Jump to content


Miles Davis


DejanM

Recommended Posts

Mislim da govoriti o onome sto se slusa a nemati poseban topic za Milesa, jednostavno nije u redu - naravno pod uslovom da volite jazz.

Ja bih otpoceo ovu temu sa jednim ne toliko poznatim Milesovim albumom: Live at Newport 1958. Ova ploca se relativno kasno pojavila. Delovi albuma su bili objavljivani na drugim albumima ranije, ali je kompletan snimak ovog nastupa objavljen tek 2001.

Album je snimila ista Milesova postava koja je snimila i Kind of Blue. Snimanja za Kind of Blue su se desila u Aprilu i Maju 1958 dok je isti band imao nastup na Newport Jazz festivalu u Julu iste godine.

Interesantno je koliko su ovaj zivi nastup i Kind of Blue razliciti. Ovde band przi iz sve snage - kao pusteni sa lanca, narocito Cannonball i John Coltrane, razaraju u Hard Bop fazonu, bacajuci u senku cak i samog Milesa. Ali ritam senkcija, na celu sa odlicno raspolozenim Cobbom, razara u pozadini - nesto sto se u to vreme moglo cuti samo jos od Art Blakeyija. Ovde nije bilo pardona niti se stedela energija. Za mene ostaje tajna kako je moguce da ovakav jedan snimak ovako dugo ostane u fijoci.

Ja imam LP koji je izdala kuca: Doxy. Snimak je odlican a kvalitet same ploce, kao i omota, je takodje jako dobar.

Jaka preporuka ...

Miles_Davis_at_Newport_1958.jpg

Link to comment
Share on other sites

  • Replies 84
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

From Birth of cool to Doo Bop je moja deviza kod Miles-a,i ne spadam medj ljude koji su se limitirali sa njime do akusticne faze,niti sam eliminisao tu fazu i fokusirao se na elektricnu fazu iskljucivo,.obozavam Miles-a,cak i freakovske japanske koncerte gde je bilo teskog svirackog razaranja,i bili su svega na 1mm od pojma free-jazz=pre njegovog povlacenja sa scene sredinom '70 gde niti tona,nit glasa o njemu nije bilo skoro 5 godina nakon toga,Newport '58 kod mene ne prolazi,u grcu su svi,mozda gresim,al najverovatnije ce da ostane u nekoj "neopipvljivoj formi" u mojoj kolekciji za dalje...:ph34r:

me and Miles:

miles.jpg

miles 2.jpg

Link to comment
Share on other sites

Lepa kolekcija pajo.

Ja licno od svih Miles Davis albuma najradije i najcesce slusam In a Silent Way. To je ploca koja je van vremena i koja ima nesto sto mi je nemoguce da recima opisem. Na tom albumu kao da se slilo svo ono Milesovo iskustvo sa Cool jazzom ali preobraceno u jednu sasvim novu muziku, koja delimicno izlazi iz okvira jazza. Na momente cak ima neki ambijentalni karakter ali je strukturno suvise definisana da bi se mogla jednostavno poistovetiti sa tada tek radjajucim ambijentalnim pokretom. Ekipa na tom albumu je legendarna - mozda niko nikada nije okupio jacu ekipu muzicara na jednom albumu - ali se sviranje svih slilo u jedan muzicki tok, koji bez ispada i isticanja, tece sve vreme u jednom kompaktnom i pomalo opijajucem tonu.

Rado poslusam i Jack Johnsona - silovit album nastao potpuno spontano. Ta spontanost i energicnost kojom je odsviran je ono sto cine da ga rado uvek iznova poslusam.

Te albume na koje ti aludiras Pajo ni ja ne volim bas previse. Iako veoma energicni (Live Evil, Dark Magus, Panagea,...) na momente zbilja deluju potpuno van kontrole.

U zadnje vreme sam u potrazi i preslusavanju ranog Milesa - sa pocetka pedesetih, kada je tek poceo samostalno da izdaje albume, kao i iz perioda dok je bio druga truba u bandu koji su predvodili Charlie Parker i Dizzy Gilespie.

Link to comment
Share on other sites

Meni je najdraži prelazni period, (od sredine do kraja šezdesetih). In the silent way je vanvremenski, kao i ova čudna kompilacija, izdata kao redovan album, a sadrži uglavnom ranije neobjavljivane stvari. Neobično koncipirana, polazi od pedesetih i završava kod te neke rane fuzije. Naslovna pesma je ludilo, ali sve je tu jako dobro.

circle_in_the_round_c2k46862_back.jpg

Link to comment
Share on other sites

Dejane,ja rekao da obozavam i njegove freakovske albume:

"obozavam Miles-a,cak i freakovske japanske koncerte gde je bilo teskog svirackog razaranja"

:D

naravno ne mogu da ih slusam uvek kad mi se slusa Miles,jer nemam feelinga u tom momentu za "razaracku muziku"..ne forsiram kad nisam raspolozen za tako nesto..B)

 

ako ces jedan hint od mene za ranog Miles-a, potrazi "Blue moods",po mogucnosti LP,starije izdanje,snimak je iz '55 sa Mingusom na kontrabasu,ploca je dosta kratka, 27 minuta svega,razlog ovome je da kazemo hifisticke prirode :Mingusov kontrabas je socan,mocan da bi "stao" hifisticki gledano/tonalno na plocu,rezane su siroke brazde zbog ovoga,pa nije stalo vise materijala..hifisticka gledanja 1955-te !!!!

"Blue Moods is 1955 album by Miles Davis, released on Charles Mingus' Debut Records label. It brings Davis together with Mingus on bass, trombonist Britt Woodman, vibraphonist Teddy Charles, and drummer Elvin Jones. The arrangement of "Alone Together" is by Mingus, while the other tracks were arranged by Charles. According to the original sleeve notes, the relatively short playing time of the album was because "the recording was cut at 160 lines per inch (instead of the usual 210 to 260 lines per inch) making the grooves wider and deeper and allowing for more area between the grooves for bass frequencies ... and was deemed necessary to reproduce the extended bass range and give the listener more quality to that of high fidelity tape recording"
 

Link to comment
Share on other sites

Kada je Miles osnovao svoj tzv. drugi kvintet (sa Herbie Hanckockom, Ron Carterom, Tony Williamsom i Wayne Shorterom) negde sredinom 1960-tih, napravio je nekoliko dobrih i vaznih albuma: Nefertiti, Miles Smiles, ESP, ... To je bila dosta progresivna Milesova faza i njegov odgovor na sve prisutniji free jazz kao i na eksperimente Coltrane-ovog kvarteta. Sam Miles nije voleo free jazz ali je na ovim albumima, a narocito na Miles Smiles, otisao dosta daleko eksperimentisuci sa modalnim jazzom. Nije bas jednostavno za slusanje ali je dosta zanimljivo.

Kada je Miles raspustio ovaj kvintet prelazeci u svoju elektricnu fazu, ostali clanovi ovog kvinteta zajedno sa Freddie Hubbardom na trubi, koji je zamenio Milesa, osnovali su band pod imenom: VSOP. Snimili su nekoliko albuma, uglavnom zivih nastupa.

Ne znam kakvo je vase misljenje o VSOP, ali za mene su oni odlican dokaz Milesove genijalnosti. Naime bez Milesa, ovaj band jednostavno nije bio u stanju da se popne do visina na kojima je bio sa Milesom. Dosta od toga sto je VSOP svirao meni se nije dopalo. Iako je Freddie Hubbard izuzetan trubac, i ako se ostatak banda nije promenio, to jednostavno nije bilo to ... falilo je inventivnosti, dubine u toj svirci inace briljantnih muzicara.

Link to comment
Share on other sites

2 sati ranije, paja959 said:

Dejane,ja rekao da obozavam i njegove freakovske albume:

"obozavam Miles-a,cak i freakovske japanske koncerte gde je bilo teskog svirackog razaranja"

:D

naravno ne mogu da ih slusam uvek kad mi se slusa Miles,jer nemam feelinga u tom momentu za "razaracku muziku"..ne forsiram kad nisam raspolozen za tako nesto..B)

 

ako ces jedan hint od mene za ranog Miles-a, potrazi "Blue moods",po mogucnosti LP,starije izdanje,snimak je iz '55 sa Mingusom na kontrabasu,ploca je dosta kratka, 27 minuta svega,razlog ovome je da kazemo hifisticke prirode :Mingusov kontrabas je socan,mocan da bi "stao" hifisticki gledano/tonalno na plocu,rezane su siroke brazde zbog ovoga,pa nije stalo vise materijala..hifisticka gledanja 1955-te !!!!

"Blue Moods is 1955 album by Miles Davis, released on Charles Mingus' Debut Records label. It brings Davis together with Mingus on bass, trombonist Britt Woodman, vibraphonist Teddy Charles, and drummer Elvin Jones. The arrangement of "Alone Together" is by Mingus, while the other tracks were arranged by Charles. According to the original sleeve notes, the relatively short playing time of the album was because "the recording was cut at 160 lines per inch (instead of the usual 210 to 260 lines per inch) making the grooves wider and deeper and allowing for more area between the grooves for bass frequencies ... and was deemed necessary to reproduce the extended bass range and give the listener more quality to that of high fidelity tape recording"
 

Izvini Pajo - nisam ocigledno dovoljno pazljivo procitao taj deo tvog posta.

Potrazicu Blue Moods. U Becu postoji jedna malo poznata radnja u centru grada, gde imaju izuzetan izbor kako polovnih tako i novih ploca. Imaju dosta rarirteta. Nisu jeftini ali se tu moze naci vrlo lepih stvari. Tu mozda nadjem ovog Milesa ...

Link to comment
Share on other sites

13 minuta ranije, DejanM said:

Izvini Pajo - nisam ocigledno dovoljno pazljivo procitao taj deo tvog posta.

Potrazicu Blue Moods. U Becu postoji jedna malo poznata radnja u centru grada, gde imaju izuzetan izbor kako polovnih tako i novih ploca. Imaju dosta rarirteta. Nisu jeftini ali se tu moze naci vrlo lepih stvari. Tu mozda nadjem ovog Milesa ...

ta ploca nije problematicna,nemoj da te zavale slucajno sa nekom frljokom od cene..Scout records/Capistrang.,Moses records/Lerchenfelder,Black Monk records/Neubaug.Teuchtler/Windmühlg sigurno imaju to po normalnim cenama...tog ima i na re-izdanju,al mislim da se tamo nisu drzali vec tog trika sa retkim,dubokim brazdama kao kod tih ranijih izdanja...

Link to comment
Share on other sites

4 sati ranije, DejanM said:

Kada je Miles osnovao svoj tzv. drugi kvintet (sa Herbie Hanckockom, Ron Carterom, Tony Williamsom i Wayne Shorterom) negde sredinom 1960-tih, napravio je nekoliko dobrih i vaznih albuma: Nefertiti, Miles Smiles, ESP, ... To je bila dosta progresivna Milesova faza i njegov odgovor na sve prisutniji free jazz kao i na eksperimente Coltrane-ovog kvarteta. Sam Miles nije voleo free jazz ali je na ovim albumima, a narocito na Miles Smiles, otisao dosta daleko eksperimentisuci sa modalnim jazzom. Nije bas jednostavno za slusanje ali je dosta zanimljivo.

Kada je Miles raspustio ovaj kvintet prelazeci u svoju elektricnu fazu, ostali clanovi ovog kvinteta zajedno sa Freddie Hubbardom na trubi, koji je zamenio Milesa, osnovali su band pod imenom: VSOP. Snimili su nekoliko albuma, uglavnom zivih nastupa.

Ne znam kakvo je vase misljenje o VSOP, ali za mene su oni odlican dokaz Milesove genijalnosti. Naime bez Milesa, ovaj band jednostavno nije bio u stanju da se popne do visina na kojima je bio sa Milesom. Dosta od toga sto je VSOP svirao meni se nije dopalo. Iako je Freddie Hubbard izuzetan trubac, i ako se ostatak banda nije promenio, to jednostavno nije bilo to ... falilo je inventivnosti, dubine u toj svirci inace briljantnih muzicara.

... Filles De Kilimanjaro, Miles In The Sky, Sorcerer, Vodene babe. Volim taj period. 

VSOP sam uglavnom pobrisao.

Link to comment
Share on other sites

3 sati ranije, paja959 said:

ta ploca nije problematicna,nemoj da te zavale slucajno sa nekom frljokom od cene..Scout records/Capistrang.,Moses records/Lerchenfelder,Black Monk records/Neubaug.Teuchtler/Windmühlg sigurno imaju to po normalnim cenama...tog ima i na re-izdanju,al mislim da se tamo nisu drzali vec tog trika sa retkim,dubokim brazdama kao kod tih ranijih izdanja...

Uzgred, iz tog perioda sam slusao Milesov Bags Groove (Prestige 1954). To je jedini album na kojem sviraju zajedno Miles i Thelonious Monk. Legenda kaze da se nisu bas najbolje slagali, da je cak Miles trazio da Monk ne svira dok on solira. Ali svirka nije losa, narocito naslovna Bags Groove.

Dosta dugo je cak kruzila prica da su se na tom snimanju potukli. Miles je to kasnije demantovao, navodeci dosta jak argument kao potvrdu svog demantija: (parafraziram) kakve su to gluposti. Pa on je dva puta veci od mene. Tu nikakve tuce nije moglo biti ...

Link to comment
Share on other sites

Mozda jos par reci o ovom albumu Bags Groove. Na njemu pored Milesa svira i Sonny Rollins ali i danas manje poznati bubnjar Kenny Clarke. Ovaj bubnjar je u ono vreme bio dosta poznat ne samo zbog toga sto je svirao sa najvecim imenima, a pre svega sa Dizzyijem i Charlie Parkerom, sa kojima je zapravo i stvorio Be-Bop kao novi jazz pravac, nego i zato sto je u jazz uveo karakteristicno sviranje na cinelama, tzv. ride cymbals. Taj nacin sviranja je kasnije Elvin Jones doveo do savrsenstva i po mnogim misljenjima, upravo je takav nacin sviranja bubnjeva omogucio daljnje oslobadjanje Coltraneovog ( i ne samo njegovog) stila u jedan slobodniji i van svih sablona nacin sviranja. Zato se Kenny Clarke smatra rodonacelnikom modernog nacina sviranja bubnjeva.

Link to comment
Share on other sites

On 15.7.2016. at 10:39 AM, DejanM said:

Miles_Davis_at_Newport_1958.jpg

Sta reci,... u rukama Leica M3, verovatno najlepsi fotoaparat ikada. Ali, tipicno za njega:

Miles sat down at my table late one night and began to talk about the Leica he got in Germany and how much he liked it. He said he had the clerk set the shutter speed and aperture at the store when he bought the camera and hadn’t changed them since. I can’t remember saying anything except to ask him what model Leica he had, which he didn’t know.

Koga zanima... poneki info vise Glen Craig: A Day in the Life of Miles Davis

PS

Gledao li je neko film Miles Ahead?

Link to comment
Share on other sites

Sa tom električnom fazom sam počeo sa svojih 16-17g da slušam jazz.Dobra je za jazz početke.Zove me drugar "ajd da zbrišemo za Bg na Majlsov koncert 86.,spavaćemo makar negde na stanci do prvog jutarnjeg busa".Ja se prepao, watta mistake, kajaću se dok sam živ.On otisao naravno,pa i danas nekad posoli ranu.Bila je Tutu promocija,kaze da je i zvuk bio dobar.Full Nelson preko razglasa za audiofila teenagera...idem na pos'o da se kaznim.

Link to comment
Share on other sites

Jedan interesantan album: BlueBird: Legendary Savoy Sessions koji je pripisan Charlie Parkeru i Miles Davisu. Snimci datiraju iz perioda izmedju 1945 i 1948 i imaju utoliko vecu vrednost jer je sredinom 1940-tih bio veliki strajk sindikata muzicara u Americi pa za vreme trajanja tog strajka nisu pravljeni nikakvi snimci mnogih nastupa jazz muzicara. Osim toga ovi snimci predstavljaju i svojevrsan dokument o nastanku Be-Bopa. Pored ove dvojice muzicara (pri cemu je na snimcima definitivno Charlie Parker znatno prisutniji jer je u to vreme on bio najveca zvezda njujorske jazz scene) tu se jos mogu cuti i Bud Powell, Max Roach, John Lewis, ...

Interesantno je, izmedju ostalog poslusati i kako je tada Miles svirao. To je bilo vreme kada je on odlazio u Minton's Playhouse, klub u Harlemu u kom je nastao Be-Bop i gde su dolazili i svirali Bird, Dizzy, Kenny Clarke, Thelonious Monk, Charlie Christian, ... muzicari koji su tokom tih jam sessionsa pocetkom 1940-tih stvorili Be-Bop kao novi muzicki pravac. Miles je bezao iz skole (bio je upisan na elitnu jazz akademiju u New Yorku: Juilliard School) da bi mogao da svira sa ovim ajkulama jazza tog vremena. Vremenom je postao druga truba u bandu cije su vodje bile Charlie Parker i Dizzy Gillespie, odnosno mogao je sa njima da svira za vreme raznih nastupa i jam sessionsa. Ovi snimci datiraju vec iz vremena kada je Miles dostigao odredjeni renome na Njujorskoj jazz sceni.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...