kolegama.

Art Blakey je usao u istoriju jazza kao jedan od najboljih bubnjara, kao vodja banda koji je bio rasadnik najvecih jazz muzicara i kao muzicar koji je napravio puno dobrih albuma. I mozda niko kao on, nije predstavljao sustinu Bebop-a toliko dugo i tako uspesno.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Art Blakey je tip sa veoma obimnom diskografijom.  Onako napamet izdvojio bih zivi snimak A Night In Tunisia iz 1960. godine, sem vec pominjanih Birdland svirki ( Vol. 1 & 2 ).   Takodje necete pogresiti ako uzmete na slusanje bilo koji album izdat za Blue Note, generalno u periodu od 55' do ranih 60ih.   Pomenucu neke koji su moji licni izbori : Buhaina' Delight, Drums Around The Corner, Africaine izdat mnogo kasnije, od vlasnika BLue Notea smatran za previse avangardan, Free For All malo zesci, Mosaic, Big Beat, Freedom Rider, Like Someone In Love, Cafe Bohemia a na Riversideu albumi i zive svirke Caravan, Ugetsu.....

Za ljubitelje Art Blakeya prethodnih godina Blue Note je izdao bar pet albuma... Birdland 1 & 2, Freedom Rider, Mosaic, Free For All, Like Someone In Love na vinylu.

 

Art Blakey A Night In Tunisia.jpg

Link to comment
Share on other sites

Cliford Brown je bio sledeca generacija jazz trubaca, koja je usledila nakon Fats Navarra i Dizzy-ija. Oba ova velikana su svojevremeno podrzavala mladog Cliforda, prepoznajuci u njemu veliki talenat. Cliford Brown je jos kao veoma mlad posedovao izuzetnu tehniku sviranja i bio je u stanju bravurozno da menja tempo. Pocetkom 1950-tih Cliford Brown svira sa Art Blakey-ijem, Tadd Dameronom, Lionel Hamptonom ... 1953 osniva band sa Max Roachom. To je bio high class hard bop band, koji je izbacio nekoliko izvanrednih albuma i na sebe skrenuo paznju. Na zalost 1956. godine je Cliford Brown poginuo u saobracajnoj nesreci zajedno sa Richie Powellom (rodjeni brat Bud Powella), koji je svirao klavir u bandu sa Max Roachom. Auto je vozila njegova supruga, koja je takodje poginula u toj nesreci. Tako je sa scene nestao jedan veliki talenat, u svojoj 26. godini zivota.

Cliford Brown je bio poznat po svom "clean"  nacinu zivota: nije uzimao droge, nije pio niti pusio. Sonny Rollins je naveo Browna kao motivaciju za skidanje sa heroina, shvativsi da je i bez heroina moguce biti vrhunski muzicar.

Cliford Brown iza sebe nije ostavio veliki stvaralacki opus ali albumi koje je napravio sa Max Roachom zavredjuju posebnu paznju. Ja bih izdvojio album Daahud iz 1953. Uzgred, Daahud pesma je postala veoma poznata i danas spada u red jazz standarda. Tu mozete da cujete kakav je trubac bio Cliford Brown i zasto i danas njegova svirka ne pada u zaborav. Ali ako poslusate i ostale albume sa Max Roachom, necete biti razocarani: At Basin Street iz 1956 se npr. smatra jazz klasikom. Na tom albumu je svirao i Sonny Rollins. Meni se licno Daahud ipak nesto vise dopada jer je svirka nesto sirovija a solo deonice zesce. Daahud je jos uvek Bebop album i tu se cuje ta, za Bebop karakteristicna, zestina u pristupu pesmama. At Basin street je nesto drugaciji, Hard Bop album, ali isto tako izvanredan.

 

album.jpg

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Max Roach je pripadao najuzem jezgru Bebop muzicara od samog nastanka ovog pravca. Zajedno sa Kenny Clarke-om je promenio nacin sviranja bubnjeva, uvodeci na scenu tzv. bebop stil sviranja bubnjeva. Tokom 1940-tih godina je izgradio renome najboljeg Bebop bubnjara, svirajuci sa Dizzyijem, Charlie Parkerom, Monkom i ostalima. 1950. godine je medjutim uradio nesto neobicno za jazz bubnjara u to vreme, koji je vec stekao slavu: upisao je Manhattan School of Music, na odseku klasicnog percussiona. Skolu je zavrsio 1953.

1952 je osnovao zajedno sa Charlie Mingusom producentsku kucu Debut. Njihov prvi projekat je bilo izdavanje albuma pod nazivom: Jazz at Massey Hall. To je bio legendarni nastup o kom je ovde vec bilo reci. 1953 je osnovao kvintet zajedno sa Cliford Brownom, koji je bio veoma uspesan. Nakon smrti Browna, Max Roach je jos neko vreme vodio slican kvintet.

Krajem 1950-tih Max Roach svira Hard Bop i postaje angazovan u pokretu protiv rasizma. Upoznaje Abbey Lincoln sa kojom se vencava 1961. ali pre toga sa njom snima album We Insist!. To je u stvari svita, sto je bila dosta neobicna forma za jazz tog vremena. Zbog toga ali i zbog politickih poruka taj album skrece dosta paznje na sebe. Da budem iskren, meni se ta ploca nije posebno dopala, kao sto mi se nije dopao ni album Charles Mingusa  iz 1963 The Black Saint and the Sinner Lady. Ali moguce je da ja tu nesto nisam dobro shvatio jer su oba ova albuma, a narocito Mingusov, bili jako hvaljeni.

1963 se medjutim pojavljuje album Duke Ellingtona pod nazivom Money Jungle. Na njemu pored Ellingtona na klaviru sviraju jos samo Max Roach na bubnjevima i Charles Mingus na basu. Ovo je za mene jedan od najboljih jazz albuma ikada snimljenih. Duke ovde svira neverovatno moderno, dok je ritam sekcija u rusilackom modusu gotovo sve vreme. Iako su Mingus i Roach izvanredni na ovoj ploci, ono sto je Ellington ovde odsvirao jeste za vecnost. Ova ploca iskace iz svih klasifikacija i sema. Nazivaju je post bopom (ma sta to tacno znacilo) ali u stvari je svirka potpuno van vremena i van svih sablona. Sjajan album koji stoji uz rame najboljim plocama koje su se ikada pojavile u jazzu.

Max Roach je doziveo 83 godine. Kasnije je svirao razne stilove, jedno vreme cak nastupajuci sam svirajuci ceo nastup samo na bubnjevima. Pisao je i muziku za pozoriste, bio angazovan u raznim avantgarde projektima, istrazivao sa free jazz muzicarima, .... Bio je sigurno jedan od najvecih jazz muzicara.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Money Jungle fenomenalan, We Insist mi se jako svideo, Black Saint tek treba da ukapiram.

Mali off... kad sam bio klinac gledao sam stari c/b film Betonska Dzungla i zauvek mi je ostala u secanju scena sa kraja filma... devojka koja djuska na muziku Duke Ellingtona sa dzuboksa i matori krimos koji joj daje novcice za jos....:)

Jos jednom, tekstovi su pravo zadovoljstvo za citanje !

Link to comment
Share on other sites

Ja moram da priznam da dugo nisam zeleo da slusam Duke Ellingtona jer mi se u principu ne svidja zvuk big bandova. Ta vrsta jazza mi je uvek pomalo slagerski zvucala. Tako sam izgradio predrasude prema Duke Ellingtonu. A onda sam cuo Money Jungle ... pa sam cuo izuzetan Masterpieces .. a onda na kraju i cuveni At Newport iz 1956 .... kakva je to ludnica bila od nastupa. I tako je ta moja predrasuda prema velikom Duku, a i prema Big Band zvuku uopste, nestala. Cak sta vise ... postao sam fan ...

A sto se tice tekstova ....  Drago mi je da ti se svidjaju. Drago mi je da postoji jos neko ko slusa ovu vrstu muzike. Bilo bi medjutim jos bolje kada bi se i drugi, ako ih ima, koji vole ovu muziku, ukljucili i izneli svoja iskustva i svoje preporuke za dobre albume  koje mi ovde nismo pomenuli ...

Link to comment
Share on other sites

Duke Ellingtona je moguce naci na izdanjima small group sessions ali nisam siguran koliko je to kvalitetno, odavno sam slusao, ima i albuma, sa Coltraneom, Johnny Hodgesom, Blues In Orbit, Piano In The Foreground, ovo su sve 60te, period kad Big Bandovima nije islo i meni jedan od omiljenih This One's For Blanton,  Afro-Bossa...hmmm, nju bih morao da opet poslusam.  Preporucio bih This One's For Blanton,  lagana svirka koliko se secam.

Mislim da ipak neki ljudi citaju, vidim da je tema imala skoro 500 gledanja ali Vi ste glavni pisac  :) , ja samo dodam ponesto, gledajuci da ne umanjim kvalitet vasih tekstova posto ipak nisam nadaren za pisanje.

Pozdravi od Krce   :)

Link to comment
Share on other sites

Howarda predlozih i kao vaznog sidemana Charlie Parkera,ali kao i nekoga ciji se novi stil svirke osporavao od strane kolega pri pocetku tog perioda jazz-a.I on,a naročito Brownie mnogo su mi interesantniji svirkom od Milesa.Šteta sto je droga u Howardovom slucaju i prerana smrt u Brownie-ovom slucaju ostavila muzicku istoriju bez jos dužih karijera i albuma.

edit: Evo još jedne jako lepe ploče načekanju za pauzu od žestokog tempa za laku noć, koju imam u first pressu,pa da vratimo temu Dejanu.Vodi je fantastično,čitamo da nadohnadimo propusteno...

 

C__Data_Users_DefApps_AppData_INTERNETEXPLORER_Temp_Saved Images_imagesH9TKGP91.jpg

Link to comment
Share on other sites

Kad sam naleteo na prvi album Howard McGhee-ja   ( pre desetak godina , zaboravih koji ),  zapitao sam se zasto ovaj covek nije poznat kao neki drugi muzicari ?   Bio je odlican a covek treba dobro da zadje u jazz dok ne doje do njega.

U tome ranome periodu su takodje osporavali Lennie Tristanoa i nacin na koji je on svirao i pogotovo snimao jer je radio overdubbing,  da bi krajnji rezultat bio ono sto je hteo.

Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, TurboMaximus said:

FATS NAVARRO - 1947_46 - Nostalgia

Hvala probacu !

:)

Evo nesto Art Taylora, za njega kazu da je pripadao drugoj generaciji jazz bubnjara, mada se njegovi poceci uklapaju vrhuncem Hard Bop pokreta i momentima kad nastaju i druge grane :

Art Taylor - A.T.'s Delight ( Blue Note 1960 )

Od poznatih tu Stanley Turrentine, Wynton Kelly, Paul Chambers, zatim Dave Burns i Carlso "Potato" Valdes, Krompirko na congama

 

Art Taylor - A.T.'s Delight copy.jpg

Art Taylor - A.T.'s Delight - Back copy.jpg

Edited by Krca44
Link to comment
Share on other sites

15 sati ranije, sondek said:

Howarda predlozih i kao vaznog sidemana Charlie Parkera,ali kao i nekoga ciji se novi stil svirke osporavao od strane kolega pri pocetku tog perioda jazz-a.I on,a naročito Brownie mnogo su mi interesantniji svirkom od Milesa.Šteta sto je droga u Howardovom slucaju i prerana smrt u Brownie-ovom slucaju ostavila muzicku istoriju bez jos dužih karijera i albuma.

Ovo za Milesa je interesantna opaska. Cini mi se i tacna ! Kada slusam recimo Savoy snimke Charlie Parkera sa Miles Davisom, ostajem prilicno ravnodusan prema nacinu kako je Miles svirao Bebop. Ne znam da li se tu radilo o kapacitetu pluca, tehnici sviranja ili necem trecem ali moj je utisak uvek bio da Bebop nije Milesu posebno lezao. Mislim da nije ni malo slucajno sto je bas Miles, zajedno sa Gil Evansom, 1949/1950 snimio Birth of the Cool. Kasnije je snimio jos nekoliko klasicnih cool jazz albuma od kojih je Lift za Gubiliste verovatno nesto najbolje sto je ikada u tom zanru snimljeno. I tu se odmah vidi kako se Miles odjednom snalazi kao riba u vodi, kako njegov osecaj funkcionise fantasticno u tim mirnijim vodama. Mislim da je on do kraja, bez obzira sto je svirao razne stilove kasnije, ostao najbolji kada se kretao upravo u tim mirnim i hladnim vodama. I ta njegova verzija cool jazza je imala uvek jednu jaku notu gotovo ambijentalne svirke - poslusajte recimo In a Silent Way. Treba naravno dodati da je Miles bio mnogo vise od dobrog trubaca: bio je kompozitor, istrazivac, inovator, svirac, vodja banda sa neverovatnim nosem da prepozna talenat - muzicar koji je snimio gomilu odlicnih albuma.

Ali kada recimo poslusate Cliford Browna iz tog perioda, ne mozete a da se ne pocesete po glavi ... A da ne govorim o Dizzy-iju ...

Link to comment
Share on other sites

13 sati ranije, TurboMaximus said:

Probaj ovo:


FATS NAVARRO - 1947_46 - Nostalgia

FATS_NAVARRO_-_1947_46_-_Nostalgia_Front

FATS_NAVARRO_-_1947_46_-_Nostalgia_Back.

Odlicna preporuka. Hvala !

Ali nesto posmatram ovu listu muzicara i padne mi na pamet da danas postoji mozda svega nekoliko zivih jazzera koji sviraju na nivou ove petorice. Oni su i tada vazili za ajkule. A opet, kada je ovaj album snimljen, ovo je bila B postava Bebopa. Tako reci druga petorka ...

Link to comment
Share on other sites

Oscar Pettiford je takodje pripadao najuzem krugu posvecenih Bebop prosvetitelja. Svirao je bas u prvim postavama Parkera i Dizzy-ija, ali je saradjivao i sa drugim muzicarima: Coleman Hawkinsom, Ben Websterom, .... Tokom 1940-tih je izgradio reputaciju prominentnog Bebop basiste.

Tokom 1950-tih Pettiford (koji je bio 3/4 indijanske krvi) je osnovao svoj band i kao lider snimio nekoliko albuma. On je bio prvi muzicar koji je uveo celo u jazz (kada je polomio ruku, to je bio jedini nacin kako je mogao da svira). Poznat je i po tome sto je prvi promovisao tada nepoznatog saksofonistu Cannonball Alderly-ija. Ali ono sto je najvaznije, snimio je i nekoliko dobrih albuma.

Preporucio bih The New Oscar Pettiford Sextet iz 1953, zbog svoje zive, poletne Bebop svirke. Ako zelite da cujete kako zvuci bas u Bebopu onda treba da poslusate naslovnu stvar sa ovog albuma: The Pendulum at Falcon's Lair .... Be bop ... Be bop ....

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Licno jako volim Miles Davisa ali bih se slozio sa tvrdnjom da se bolje snalazio u sopstvenim Cool vodama i kasnije Modal jazzu.  Ascenseur pour L'echafaud / Lift to the Scaffold je verovatno jedan od najboljih jazz snimaka svih vremena.  Muzika je snimana za fillm Loius Malle-a tako sto su u studiju na platnu pustali duge scene iz filma na koje su muzicari improvizovali muziku.  Da je izuzetna improvizacija u pitanju govori i jos jedan detalj a to je da nisu svi muzicari govorili engleski dakle osnovno sporazumevanje je islo muzickim putem.

LP je postao jako popularno izdanje koje se i danas stampa u vise verzija a ja bih preporucio 10" izdanje, repliku originala, na njoj nema svih alternativnih snimaka koji se nalaze na LP verziji ali je zato snimak odlican i cuje mnogo bolje koliko ritam sekcija doprinosi Milesovoj trubi i atmosferi.

 

Ascenseur pour L'echafaud.jpg

Link to comment
Share on other sites

Ima jedna scena u tom filmu kada nesrecna Zana Moro luta ulicama Pariza, noc je i cuje se Milesova truba - nema dijaloga, nema drugih zvukova, samo hladan, lagani zvuk Milesove trube. Nezaboravno.

Pogledajte film - zaplet nije los. Radi se o krimicu u stvari. Malo je rasplet bez veze ali je prva polovina filma dosta napeta.

Inace Miles je tu muziku radio sa francuskim muzicarima u Parizu. Odmah je naravno skinuo sestru pijaniste, koja ga je kasnije opisivala kao elegantnog, galantnog ali kao nekoga koji je svaki dan ubrizgavao heroin. Bila je to 1957.

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...