Jump to content


Snimci klasične muzike: čiji zvuk najviše volite?


Willi Studer

Recommended Posts

Svi znamo (i čujemo) da svaka diskografska kuća ima manje ili više karakterističan zvuk koji je rezultat različitih tehnika snimanja, postavke mikrofona, miksovanja, opreme, i inženjera zvuka. Sastavio sam listu od 15 najpoznatijih etiketa sa celovitim repertoarom klasične muzike koje su verovatno najzastupljenije u svakoj kolekciji:

Teldec (Telefunken/Decca)
Deutsche Grammophon
Decca
Philips
Sony Classical
EMI Classics
CBS
RCA
Virgin Classics
Harmonia Mundi France
DHM
Erato
Naxos
Hypérion
Chandos

Zanima me čiji zvuk najviše volite i da li odabirate muziku prema "zvuku" etikete? Koju "egzotičnu" etiketu sa širokim repertoarom, kvalitetnim izvođenjima i dobrim snimcima volite? Evo moja četiri izbora:

1. Teldec
Još nisam čuo Teldec snimak koji je loš. Stariji analogni snimci su izvanredni, digitalni snimci su zadržali "gramofonsku" boju. Veličina pozornice je uvek proporcionalna veličini ansambla. Jedina zamerka je da je srednji opseg ponekad za nijansu uvučen.

2. Deutsche Grammophon
Repertoarski još bolji nego Teldec ali tonski najčešće slabiji. Zvuk im je često pomalo klinički, pojedinačnim instrumentima nedostaje volumen, zvuče malo stanjeno ali su prisutni u višem opsegu. Pozornica prosečna. Snimci solo instrumenata (klavir, violina i čembalo na Archiv-u) izvrsni. Još jedan problem je što su im snimci tonski neujednačeni, od punih i velikih, do tankih i bez donjeg opsega.

3. Decca
Analogni snimci imaju lepšu boju i  bolju prostornost od digitalnih, čak je na njima manje čujan onaj centralni mikrofon u Decca tree konfiguraciji koji sužava prostornost. Snimci L'Oiseau-lyre i Florilegium najčešće zvuče stanjeno i udaljeno, nemaju punoću niti bliskost kod malih ansambala. Mislim da im je digitalna produkcija prilično mainstream producirana i da nema odovoljno prostorne informacije.

4. Philips
Repertoarski su veoma ozbiljni, ali im noviji, digitalni snimci često zvuče tamno. Stereo snimak Betovenovog 1. klavirskog kocenrta sa Klaudiom Arauom iz 1961. zvuči kao 24/192 i bez šuma, ali zato je zvuk klavira Micuko Učide na ciklusu Mocartovih sonata kao s ćebetom preko klavira. Pozornica može biti sužena i distantna.

Od ostalih bih izdvojio Sony (niko još nije snimio Betovenovu 9. simfoniju tako gromoglasno a opet tako jasno) i Naxos - ovu drugu jer su se u restauraciji istorijskih snimaka pokazali mnogo bolje od nekih mainstream etiketa, a od broja izdanja 8.555 su značajno popravili kvalitet snimaka.

Link to comment
Share on other sites

  • Replies 91
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

DECCA, Harmonia Mundi, Erato (hmm).

Međutim, ovakav odgovor je problematičan jer se oslanja na dostupni uzorak. Korisnije je da se izjašnjavamo o konkretnim izdanjima.

Moj kriterijum je isključivo kvalitet izvođenja. Loš snimak ili reprodukcija mogu da demontiraju interpretaciju. Zato je i jedno i drugo od suštinskog značaja. Parcijalni pristup kastrira rezultat. Drugim rečima, kvalitetan zapis i reprodukcija neophodni su za pravilno razumevanje interpretacije.

 

Link to comment
Share on other sites

33 minuta ranije, generalna_skupstina said:

1. Mercury Living Presence - APSOLUTNO NEPRIKOSNOVENI (Decca je re-izdala kasnije i to ne racunam)!!! ;

Divna boja tona, 35-milimetarska magnetna traka je neprevaziđena za analogni zapis. Ali MLP nisam uvrstio jer oni ipak nisu repertoarski široki, to jest uglavnom su negovali simfonijske i velike orkestre. Među njihovim izdanjima nema kamerne niti solo muzike.

Link to comment
Share on other sites

14 minuta ranije, siroma said:

Nisi uvrstio Melodiju. Nikad me nije razočarala ni technikal meritom ni umetničkim dojmom.

Dvostruki aksl bez greške

Ja nisam naiša na veći broj konzistentno dobrih snimaka. Hungaroton i, naročito, Suprahon, od istočnoevropskih etiketa, su imale dobre snimke, ali Melodiju pamtim po retkim, arhivskim i mono snimcima diskutabilnog kvaliteta. Navedi neki dobar snimak.

Link to comment
Share on other sites

Za koji dan ću završiti jednu kolekciji od oko 160 pesama koje sam izabrao kao moj "best of klasika". Skidao sam sa interneta najpoznatije pesme velikih kompozitora i odabirao pesme koje su meni sviđaju. U pitanju su pesme koje skoro svi mi znamo.

Svaku pesmu koja mi se svidela sam onda skidao u svim mogućim izdanjima što ima na internetu. Tako da sam imao u nekim situacijama između 10-15 različitih izdanja (izdavača, izvođača...) od jedne pesme. Odabirao sam jednu po kriterijumu aranđmana / izvođenja (umetničkoj) i kako se ona tehnički čuje. Ovaj posao sam započeo pre tri meseca. U pitanju je bilo stotine preslušanih albuma. Mislim da je to dobra audiofilska kolekcija. Recimo poznati mix disk od Siniše Rankova sadrži jednu Vivaldijevu pesmu. U mojoj kolekciji jeste iste ta pesma, sa istog CD-a izdavača , ali se mnogo bolje čuje.

Ja ću ovu kolekciju okačiti na server za koji dan. Mislim da mi moderacija neće dati da javno ovde postavim link prema okačenoj kolekciji ali zato ko je želi nek mi se javi preko PP da mu je pošaljem. Može da se javi od Srede.

Inače sam mišljenja da nema mnogo veze ko je izdavač. Ako na samoj pozornici nije dobro postavljena akusitika, mikrofoni, kablovi, mikseta, glava magnetofona....džabe je sve, pa makar to izdavao i Deutsche Grammophon u 24/192.

Saglasio bi se sa Alan Parsonom da je u velikoj meri u pitanju sreća. Sreća koju su oni gradili pravljenjem Dark Side-a velikim brojem nameštanja i proba. Po njemu je nemoguće ponoviti isto.

 

Link to comment
Share on other sites

10 minuta ranije, vdzele said:

Inače sam mišljenja da nema mnogo veze ko je izdavač. Ako na samoj pozornici nije dobro postavljena akusitika, mikrofoni, kablovi, mikseta,....džabe je sve, pa makar to izdavao i Deutsche Grammophon u 24/192.

Ima veze, kako da ne. Davno pre ere "fensi" snimanja Chesky Records ili M&M Records, postojao je Rudi van Gelden a svaka etiketa je imala svoju "školu" zvuka, svoje inženjere zvuka, mikrofone koje je koristila (Teldec je koristio Neumann M50 i Telefunken, Decca takođe Neumann i Schoeps...), tehnike snimanja, magnetofone (glavni suparnici u evropi su bili Telefunken/AEG i Studer u Evropi i Ampex i MCI u Americi), pa čak i režijskih stolova. Naravno, najvažnija je tehnika snimanja, to jest broj, vrsta i raspored i usmerenost mikrofona, kao i da inženjer zvuka kasnije ne "ubije" u miksovanju pokušavajući da napravi nešto prirodnije.

Link to comment
Share on other sites

Meni se Phillips nekako posebno dopada.

Reference Recordins ima izrazito naglasenu scenu, prostornost i dinamiku. Daje izvodjenjima posebnu dimenziju i spektakularnost. I to ne samo od njihove hdcd ere, vec i od ranije.

Decca ima ogroman opus, pa je tesko reci, ali je krasi punoca i zvucna otmenost.

Deutsche grammophon mi je malko suv za moj ukus.

Link to comment
Share on other sites

Velike kuće opet te stare snimke prebacuju u HD, posao koji su dosad uradili je po meni uglavom loš. Mislim da je malo ostalo od te škole zvuka već da i njih intersuje da se muzika prepakuje i nanovo proda. Uglavnom je HD za mene: dobar zvuk onog što je nekad bilo prirodno. Naravno ovde mislim na prepakivanje pesama.

A možda je najbolje da se ljudi pretplate na sajtove koji vrše recenzije pa da im oni kažu šta je najbolje, nego da oni sami ocene šta njima odgovara.

Link to comment
Share on other sites

Ako se sećaš, tako je bilo i početkom devesetih godina, sa prvim generacijama analognih snimaka konvertovanih u PCM 16/44,1: suvo, tanko, sa istaknutim visokima. Moram da priznam da nisam slušao nijedan meni poznat analogni snimak digitalizovan u HD, ali u svakom slučaju ne dopada mi se što uz to obavezno ide i REMASTER.

Još jedan problem je što su sve analogne trake sada dvadesetak godina starije nego kada su bile prvi put digitalizovane, pa tako na originalnom CD-u "The Dark Side of the Moon" nema drop-outa trake, dok ih na MFSL remasteru ima i to čujno.

Link to comment
Share on other sites

46 minuta ranije, Father said:

Reference Recordins ima izrazito naglasenu scenu, prostornost i dinamiku. Daje izvodjenjima posebnu dimenziju i spektakularnost. I to ne samo od njihove hdcd ere, vec i od ranije.

Slozio bih se apsolutno sa izrecenim vezano za Reference Recordings.

Imam nekih 15ak njihovih izdanja i ne zna se koje je bolje, samo je izbor dela nedoumica sta slusati. Nesto najblize slusanju uzivo, rec spektakularno prilicno dobro opisuje ove snimke.

Ovih dana preslusavam cetiri velike CD kolekcije iz "stare ere" snimanja: 

• Living stereo

• Archiv production 1947-2013

• Philips - 55 iconic albums from the Philips classics label

• Decca - Piano Masterworks

Svaka kolekcija ima izmedju 55 i 60 albuma i trebace dosta vremena da se sakupe i slegnu utisci, ali vredece posto se vec naziru sjajni izvodjaci i izvodjenja sto u svakom od izdanja.

Od manje "egzoticnih" imena izdvojio bih Naxos cija su izdanja uvek dobra.

Slozio bih se da su DG izdanja zvucno "najdosadnija" premda ogroman opus demantuje audiofilski neizdrz, pa se u njihovom opusu nalaze neki od najomiljenijih umetnika za mene. Jedna od njih je i Maria Joao Pires, skoro otkriveni Emil Gilels i mnogi drugi.

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...