Jump to content


John Coltrane


DejanM

Recommended Posts

Mislim da Coltrane zasluzuje posebnu temu ...

1957. godine je Miles Davis najurio Coltrane-a iz svog banda zbog zavisnosti od heroina. Miles koji je i sam bio ovisnik i koji se par godina ranije skidao sa heroina, trazio je od Coltrane-a da ucini to isto. Tako je u Aprilu 1957 Coltrane otisao kuci u Philadelphiu da se ocisti od zavisnosti. Samo mesec i po dana kasnije se medjutim Coltraneponovo pojavljuje u New Yorku, navodno clean. I tada se desavaju dve stvari koje ce bitno odrediti njegovu daljnju karijeru. Prva je bila poziv Thelonious Monka da se pridruzi njegovom bandu u zivim svirkama u Five Spot Cafeu, sto Coltrane i prihvata i do kraja godine svira sa Monkom. Iz te saradnje su snimljena dva albuma: Monk and Coltrane, album koji se relativno brzo pojavio nakon snimanja i drugi, Live at Carnegie Hall, ciji snimci su pronadjeni tek 2005. Ti nastupi u Five Spot Cafeu su postali legendarni i to je bio glavni dogadjaj u NY te godine, kada je jazz u pitanju.

Drugi vazan dogadjaj jeste ponuda vlasnika Prestige Recordsa (Boba Weinstocka) Coltraneu da snimi 3 albuma za Prestige po ceni od 300 USD po albumu. Coltrane nikada do tada nije bio vodja banda niti je snimio album pod svojim imenom, iako je bio side man na mnogo snimanja. Tako te 1957 nastaje prvi album koji je Coltrane snimio pod svojim imenom. Zvao se jednostavno: Coltrane. Na snimanje je pozvao ritam sekciju iz Milesovog banda kao i nekoliko prijatelja iz Philadelphie, sa kojima je ranije saradjivao (Shihab, Splawn).

Sam album otvara pesma Bakai, koja je zbilja nesto posebno. Sama tema (stvar je inace komponovao Calvin Massey) je zarazna (imate zelju da je ponovo i ponovo slusate), odsvirana cisto i precizno, toliko razlicito od onoga sto je Coltrane svirao pred kraj zivota. Zbilja izuzetna jazz stvar. Ostatak albuma se sastoji od standarda, korektno odsviranih ali, po meni, nista vise od toga. Medjutim, samo zbog Bakai ovaj album treba obavezno poslusati.

Na kraju te godine Coltrane je dobio poziv da se pridruzi novom Milesovom kvintetu sto je Coltrane i ucinio 1958. Tako je nastala saradnja koja ce dovesti do snimanja Kind of Blue.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Za vreme svirki u Five Spotu sa Monkom Coltrane je dobio ponudu i od Blue Note records da snimi album za njih, sto je Coltrane naravno i prihvatio. Tako je tokom 1957 Coltrane snimio album Blue Train, objavljen 1958. To je bio jedini album koji je Coltrane pod svojim imenom ikada snimio za Blue Note Records.

Ovaj put je Coltrane okupio nesto drugaciju ekipu i pored Milesove ritam sekcije iz tog doba, na albumu su svirali Lee Morgan na trubi, Curtis Fuller na trombonu i Kenny Drew na klaviru (interesantan pijanista koji je zbog rasnih problema u Americi odlucio da 1961 napusti Sjedinjene Drzave i preseli se u Francusku. U to vreme nekoliko poznatih jazz muzicara je ucinilo isto).

Svirka je bolja nego na prethodnom albumu, odsvirana je sa mnogo vise autoriteta. Za razliku od prvog albuma, na ovom je sve stvari komponovao Coltrane. Kao podlogu je koristio blues i meni je interesantno da vidim kako je Coltrane tretirao blues 1957 godine, kao vec oformljeni Be-Bop saksofonista. Uostalom jazz je i nastao iz bluesa nekih 40 godina pre snimanja ovog albuma i meni je zanimljivo da poslusam u kojoj su se meri stvari promenile. Ali i nezavisno od toga, album je odlican be-bop album tog vremena, sa par prepoznatljivih tema i odsviran odlicno.

John_Coltrane_-_Blue_Train.jpg

Link to comment
Share on other sites

U Avgustu 1957 Coltrane je pristupio realizaciji drugog albuma za Prestige, za koji je potpisao ugovor. Ovaj put je u pomoc pozvao svog starog prijatelja Red Garlanda. Njih dvojica su se poznavali jos iz 1940. tih kada su zajedno svirali u Bandu Eddie Vinsona. Kasnije, kada je Garland postao pijanista prvog Milesovog kvinteta, saradjivali su na seriji albuma Miles Davisa.

Album je snimljen u Van Gelder studiju u New Jersey za svega 1 dan. Pored njih dvojice na albumu sviraju jos i Paul Chambers na basu  i Art Taylor na bubnjevima.

Red Garland (inace bivsi bokser) je jedan od mojih omiljenih jazz pijanista. Njegov stil sviranja je na momente virtuozan ali on ne koristi tu virtuoznost tako ekcesivno kao recimo jedan Oscar Peterson. Poznat u jazzu kao pijanista koji je uveo posebnu tehniku sviranja zvanu block chord, po meni je on znacajniji zbog svog prefinjenog osecaja za melodiju i ritam. To se moze odlicno cuti na ovom albumu, recimo u njegovom solu sa prve stvari: Traneing In.

Inace ceo album je solidan iako ne na nivou Blue Train-a.

John_Coltrane_with_the_Red_Garland_Trio.jpg

Link to comment
Share on other sites

Pocetkom 1958 Coltrane je okoncao saradnjus sa Monkom i pocetkom februara ponovo otisao u studio Rudy Van Geldera da snimi i treci album za Prestige, kako je ugovorom iz prethodne godine i bilo predvdjeno. Za ovo snimanje Coltrane je u studio poveo potpuno isti band sa kojim je snimio i prethodni album. I dok se taj prethodni zvao Joh Coltrane with Red Garland Trio ovaj je bio iz nekog razloga potpisam samo kao John Coltrane album pod nazivom Soultrane.

iako na prvi pogled izglda kao da se radi o odradjivanju vec potpisanog ugovora, to nije tako. Iako na ovom albumu nema nijedne stvari koju je Coltrane komponovao, ono sto medjutim jeste primetno je daljnji razvoj Coltrane-ovog stila sviranja. Taj stil je kriticar Ira Gitler nazvao "sheets of sound". Pod tim imenom je usao u istoriju jazza. Najbolji primer za ovaj Coltrane-ov razvoj jeste uvodni solo u naslovnoj stvari Good Bait. Kao da je Coltrane odmah zeleo svima da saopsti kako sada stoje stvari.

Ovo je dobar album sa jednim nesto drugacijim Coltrane-om. Isovremeno ova svirka je najava krupnih promena koje ce se uskoro desiti u muzici John Coltrane-a.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

istog meseca kada je snimio album Soultrane, i tako ispunio ugovorne obaveze prema Prestige Rcords, John Coltrane se pridruzio Miles Davis kvintetu na snimanju albuma Milestones. To je bio inace poslednji album na kojem je Red Garland svirao sa Milesom. Ubrzo nakon snimanja ovog albuma ce Miles zameniti Red Garlanda Bill Evansom a bubnjara Philly Joe Jonesa sa Jimmy Cobbom i tako uz Coltrane-a, Cannonballa i Paul Chambersa stvoriti postavu koja ce u martu i aprilu 1958. snimiti Kind of Blue.

Interesantno je da je Milestones, iako ostao u senci Kind of Blue, prvi album na kom Miles pocinje da eksperimentise sa modalnim jazzom - pravac koji ce u potpunosti razviti na Kind of Blue. Tako se taj razvoj Milesa poklapa sa licnim razvojem Coltrane-a, koji i sam pocinje da istrazuje na tragovima vec etabliranog Be-Bopa.

Link to comment
Share on other sites

Malo objasnjenja za Sheets of sound stil, koji je Coltrane razvio:

" The saxophonist used the "sheets of sound" lines to liquidise and loosen the strict chords, modes, and harmonies of Hard Bop, whilst still adhering to them (at this stage in his musical development).[6] Playing with the Miles Davis groups, in particular, gave Coltrane the free musical space in which to apply harmonic ideas to stacked chords and substitutions.[7] Further, this open approach allowed Coltrane to arpeggiate three chords simultaneously, a style Monk initially taught Coltrane. The "three-on-one chord approach" gave the music a fluid, sweeping sound that was harmonically vertical.[6] Concepts of vertical (chordal) versus horizontal (melody) are key ideas in the work of George Russell, whom Coltrane had recorded with in September 1958.[8] This approach reflected Coltrane's fascination with third relations. Sometimes he used diminished chords, other times he used augmented chords. At times, Coltrane might use scales or licks in the passing keys instead of arpeggios. Coltrane employed these harmonic ideas during his "sheets of sound" stage in 1958. At other times, he would simply play rapid patterns of diminished-scales.[9] "

Link to comment
Share on other sites

Tokom 1958 i 1959 Coltrane je svirao uglavnom sa Milesom ali je imao i nekoliko izleta kao gost. 1959 je medjutim Coltrane potpisao ugovor sa Atlanticom za 4 albuma. Ugovor je ispregovarao Milesov manager i to je bio u to vreme drugi najveci ugovor koji je neki jazz muzicar potpisao sa nekom izdavackom kucom. Najveci ugovor je imao Miles Davis. Jedna od stavki tog ugovora sa Atlanticom bila je i garantovana suma od 7.000 USD godisnje. Ako se te cifre uporede sa onima koje je dobio samo par godina ranije od Prestige Records, onda postaje jasno koliko je Coltrane u tih par godina, sto izdajuci svoje albume a sto zbog sviranja sa Monkom i Milesom, dobio na ugledu i popularnosti.

Tokom naredne dve godine je Coltrane snimio ovim redosledom albume za Atlantic: Giant Steps, Coltrane Jazz, My Favprite Things i Ole. Od ova 4 albuma kriticari su dva, Giant Steps i My Favorite Things, proglasili za remek dela jazza, jedan za izuzetan album koji stoji uz rame uz ova dva pomenuta, Coltrane Jazz, i jedan odlican album, Ole.

Ja licno medjutim najradije slusam upravo Ole, pre svega zbog fascinatne naslovne stvari, koja traje nekih 19 minuta.

Izgledalo je da je Coltrane u tom trenutku bio na vrhuncu svojih svirackih i umetnickih sposobnosti - neki su i danas misljenja da je sa ta 4 albuma Coltrane napravio najbolju muziku u svom zivotu - ali tada je Coltrane napustio Miles Davisa i osnovao svoj kvartet sa McCoy Tynerom, Elvin Jones-om i Jimmy Garrison-om i snimio (uz pomoc Eric Dolphy-ija) album koji je ponovo pomerio granice jazza: Live at Village Vanguard. Taj kvartet ce snimiti tokom prve polovine sezdesetih godina seriju izuzetnih jazz albuma.

Link to comment
Share on other sites

4 sati ranije, DejanM said:

Tokom naredne dve godine je Coltrane snimio ovim redosledom albume za Atlantic: Giant Steps, Coltrane Jazz, My Favprite Things i Ole. Od ova 4 albuma kriticari su dva, Giant Steps i My Favorite Things, proglasili za remek dela jazza, jedan za izuzetan album koji stoji uz rame uz ova dva pomenuta, Coltrane Jazz, i jedan odlican album, Ole.

Ja licno medjutim najradije slusam upravo Ole, pre svega zbog fascinatne naslovne stvari, koja traje nekih 19 minuta.

Ole je bio prvi Koltrejnov album koji sam kupio - u ovom (simpaticnom) izdanju:

R-7018896-1462443023-7869.jpeg.jpg

Slazem se potpuno, naslovna stvar je nesto neponovljivo...

Iako nemam vecih afiniteta ka dzezu, posedujem jos nekih 4-5 Koltrejnovih albuma (My favorite things, Giant steps, Coltrane Jazz, Coltrane plays the blues i Coltrane's sound). Tu je i Ballades. Usput, pohvalio bih Rhino izdanja ovih albuma - svaka preporuka za kupovinu, za umeren novac.  

Link to comment
Share on other sites

Coltrane Plays The Blues i Coltrane's Sound nimalo ne zaostaju za ostalim sesijama za Atlantic, odnosno jedino što ih razlikuje je što su objavljeni naknadno, a ne u vreme nastanka.

Sve te ploče mogu se zameniti i jeftinim paketom cd-ova iz Warnerove Original Albums serije.

Na jednoj od retkih ploča Coltranea koje su licencno izdate na ovim prostorima, album sa živim snimcima Afro-Blue Impressions (PGP RTB, orig. Pablo Records) nalazi se spektakularna verzija My Favourite Things teme.

Nešto drugačiji album snimljen u istom periodu, 1960. godine, izdavač je takođe Atlantic je The Avant-Garde, potpisan kao Don Cherry & John Coltrane i izdat tek 1966. godine. Na njemu se Coltrane hvata u koštac sa temama free-jazz velikana Ornettea Colemana, koji je u isto vreme snimao za Atlantic. Takođe, na ovim sesijama Coltrane po prvi put koristi sopran saksofon.

 

Prilažem meni jedan od najupečatljivijih snimaka koje sam našao na You Tube-u, koji i pored tehničke skromnosti ilustruje svu raskoš Coltraneovog kvarteta koji će ispisati neke od najsvetlijih strana džez istorije. Snimak je iz 1965. godine, što kao i kvartet pripada post Atlantic (ili Impuls!) periodu karijere, a veza je naravno tema koju sviraju:

 

Kad god ovo pogledam, razbaca me svuda okolo po Sunčevom sistemu.

Link to comment
Share on other sites

19 sati ranije, ras said:

Kada je Soultrane u pitanju, nikada ne bih preskočio divnu temu Irvinga Berlina, Russian Lullaby...

,,,koju Coltrane vidi(čuje) ovako:

 

Ima pricica vezana za Russian Lullaby ... Kada je album bio vec gotovo snimljen, Bob Weinstock, producent i vlasnik Prestige Records, je trazio od Coltrane-a da za kraj snimi neki stari standard, smatrajuci da ce se tako ploca bolje prodavati. Coltrane je rekao OK i onda su kao iz topa istresli, u up tempu, svoju verziju ove pesme. Kada je svirka bila zavrsena, Bob je pitao Coltrane-a a koja je to stvar ? Kada mu je ovaj rekao da se radi o Russian Lullaby, zavladao je tajac.

Ova anegdota pokazuje koliko je Coltrane u to vreme koristio motive dobro poznatih pesama (takav je na primer ceo album My Favorite Things - poslusajte sa tog albuma recimo Summertime i priznajte posteno da li bi ste prepoznali o kojoj se pesmi radi da niste znali unapred) koje je razradjivao sa namerom da stvori ili otkrije jednu novu "stvarnost". Tu bi se mogla povuci paralela sa modernim apstraktnim slikarstvom, koje je dosta ranije poslo putevima razaranja pojavnog da bi se otkrile skrivene "istine" i gde su pojavni motivi bili samo polazna tacka za kreaciju jedne nove realnosti.

U ovoj fazi medjutim Coltrane jos uvek postuje strukturu Hard Bopa, i uz dodatne inovacije zadrzava bitne odrednice zanra. Medjutim, pocevsi od Village Vanguarda, Coltrane ce poceti da razara te strukture, prateci sasvim nove i potpuno slobodne forme, koje se nekako u to vreme popularizuju pre svega kroz rad Ornette Colemana. I dok je na Village Vanguardu jos uvek prisutan i Hard Bop i modalni jazz, kasniji albumi, poput Ascensiona ili Live at Half Note, donose slobodniji nacin sviranja, oslobodjen klasicnih ali i novih jazz formi.

To medjutim nije uvek lako slusati i tu po meni lezi glavni problem. Ja nisam ljubitelj free jazza i nalazim da su ovi albumi John Coltranea svakako veoma teski za slusanje. Teoretska pozadina tog pristupa muzici je interesantna ali ako ona nije u stanju da komunicira sa publikom zato sto je previse zatvorena u svoj teoretski svet, onda ona ne ispunjava svoju osnovnu funkciju: proizvoidjenja odredjenog dozivljaja i osecanja. Ali to je stvar o kojoj se svakako da diskutovati. Cinjenica je da je Coltrane otisao veoma daleko u tim svojim istrazivanjima, usudio bih se da kazem mnogo dalje nego sto je to Ornette Coleman uradio.

Link to comment
Share on other sites

17 sati ranije, ras said:

Coltrane Plays The Blues i Coltrane's Sound nimalo ne zaostaju za ostalim sesijama za Atlantic, odnosno jedino što ih razlikuje je što su objavljeni naknadno, a ne u vreme nastanka.

Sve te ploče mogu se zameniti i jeftinim paketom cd-ova iz Warnerove Original Albums serije.

Na jednoj od retkih ploča Coltranea koje su licencno izdate na ovim prostorima, album sa živim snimcima Afro-Blue Impressions (PGP RTB, orig. Pablo Records) nalazi se spektakularna verzija My Favourite Things teme.

Nešto drugačiji album snimljen u istom periodu, 1960. godine, izdavač je takođe Atlantic je The Avant-Garde, potpisan kao Don Cherry & John Coltrane i izdat tek 1966. godine. Na njemu se Coltrane hvata u koštac sa temama free-jazz velikana Ornettea Colemana, koji je u isto vreme snimao za Atlantic. Takođe, na ovim sesijama Coltrane po prvi put koristi sopran saksofon.

 

Prilažem meni jedan od najupečatljivijih snimaka koje sam našao na You Tube-u, koji i pored tehničke skromnosti ilustruje svu raskoš Coltraneovog kvarteta koji će ispisati neke od najsvetlijih strana džez istorije. Snimak je iz 1965. godine, što kao i kvartet pripada post Atlantic (ili Impuls!) periodu karijere, a veza je naravno tema koju sviraju:

 

Kad god ovo pogledam, razbaca me svuda okolo po Sunčevom sistemu.

Komentar na albume kao sto su recimo Coltrane plays the blues ... Na snimanjima za neki album se obicno snimi vise verzija jedne pesme ili se snimi vise materijala od kog se onda odabere ono najbolje za album. Kada se album izda i on postigne uspeh, onda kasnije izdavacka kuca pocinje da izdaje i taj materijal koji je zaostao sa takvih snimanja. To je radio Prestige, to je radio Atlantic i mnogi drugi. I to su radili bez znanja samog Coltrane-a i bez njegove dozvole. Da li su na to imali pravo, trebalo bi pogledati u ugovorima ali kako ih Coltrane nije tuzio, verovatno je postojala neka klauzula u ugovoru koja im je davala pravo da to rade. U ovom konkretnom slucaju radi se o metrijalu zaostalom sa snimanja My Favorite Things.

Link to comment
Share on other sites

Coltrane je bio tezak ovisnk o heroinu. Kada je ponovo poceo da ga uzima - o tome nisam uspeo gotovo nista da pronadjem. Negde sam procitao da je svako vece pred nastup u Half Note, ubrizgavao heroin, da bi onda posle ponoci izlazio na scenu sa svojim kvartetom (lokal bi se zatvorio i sviralo se do u ranu zoru). A to je bila sredina sezdesetih ...

U svakom slucaju, McCoy Tyner je naveo kao jedan od razloga zasto je napustio Coltrane-a to sto vise nije znao sta svira, jer bi Coltrane izasao na binu i pocinjao nesto da svira dok su oni pokusavali vise instinktivno da ga prate, nego sto su znali sta uopste John svira i o cemu se tu zapravo radi. Elvin Jones je napustio band kada je Coltrane doveo jos jednog bubnjara.

Delimicno razlog za raspad izuzetnog Coltrane-ovog kvarteta medjutim lezi i u cinjenici da je Coltrane razvio interesovanja koja vise nije mogao da realizuje kroz jazz kvartet: interesovanje za indijsku muziku, free jazz, etnicku muziku, ... Postoje cak neki izvestaji da je Coltrane od 1965. poceo da uzima LSD, sto se poklopilo sa njegovim interesovanjem za indijsku filozofiju.

Iz tog poslednjeg perioda, nakon raspada njegovog kvarteta, izdvojio bih njegov poslednji album, objavljen nakon njegove smrti a snimljen 1967: Interstellar Space. U snimanju ovog albuma pored Coltrane-a je ucestvovao samo jos bubnjar  Rashied Ali. Neobicna postava ali svirka je zestoka, moderna i doooobra.

Coltrane je umro 1967 godine najverovatnije od posledica uzimanja heroina. Imao je rak jetre.

Link to comment
Share on other sites

John Coltrane-ov kvartet je snimio vise izuzetnih albuma od kojih se pored vec pomenutog Live at Village Vanguard izdvaja svakako jos i A Love Supreme. Ovaj album je snimljen 1965. Pored standardne postave kvarteta kao gosti se pojavljuju jos i Archie Shepp na saxophonu i Art Davis na basu.

Ovaj Jazz album spada u red najboljih jazz albuma ikada snimljenih a za mnoge je najbolji album koji je Coltrane ikada napravio (ja bih rekao da je tu konkurencija prilicno jaka). Bilo kako bilo, voleti jazz ili muziku uopste, a ne poslusati ovu plocu predstavlja tako reci greh. Album je zbilja izuzetan. Na njemu Coltrane jos uvek zadrzava prepoznatljive melodijske linije, koje razradjuje ali to jos nije eksperiment kao recimo na Acsensionu.

John_Coltrane_-_A_Love_Supreme.jpg

Link to comment
Share on other sites

17 sati ranije, DejanM said:

Teoretska pozadina tog pristupa muzici je interesantna ali ako ona nije u stanju da komunicira sa publikom zato sto je previse zatvorena u svoj teoretski svet, onda ona ne ispunjava svoju osnovnu funkciju: proizvoidjenja odredjenog dozivljaja i osecanja.

Za mene jako interesantno zapažanje.U poslednjih par godina sam se baš posvetio "free jazz" muzici, i mogu reći da mi se ponekad javlja sličan misao.

Link to comment
Share on other sites

A Love Supreme 50 godina kasnije ... Prosle godine je Branford Marsalis sa svojim kvartetom snimio live album (u Amsterdamu) na kom su svirali A Love Supreme.Album se zove: A Coltrane's Love Supreme Live in Amsterdam. Interesantno je poslusati kako jedan od vodecih svetskih saksofonista interpretira Coltranea pola veka nakon originalnog snimka. Ni malo jednostavan zadatak, koji je po meni dao interesantan rezultat. Svirka je nesto zesca nego na originalu, izgubivsi mozda nesto od originalne misticnosti. Ali bez namere da poredim ove dve verzije, mogu svakako da preporucim i ovo novo izdanje.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

  • 4 weeks later...
On 6/28/2016 at 19:06, DejanM said:

A Love Supreme.

U prvom Džuboks magazinu (onom iz šezdesetih godina) je, ako se dobro sećam, izašao tekst na celoj stranici posvećen ovom albumu, što me je zaintrigiralo, jer su se na prste mogli nabrojati, uglavnom kratki, tekstovi o džezu.

Već smo zašli u drugu polovinu sedamdesetih, kada sam odlučio da ozbiljnije zagrizem u džez. U mojoj fonoteci je bilo tek nešto domaćih izdanja klasičnog džeza, nešto Džimija Smita, Nju Orleansa i tako to. 

Onda sam iskoristio jednu posetu Italiji i kupio, ni manje ni više, četiri Koltrejnova albuma. Osim A love supreme, uzeo sam tri na neviđeno - dva iz klasičnijeg perioda i još jedan iz ove delikatnije faze, zove se Tranzition.

Na prvo slušanje, bilo je malo povuci - potegni, ali sam ih "izkonzumirao". Moguće da sam ih malo i na silu slušao nekoliko puta. Ali, legne to na svoje mesto. Ne znam da li je Koltrejn imao takvu nameru, ali njegove deonice su kod mene izazivale rastuću napetost, da bi, posle kulminacije, Tyner "gasio požar", izazivajući pravo olakšanje svojom svirkom. U sviti na celosvirajućoj drugoj strani Tranzition-a istu ulogu igra i Garison jednim sjajnim solom na kontrabasu, lupkajući gudalom po žicama. 

 

Link to comment
Share on other sites

On 7/1/2016 at 10:37 AM, DejanM said:

A Love Supreme 50 godina kasnije ... Prosle godine je Branford Marsalis sa svojim kvartetom snimio live album (u Amsterdamu) na kom su svirali A Love Supreme.Album se zove: A Coltrane's Love Supreme Live in Amsterdam. Interesantno je poslusati kako jedan od vodecih svetskih saksofonista interpretira Coltranea pola veka nakon originalnog snimka.

 

Još jedan zanimljiv pogled na Coltrena je album Steve Kuhn Trio - Mostly Coltrane. Kuhn je inače svirao prije McCoya s Coltraneom 

Steve Kuhn Trio - Crescent

All About Jazz Review

 

coltrane.jpg

Link to comment
Share on other sites

Iako je Coltrane početna reč u jednom od najdužih nizova u mojoj jazz kolekciji ima stvari, iz faze s Tajnerom, koje mi smetaju. Ko je poslušao više takvih albuma morao je da primeti karakteristčnu ritmičku matricu, verovatno poteklu od Tajnera. Forsira je i na soprtvenim pločama, ali sam isto zapazio i kod Elvina Dž. Nešto kao: sa(d)ću, evo idem, samo što nisam, pripremi se-POZOR-sad ... Najviše asocira na predugu pripremu za kližački skok, koji nekad i izostane. Time proizvodi atmosferu velikog iščekivanja, što bih progutao kao koncertni trik, mada ne previše puta. Na studijskim albumuma ipak očekujem nešto manje jeftino.

 

Link to comment
Share on other sites

On ‎29‎.‎07‎.‎2016 at 18:55, TurboMaximus said:

Iako je Coltrane početna reč u jednom od najdužih nizova u mojoj jazz kolekciji ima stvari, iz faze s Tajnerom, koje mi smetaju. Ko je poslušao više takvih albuma morao je da primeti karakteristčnu ritmičku matricu, verovatno poteklu od Tajnera. Forsira je i na soprtvenim pločama, ali sam isto zapazio i kod Elvina Dž. Nešto kao: sa(d)ću, evo idem, samo što nisam, pripremi se-POZOR-sad ... Najviše asocira na predugu pripremu za kližački skok, koji nekad i izostane. Time proizvodi atmosferu velikog iščekivanja, što bih progutao kao koncertni trik, mada ne previše puta. Na studijskim albumuma ipak očekujem nešto manje jeftino.

 

TurboMaximus,

Na koje albume tacno mislis ?

Link to comment
Share on other sites

On ‎29‎.‎07‎.‎2016 at 18:44, nino69 said:

Još jedan zanimljiv pogled na Coltrena je album Steve Kuhn Trio - Mostly Coltrane. Kuhn je inače svirao prije McCoya s Coltraneom 

Steve Kuhn Trio - Crescent

All About Jazz Review

 

coltrane.jpg

Jedno kratko vreme je Kuhn bio pijanista u Coltrane u nastajanju kvarteta. A onda je Kuhn otisao. Ne znam sta je bio razlog tome. Mozda prekomereno konzumiranje heroina koje je postojalo u neposrednom Coltrane-ovom okruzenju (Elvin Jones je isto bio na heroinu). Bilo kako bilo, sa Kuhnom bi taj kvartet sasvim drugacije zvucao.

Link to comment
Share on other sites

1 sat ranije, DejanM said:

TurboMaximus,

Na koje albume tacno mislis ?

Nisam ništa njegovo slušao možda godinu dana, a nemam trenutno vremena da preslušavam seriju albuma. Radi se o većini snimaka s Tajnerom. Uporedi, recimo, My Favorite Things s Alisom (Nomimasenov post, malo gore) i s Tajnerom. Razlika u pristupu je upadljiva. Tajner je efektan i popaljiv, ali recept je predvidiv.

Link to comment
Share on other sites

Bas cu rado da poslusam to sto si predlozio jer taj Again Village Vanguard imam odavno kao CD (nije mi se nikad nesto posebno svidjao). A My Favorite Things imam na svim mogucim nosacima zvuka. Posto sutra idem na more, utiske cu preneti tek za jedno par nedelja ...

McCoy Tyner je nakon napustanja Coltrane-a napravio nekoliko dobrih albuma i imao je svoje, dosta znacajno, mesto u svetu jazza. Pre nekoliko godina je gostovao ovde u Becu i ja sam naravno otisao da ga gledam. Nastupio je sa basistom i bubnjarem (imena se vise ne secam). Iako starac, mislim da je jos tada imao preko 70, moja ocekivanja su bila velika. Utoliko je i moje razocarenje bilo vece. Svirao je tacno 45 minuta, standarde, onako rutinski, a onda je ustao i bez reci otisao sa bine sa bandom. Svi smo mislili da se radi o pauzi i da ce u drugom delu poceti stvarno nesto da svira, ali se on nije vratio. Zvizduci, lupanje nogama, ... nista nije pomoglo. Bio je to najgori koncert koji sam u zivotu gledao. Sramota, jednom recju. Tako je, bar za mene, jedna velika jazz legenda otisla u zaborav.

Link to comment
Share on other sites

Na Again ritam sekcija kreativnije sarađuje. S Tajnerom, tenzičnom ritmičkom taktikom, koja održava stalno povišenu temperaturu, više čeka na šta će da izađe Koltrejnovo sviranje ili iživljavanje. Postupak je definitivno efektan, ali prečesto korišćen spada ja jeftin trik.

Gorepomenuti Kuhn mi je mnogo zanimljiviji pijanista. Da ne bude nesporazuma, imam dvadesetak Tajnera, mada verovatno i zato što mi ga se manje sluša pa nije stigao na red za rešetanje.

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...