Jump to content


John Coltrane


DejanM

Recommended Posts

Pre nego sto se vratim na predlog TurboMaximusa (nisam zaboravio ali sam u medjuvremenu otisao u jednom drugom pravcu i mislim da cu sada imati dovoljno vremena da pazljivo preslusam ono sto si predlozio) skrenuo bih paznju na jedan Coltrane-ov album, koji je meni do sada promakao. Radi se o ploci Crescent iz 1964. Snimljena je nekih 6 meseci pre A Love Supreme a snimio ju je standardni Coltrane-ov kvartet.

Ova ploca je dobra i interesantna iz vise razloga. Prvo, na naslovnoj stvari, Crescent, mozete cuti jedan odlican Coltrane-ov solo, koji je naznaka onoga sto ce se desiti na A Love Supreme ali je melodicniji i pristupacniji. Druga interesantna stvar u vezi ove ploce jeste cinjenica da na drugoj strani albuma, narocito na zadnje dve pesme, Coltrane prepusta solo deonice ostalim clanovima banda. Jones, Tyner i Garisson tu pokazuju koliko su dobri muzicari. Osim toga pesme su nesto drugacije struktuirane nego kada Coltrane ima glavnu rec. Kao da je na ovom albumu Coltrane napravio malu pauzu i prepustio ostalim clanovima banda da pokazu ono sto znaju. I oni su to na zbilja sjajan nacin i iskoristili.

Uzgred, u pesmi The Drum Thing postoji poduzi solo Elvim Jonesa na bubnjevima i ja ne mogu da se otmem utisku da je Bonzo, pripremajuci svog Moby Dicka (Led Zeppellin 2) vrlo pazljivo preslusavao sta je Jones ovde svirao.

Sve u svemu album je slusljiv, uz nekoliko sjajnih solo deonica i sa dosta nepreteciozne svirke predstavlja jedan od Coltraneóvih albuma koje cesce slusam.

Crescent.jpg

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...
On 11/19/2016 at 8:43, DejanM said:

Crescent iz 1964

Noćas sam naleteo na ovu temu, pa sam odvadio svoj piratski primerak, legalno kupljen na Trifkovićevom trgu u ono lepo postpetooktobarsko vreme. Radi lepo, ne osećam potrebu da ga zamenim novom narezotinom sa Rutrekera. Ne sećam se kada sam ga poslednji put slušao, zvuči kao da ga prvi put slušam. Što bi se reklo - vrlo prijemčiva muzika, kanda se tek negde posle ovog albuma, nekom prilikom, predozir'o.

Link to comment
Share on other sites

On ‎05‎.‎08‎.‎2016 at 11:29, TurboMaximus said:

Na Again ritam sekcija kreativnije sarađuje. S Tajnerom, tenzičnom ritmičkom taktikom, koja održava stalno povišenu temperaturu, više čeka na šta će da izađe Koltrejnovo sviranje ili iživljavanje. Postupak je definitivno efektan, ali prečesto korišćen spada ja jeftin trik.

Gorepomenuti Kuhn mi je mnogo zanimljiviji pijanista. Da ne bude nesporazuma, imam dvadesetak Tajnera, mada verovatno i zato što mi ga se manje sluša pa nije stigao na red za rešetanje.

Poslusao sam ovo sto si predlozio. Uporedio sam My Favorite Things sa Again albuma (sa Alica Coltrane na klaviru) sa originalnom verzijom (sa McCoy-em na klaviru). Izmedju ta dva izvodjenja je proslo ~ 5 godina i jasno se cuje koliko se muzika Coltrane-a u tom periodu promenila. Iako se radi o istoj pesmi, delimicno i o istom bandu, to su zapravo dva potpuno razlicita pristupa. Dok je originalna verzija uslovno receno klasicna Be-Bop varijanta, verzija sa albuma Again je Free jazz varijanta, gde je od originalne pesme ostao samo motiv, koji Coltrane svira nekoliko puta na pocetku i na kraju 20-minutnog izvodjenja. Sve ostalo je improvizacija.

U originalnoj verziji McCoy Tunerov klavir ima veoma vaznu funkciju u razradi teme i predstavlja jedan od vodecih instrumenata. On ima i poduzi solo, razradjujuci osnovnu temu. Na Again Alice svira sve vreme u pozadini, na momente jedva cujno, i njeno sviranje predstavlja antitezu zestokom lupanju Rashid Ali-ija u pozadini. Ona na taj nacin drzi celu tu free eskapadu, u kojoj dominiraju dva sakspofona, Coltrane i Sanders, na okupu, provlaceci tokom cele pesme, u pozadini, neku vrstu "promisljenog osecanja". I ta smirenost, "promisljenost", jeste u jakom kontrastu u odnosu sta svira ostatak banda. Alice nema svoj solo i njeno sviranje je strogo funkcionalno, prilicno ravno tokom cele pesme. McCoy za razliku od nje, svira "istureno", cesto u prvom planu, a kada prati Coltraneov solo, onda to cini varirajuci osnovnu temu.

Cini mi se da je jako tesko uporediti ih direktno. Jeste da u toj Be-Bop varijanti postoji tenzija koju klavir stvara ponavljanjem osnovnog motiva i cinjenica je da verzija sa Again ima sasvim drugaciji tok: u free jazzu se napusta ikakva struktura pesme (uvod, razrada, zakljucak je nesto sto vise ne postoji) i sve se odvija u jednoj ravni, cesto u jednom tempu, sa pokusajem da se na taj nacin stvori jedna nova osecajnost. I tu onda sve zavisi od toga sta se kome sta vise svidja ... Meni je licno verzija sa Again dosadna i imam problem da izdrzim da je poslusam do kraja. Mozda zvuci paradoksalno, ali meni u toj verziji ima previse malo muzickog desavanja. To sto Rashid lupa zestoko je lepo, ali on to cini u istom tempu od pocetka do kraja. Sanders i Coltrane duvaju svako za svoj racun, dok Alice u pozadini pokusava svemu tome da pruzi jednu osnovu, na kojoj bi se sve to nekako drzalo. To mi je ok za par minuta slusanja, ali sa 20 minuta takve svirke jednostavno posle izvesnog vremena pocinje da mi biva dosadno. A treba imati u vidu da ce u to vreme (negde od 1965 do 1967) Coltrane snimiti nekoliko albuma koji ce cak i sam Free Jazz pomeriti u jednu drugu ravan potpunog napustanja ne samo melodije i strukture, vec i samog nacina soliranja (sviranja osnovne teme unazad, variranja gotovo svake note na razlicite nacine, itd.).

Eto tako otprilike ja dozivljavam my Favorite Things iz dva razlicita Coltrane-ova perioda. Ne znam da li se to podudara sa tvojim stavom ali mi se cini iz onoga sto si napisao da si ti vise za ovu moderniju varijantu. Ja licno ne volim Free Jazz i zato bez rezerve moj glas ide originalnoj verziji ovog jazz standarda.

Link to comment
Share on other sites

Moj raniji komentar se uglavnom odnosio na Tajnera.

U verziji s Alisom impresionira kako u gotovo košmarnom naizgled rasulu održavaju koherentnost izvođenja. Ritam sekcija se i ne trudi da zadaje ritam pa ipak ritmička tenzija postoji. Ritam, kad želi, akcentira solista, dok ga ostali ne prate taktirano, već podržavaju. Alise nema u prvom planu, ali kao da sve vreme vozi akordski solo.

Ne smatram previše svrsishodnim direktna suprotstavlja u toj meri različitih džez izvođenja iste numere. Voljenje i ne voljenje je stvar ličnog afiniteta i to potpuno uvažavam.

U fri džezu je mnogo više reda nego što se čini. Radi se o manje ili više slobodnoj interakciji među muzičarima, ali interakciji. Odsustvo saradnje vodi u stvarno muzičko rasulo, destrukciju muzike, mada je i to pitanje definicije. Ako obratiš pažnju na, pojedinačno, članove ritam sekcije u gornjem primeru, osetićeš koliko se pažljivo međusobno slušaju, noseći sve vreme soliste iznad ostalog. Vrlo zahtevno.

 

Link to comment
Share on other sites

  • 3 months later...
  • 3 months later...
  • 1 year later...

Verovali ili ne prosle godine se pojavio novi album John Coltrane-a !!! Zove se: Both Directions at Once: The Lost Album. Postoji u dve varijante: osnovna je jedan CD (ili LP) koji sadrzi 7 pesama od kojih su sve nove izuzev Impressions. Postoji i DeLuxe varijanta ovog albuma koja se sastoji od 2 CD (ili 2 LP-ija). Na tom dodatnom CDu (ili LP) se nalaze alternative takes - najvise pesme Impressions: na albumu postoje ukupno 4 verzije ove pesme.

Snimci su nastali u studiju Van Geldera 6.marta 1963. Interesantno je da je John Coltrane samo dan kasnije u istom studiju snimio album sa Johny Hartmann-om, koji je ugledao svetlost dana. Zasto ovi snimci nisu objavljeni nego su stavljeni u arhivu firme Impulse, da bi bili pronadjeni nekih 50-tak godina kasnije, ostaje nerazjasnjeno. Interesantna je i prica da je Coltrane masters trake u mono varijanti doneo kuci i ostavio ih svojoj tada supruzi Juanita Naima-i. Te trake su izgubljene ali ukazuju na cinjenicu da Coltrane nije bio nezadovoljan snimcima. Sa druge strane, u to vreme je on odlucivao sta ce biti objavljeno a sta ne i moguce je da jednostavno nije smatrao ove snimke dovoljno vrednim. Pa onda vredi postaviti pitanje: da li ovi snimci zbilja zavredjuju paznju ?

Pre nego sto iznesem svoje misljenje o tome, da navedem samo jos par cinjenica. Album je snimio Coltrane sa svojim kvartetom. Znaci pored njega sviraju jos Jones, Garrison i Tyner. Pored nekoliko originala, od kojih dva cak nemaju ni ime, na albumu se nalaze i pesme Vilia (za osnovu se koristila pesma iz 1905 Vesele Udovice) i jedna neimenovana koja zapravo predstavlja varijaciju na temu My Favorite Things. Moj favorit je najduza pesma na albumu Slow Blues, koja je zbilja blues stvar samo odsvirana na Coltrane nacin. U poslednjoj pesmi One Up, One Down, moze da se cuje sjajan solo Jones-a na bubnjevima ali i veoma melodicno sviranje Coltrane-a. U stvari ovi snimci se nalaze negde izmedju Be-Bop-a i Free jazza, koji ce nesto kasnije Coltrane razviti u jednom posebnom pravcu.

Snimci su re-mixovani i odlicnog su kvaliteta (sa nesto suma u pozadini). Taj posao je odradio Coltrane-ov sin Ravi. Inace album je dobio naziv po jednom savetu koji je Coltrane jednom prilikom dao Wayne Shorteru, da treba da pocne da solira iz sredine teme i da onda ide unazad i unapred istovremeno. Time se verovatno zelelo ukazati na dvostrukost ovih snimaka, koji su i melodicni, bluesy ali ima i free svirke, pre svega Coltrane-a, kao naznake onoga sto ce se uskoro desavati.

Ja sam prvo spustio ovaj album u CD kvalitetu, sto obicno radim pre nego sto odlucim da li da kupim LP ili ne. Moja odluka je jasna: kupicu LP.  Ovi snimci nisu epohalni ali ima jako dobrih delova i sjajne svirke i soliranja. U svakom slucaju mislim da vredi posvetiti vreme ovom albumu i poslusati Coltrane-a iz perioda pre Ascension-a. Uostalom, Sonny Rollins je prokomentarisao pojavu ovog albuma kao senzaciju, koja moze da se uporedi sa otkricem prostorije u Keopsovoj piramidi ! Interesantno poredjenje. I tacno ...

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Ја сам реагирао брзо због страха да се копије не откупе од препродавца релативно брзо...

...али сад видим да је тај страх неоснован - изгледа да није у питању лимитирана серија.

Link to comment
Share on other sites

  • 9 months later...

Skoro sam nabavio album Standard Coltrane. Radi se o Coltrane-ovim snimcima iz 1958. dok je jos snimao za Prestige. Kako je Coltrane u medjuvremenu promenio izdavacku kucu, firma Prestige je odlucila da objavi neke njegove snimke koji nisu nigde bili objavljeni a da pri tom nije konsultovala samog Coltrane-a, niti je on imao bilo kakvog ucesca u objavljivanju ovog albuma. Tako se pojavio ovaj Standard Coltrane 1962. godine.

Ja u principu ne volim ovakve albume iza kojih ne stoje oni koji se nalaze na snimcima. Ali posto nisam slusao plocu a i posto se na njoj nalaze meni uglavnom nepoznate pesme, resih da probam ...

Album je iznenadjujuce dobar !!! Ekipa na ovim snimcima je odlicna: Garland, Chambers, Cobb, Harden. Na albumu se nalaze 4 pesme i Coltrane-ovo sviranje je zbilja dobro. Preporuka ....

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

  • 1 year later...

John Coltrane je snimio album: A Love Supreme - Live in Seattle 1965, neposredno pred snimanje Ascensiona. Album je medjutim objavljen posthumno tek 1971. Pored njegovog standardnog kvarteta, na ovom live snimku su mu se pridruzili jos i Pharoah Sanders i Donald Garett. A tu je gde je Pharoah tu se stvari ne odvijaju jednostavno i mirno ... Dopao mi se komentar ove ploce Kevin Courriera:

"The enormity of that music was overwhelming for most listeners to consume. By Seattle, Coltrane had dispensed of conventional melodies in his own search for what Blind Willie Johnson had been looking for in the gospel blues: the soul of a man. For both artists, the soul of a man was not a harmonious place. So the octane that Coltrane provided was pure turbulence, a streaming of notes too primal to contain, what you might call a speaking in tongues from a spiritual hermitage."

Ova svirka je putovanje kroz oluju ... i treba se pripremiti za to ...

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Wilbur Harden je bio poznat trubac 1950-tih. Danas je on gotovo potpuno zaboravljen. Razlog je taj sto se on razboleo (nisam uspeo da pronadjem od koje bolesti) jos 1958, da bi vec pocetkom 1960-tih prakticno prestao da svira. 1969 je preminuo, ostavivsi malo snimljenog materijala za sobom. I danas se verovatno ne bi pricalo o njemu da nije 1958. snimio tri albuma, na kojima je, izmedju ostalih, svirao i John Coltrane. Muziku na tim albumima je komponovao Harden i on je bio vodja banda koji je svirao. Danas se medjutim cesto istice kako su to albumi koji su zajedno snimili Coltrane i Harden, sto nije tacno. Coltrane je bio samo jedan od pozvanih muzicara, ali kako je danas ime Hardena uglavnom palo u zaborav, onda se radi bolje prodaje istice kako su to albumi na kojima svira Coltrane.

Wilbur Harden je bio cenjen kao trubac i to mogu da zakljucim po imenima koji sviraju na ovim albumima: Curtis Fuller, Tony Flanagan, Art Taylor, .... Postava se menjala od albuma do albuma ali su na svima svirali Harden, Coltrane i  Flanagan. Ta tri albuma su se zvali: Mainstream, Jazz way out i Tanganyika Strut. Ja sam dosao u posed duplog CDa pod nazivom: Wilbur Harden & John Coltrane - The Complete Savoy Sessions, na kojem se nalaze sva ova tri albuma plus  alternativni snimci nekih pesama.

Svirka je klasican hard pop sa kraja 1950.-tih. Nema velikih iznenadjenja ali ima dobrih pesama. Coltrane je dosta prisutan svojim solo deonicama i interesantno je cuti kako je svirao na ovim sessions - potpuno drugacije od onoga sto smo mogli da cujemo na recimo Kind of Blue. Njegova svirka je klasican Hard Bop, sa brzim promenama tempa, tehnicki besprekorno izvedeno ... Wilbur nije spadao u prvu ligu onog vremena ali je bio dobar trubac. Imam utisak da su mu laganije stvari vise lezale (recimo Once in a while). On je uostalom bio veliki obozavalac Miles Davisa, narocito njegove Cool faze, i to se moze cuti pre svega po nesto "meksem" pristupu Bop-u i insistiranju na cistoci tona.

Te 1958. su Harden i Coltrane imali jos nekoliko sessions zajedno sa sasvim drugacijom postavom, gde su svirane uglavnom stvari koje je Coltrane komponovao. Te sessions su mnogo godina kasnije objavljene kao posebni albumi pod Coltrane-ovim imenom: Standard Coltrane, Bahia i The Master.

Sve u svemu zanimljiva svirka, ne samo za hard core ljubitelje Coltrane-a.

John Coltrane & Wilbur Harden - The Complete Savoy Sessions - Disk 1.jpg

Link to comment
Share on other sites

On 23.10.2021. at 8:21, DejanM said:

John Coltrane je snimio album: A Love Supreme - Live in Seattle 1965, neposredno pred snimanje Ascensiona. Album je medjutim objavljen posthumno tek 1971. Pored njegovog standardnog kvarteta, na ovom live snimku su mu se pridruzili jos i Pharoah Sanders i Donald Garett. A tu je gde je Pharoah tu se stvari ne odvijaju jednostavno i mirno ... Dopao mi se komentar ove ploce Kevin Courriera:

"The enormity of that music was overwhelming for most listeners to consume. By Seattle, Coltrane had dispensed of conventional melodies in his own search for what Blind Willie Johnson had been looking for in the gospel blues: the soul of a man. For both artists, the soul of a man was not a harmonious place. So the octane that Coltrane provided was pure turbulence, a streaming of notes too primal to contain, what you might call a speaking in tongues from a spiritual hermitage."

Ova svirka je putovanje kroz oluju ... i treba se pripremiti za to ...

album.jpg

Ethan Iverson (koosnivač The Bad Plus) o A Love Supreme: https://www.thenation.com/article/culture/coltrane-love-supreme/

Link to comment
Share on other sites

50 minuta ranije, ras said:

Ethan Iverson (koosnivač The Bad Plus) o A Love Supreme: https://www.thenation.com/article/culture/coltrane-love-supreme/

Lep afirmativan clanak, uz odredjenu, diskretno srocenu kritiku na racun Coltrane-a sto nije podelio credits (i novac) sa ostalim clanovima banda. U vezi sa tim, ja ne mogu vise tacno da se setim gde sam to procitao, da je Coltrane mesecima radio na Love supreme albumu, sam, ziveci negde u brdima sa svojom porodicom. Bio je to navodno period njegove izuzetne skoncentrisanosti na to novo delo. Zbog toga, ako je ovo sto sam ja procitao tacno, ova kritika Coltrane-a i nije bas na mestu. A Love Supreme, najverovatnije, ipak nije nastao bas sasvim spontano u toku jedne veceri.

Takodje opaska da se Garrison i Jones nisu bas secali onoga sto su trebali da sviraju jeste, po mom skromnom misljenju, malo preterana opservacija. Oni su improvizovali i u toj improvizaciji se desava da sve ne bude savrseno uskladjeno. Ova live verzija u Seattlu, to je moj neki utisak, jeste namerno odsvirana mnogo dramaticnije (i to upravo zahvaljujuci ritam sekciji) nego sto je to bio slucaj sa originalom, koji je mnogo misticniji. Ja uopste ne sumnjam da su oni svirali A Love Supreme i na neki drugi nacin - zbog toga bi bilo interesantno poslusati i drugu Live verziju ovog albuma koja je snimljena u Antibima ...

Link to comment
Share on other sites

2 sati ranije, sondek said:

Lepa kolekcija, koliko god ih ima neki zafali.Jurim ovaj album, pa ako je nekom u visku...za mene je ovo perfektan Vocal jazz album.

R-857442-1488759142-3534.jpeg.jpg

Сачекај.

https://store.acousticsounds.com/d/162880/John_Coltrane_and_Johnny_Hartman-John_Coltrane__Johnny_Hartman-180_Gram_Vinyl_Record

Излази 10.12 на Juno-у.

Link to comment
Share on other sites

Odlicno, i ovaj sa Elingtonom cekam da nebi bila Dol-ka.Ako je ne bude uskoro pasce dolka za 10funti.Ovaj sa Hatman-om, je bas jako dobro snimljen pa bolje neko dobro izdanje.Imam jednu numeru na jednoj staroj USA ploci,brutalno zvuci vokal.Nije neki jako popularan album u smislu cena i vec se na japancu da naci za 20usd. Ovo mi deluje bas odlicno

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...