Jump to content


Moji omiljeni albumi - Rumours


Koko Bil

Recommended Posts

Da, Äuveni Rumours, sa dva ’u’. Ne hvaljen i osporavan, već dizan u nebesa i preziran do mržnje. Malo je ravnoduÅ¡nih; to je jedna od onih ploÄa koju ili baÅ¡ volite ili nemate oÄi da je vidite. Onih koji je vole puno je viÅ¡e – treća je na listi najprodavanijih albuma u Americi sedamdesetih godina. Ako vas zanima, na Äelu liste nalaze se Floydi sa albumom The Wall, a drugi su Zeppelini sa Äetvorkom. Eto u kakvom se druÅ¡tvu nalazi ovaj album. Stoga se može za pisanije o njemu reći i da je ’zicer’ za Äitljiv text, ali raÄunam da smo to sa zicerima apsolvirali sa Dark Side of the Moon. A za one koji misle da je album ljiga – pa, mislim da mi je posle Oceans of Fantasy samo nebo granica...

Rumours meni liÄno ne spada u onih posloviÄnih deset koje bih poneo na pusto ostrvo. On spada u one albume koji su vas dobijali polako, skoro podmuklo. MeÄ‘u one koji su do vas doÅ¡li kao poklon, ili ste ga kupili sluÄajem, greÅ¡kom, ili samo zbog jedne pesme i niste se baÅ¡ oduÅ¡evili. Ali se tokom godina dogaÄ‘alo da ploÄu pustite. ÄŒak ne ni sa namerom da je sluÅ¡ate, već viÅ¡e da bi stvorila muziÄku zavesu kad recimo telefonirate a nećete da vas Äuju u susednoj prostoriji. Ili kad bubate neÅ¡to užasno dosadno pa vam opet treba pomenuta zavesa, najbolje od neÄega Å¡to je isto tako dosadno i ne odvlaÄi pažnju. I u sliÄnim prilikama. I onda na vlastitio iznenaÄ‘enje ustanovite kako u rukama imate bombu a ne ploÄu. I sluÅ¡ate je sve viÅ¡e i sve Äešće i sve pažljivije i na kraju ustanovite kako baÅ¡ volite to parÄe plastike... Ima puno takvih ploÄa. Neke od njih sam u viÅ¡e navrata i prodavao i ponovo kupovao, Äak sam se nekima od njih naknadno i posle viÅ¡e godina i oduÅ¡evljavao, kao sa Rumours, ali uvek vam ostane uspomena na onaj trenutak kad niste bili iz mesta oboreni, pa se valjda zato i zaborave kad pravite neke liÄne top liste.

U mom sluÄaju Rumours je kupljen zbog jedne pesme. Koja se uopÅ¡te ne nalazi na tom albumu. Rhiannon. ÄŒuo sam je na radiju i ne samo da nisam znao ko to peva, nego ni Å¡ta peva, jer mi je Rhiannon zvuÄalo kao jedno dugaÄko ’mijau’. Ali me je taj Äudni, i hrapavi i topli i zvonki i umiljat i unjkav i moćan i iznad svega neverovatno seksi vokal kupio zauvek. Kao i mraÄni i mistiÄni rif koji sam pevuÅ¡io tu i tamo dok se konaÄno nije naÅ¡ao neko ko me je nagradio informacijom da pesmu pevaju Fleetwood Mac i da se ista 100% nalazi na albumu Rumors koji je nedavno izaÅ¡ao i kod nas. Malo je to imalo veze sa dvostrukim albumom Fleetwood Mac po imenu Vintage Years koji sam posedovao i kojim sam se oduÅ¡evljavao, ali dobro – valjda Äovek zna. Zato, kad mi je pod ruku doÅ¡ao priliÄno izubijan primerak ove ploÄe, nisam oklevao.

post-10033-0-50888500-1298380788_thumb.j

Atmosfera pesme se slagala sa likovima na omotu, pa je stvarno izgledalo da je u pitanju prava ploÄa, iako sam ime pesme naravno zaboravio. Pa sam onda lepo otiÅ¡ao kući i na preskok potražio željenu. I hteo da plaÄem od muke kad sam ustanovio da je nema! Da nisam živeo u zgradi lepo bih je zafrljaÄio kroz prozor! I nisam je ponovo pustio godinama... Sve dok jednog dana nisam konaÄno kupio i album Greatest Hits na kome je napokon bila i Rhiannon, i joÅ¡ pregrÅ¡t sliÄnih pesmica. SliÄnih, niti jedna ne prilazi Rhiannon. Onda sam se setio da ja imam i nekoliko njihovih albuma, meÄ‘u kojima i ovaj i tako sam poÄeo da se udubljujem u priÄu o Fleetwood Mac. Koju vam kanim ispriÄati cijelu, jer malo je takvih ludih priÄa i o bendu i o albumu kako je to ovde sluÄaj. Pa ako ovu joÅ¡ niste Äuli, pripremite kokice i zavalite se...

Jer ova priÄa nas vodi u daleku proÅ¡lost. U London 1965. godine i do John Mayalla, Äoveka koga zovu i otac British Bluesa. A tako ga zovu jer je kroz njegove Bluesbreakerse prodefilovalo desetine mladih i talentovanih muziÄara od kojih su mnogi kasnije postali daleko popularniji i priznatiji od svog bivÅ¡eg gazde. Najpoznatiji meÄ‘u poznatima su gitaristi, a najpoznatiji meÄ‘u njima i prvi u tom nizu je Eric Clapton o kome valjda ne treba puno priÄati. Iz tog vremena ostao je dokument u obliku izvanrednog albuma John Mayall’s Bluesbreakers with Eric Clapton i grafit u londonskom metrou – Clapton is God. No, ’God’ je brzo reÅ¡io da krene dalje i sa Cream stvara istoriju, dok je Mayallu ostao naizgled nemoguć zadatak – da naÄ‘e zamenu za Claptona. Postoji anegdota koju je priÄao snimatelj albuma A Hard Road - kad su Bluesbreakersi uÅ¡li u studio najpre je primetio da gitarsko pojaÄalo nije Kleptonovo a potom i da gitaru svira sasvim drugi Äovek. Pitao je Mejla Å¡ta je sa Erikom, na Å¡ta je ovaj mrzovoljno promrljao - nije viÅ¡e sa nama. Pa Å¡ta ćete sada, upitao je pomalo netaktiÄno ali iskreno zabrinuti tehniÄar i dobio odgovor - ovaj momak je bolji od Kleptona! Momak se zvao Peter Green, a sluÅ¡anje i poreÄ‘enje pomenutih albuma sa ciljem da se ustanovi ko je bolji gitarista zaludan je posao. Oba su momka odliÄna, meÄ‘utim zajedniÄko im je samo to Å¡to su se u Bluesbreakersima zadržali taman toliko da snime po jedan album. Green je kao i Clapton želeo da malo improvizuje i Å¡iri zvuk Å¡to pored puritanski nastrojenog Mayalla nije moglo da proÄ‘e. Pa je i Peter Green napustio bend, ali nije naÅ¡ao drugu ritam sekciju već je tvrdoglavo želeo da svira samo sa najboljim basistom i bubnjarem sa kojima je ikad svirao. MeÄ‘utim, i Mick Fleetwood i John McVie su viÅ¡e voleli sigurnu svirku sa Mayallom nego neizvesnu budućnost sa uspaljenim Greenom. (Greena je inaÄe zamenio Mick Taylor koji će sa Bluesbreakesima snimiti Äak dva albuma pre nego Å¡to prihvati ponudu koja se ne odbija i zameni Briana Jonesa u Rolling Stonesima). Green je meÄ‘utim bio toliko uporan u svom ’ili vi ili niko’ tripu, da je uÄinio sve osim da ih zaprosi: nepostojećem bendu dao je ime Fleetwood Mac kombinujući imena drugara sa kojima je toliko želeo da svira! Prvi je ’pao’ Mick Fleetwood, a nedugo za njim i McVie. U toj odluci pomogao mu je sam Mayall izbacivÅ¡i ga iz kombija kojim su se vraćali sa jedne svirke, zbog toga Å¡to je treÅ¡ten pijan isti unereÄ‘ivao… Da opet citiram dr Karajlića - de fakto umjetnik.

Fleetwood Mac su kao i Cream tih godina stvarali istoriju. Smatraju se prototipom British Blues benda, a njihove pesme kao Å¡to su recimo Albatross, Love That Burns, Black Magic Woman, Need Your Love So Bad, Green Manalishi, smatraju se klasicima i Äesto su na repertoaru i poznatih i nepoznatih bendova, od Karlosa Santane do Judas Priest. Nedavno preminuli Gary Moore objavio je Äitav album sa obradama pesama iz tog perioda pod naslovom Blues for Greeny. Taj veseli period, meÄ‘utim, nije dugo potrajao. NeÅ¡to pod uticajem LSD-a, a neÅ¡to i iz ideoloÅ¡kih razloga, Green je razvio snažnu averziju prema kapitalizmu i materijalnom aspektu ovog sveta uopće i insistirao je da bend sve svoje novce i imovinu razdeli sirotinji. Ostatak ekipe na to nikako nije pristao i Green je napustio bend koji je par godina ranije stvorio sa toliko ljubavi i upornosti.

U narednih nekoliko godina, od 1970. do ’75. Fleetwood Mac će proći kroz ono Å¡to se u literaturi naziva tranzicioni period. Obeležile su ga brojne personalne promene i priliÄno nezanimljivi albumi. Od svih tih promena najvažnija je promovisanje ’prijateljice benda’ Christine Perfect, koja je odraÄ‘ivala klavijature i prateće vokale, u punopravnog Älana. To se desilo odmah po Greenovom odlasku, a nekako u isto vreme gospoÄ‘ica Perfect se i udala za John McViea i postala gospoÄ‘a Christine McVie. Ova trojka Äinila je osnovu benda dok su se ostali Älanovi menjali u nepravilnim vremenskim intervalima. Poslednja takva promena krajem 1974. godine ostavila je pomenuti trio bez gitare, vokala i autora, Å¡to je bio težak Å¡kripac. Jer samo je Christine McVie bila kreativni deo benda, odnosno doprinosila vlastitim materijalom. Fleetwood i John McVie bili su tek ritam sekcija. Izvanredna, ali samo ritam sekcija, bez autorskog doprinosa. No, ako ste pomislili da ih je to uzdrmalo i da su se bacili u bezglavu potragu, greÅ¡ite. Mick Fleetwood je mrtav hladan birao studio za snimanje novog albuma iako ne samo da nije imao materijal već ni muziÄare. Kontao je da će neÅ¡to već iskrsnuti. I to se, kako to u bajkama obiÄno biva, i desilo. Snimatelj koji je radio u California's Sound City Studios demonstrirao je Fleetwoodu mogućnosti studija puÅ¡tajući mu snimke albuma Buckingham Nicks, kalifornijskog folk-rok dueta. Micku se dopao i snimak i svirka, pa se upoznao sa Lindsey Buckinghamom i ponudio mu upražnjeno mesto gitariste u Fleetwood Mac. Lindsey je prihvatio, pod uslovom da s njim u paketu kao punopravan Älan benda doÄ‘e i njegova saradnica, prijateljica, koleginica i devojka Stevie Nicks. Fleetwood se složio odmah, braÄni par McVie neÅ¡to kasnije, i ova postava oznaÄila je definitivan raskid sa blues korenima i okretanje prijemÄivijoj i komercijalnijoj muzici koja se u struÄnoj literaturi naziva soft rock ili adult contemporary rock (gde su granice sa pop muzikom vrlo nejasne) ili u jednoj reÄi – ljiga. Ovo je simboliÄno najavljeno već samim naslovom novog albuma koji je kao i prvenac pre mnogo godina nazvan jednostavno imenom grupe - Fleetwood Mac. Naslov je neverovatno srećno odabran, a iz ove perspektive nije mogao biti viÅ¡e odgovarajući. Jer oznaÄio je poÄetak rada najpoznatije, komercijalno daleko najuspeÅ¡nije i najdugotrajnije inkarnacije ovog benda. Naravno da su ih se stari fanovi sa gaÄ‘enjem odrekli, ali to ovu ekipu nije mnogo potreslo, jer se već ovaj album zahvaljujući pre svega hitovima Rhiannon (da, tu se nalazi Rhiannon) i Say You Love Me prodao u za Fleetwood Mac neverovatnim, milionskim tiražima, dosegao je prvo mesto ameriÄke liste albuma i izbacio ih u prvu ligu, meÄ‘u komercijalno uspeÅ¡ne bendove tipa Bay City Rollers ili Carpenters.

Zato su svom drugom dugosvirajućem projektu priÅ¡li vrlo ozbiljno, ambiciozno, reÅ¡eni da naprave ’no filler material’ na kojem će svaka pesma biti potencijalni singl i koji mora nadmaÅ¡iti uslovno reÄeno debi album. Uslovi su bili tu – kompanija im je dala odreÅ¡ene ruke, dovoljno vremena i neograniÄen budžet. Kao bend nisu mogli stajati bolje, ali su se pojedinaÄno raspadali. John i Christine McVie su se razvodili i praktiÄno nisu ni govorili osim apsolutno neizbežnih kratkih mrmorenja iskljuÄivo vezanih za svirku. Sa Lindsey Buckinghamom i Stevie Nicks stvar je stajala joÅ¡ gore – raskinuli su ali su se joÅ¡ uvek žestoko svaÄ‘ali. KonaÄno, i Mick Fleetwood je bio usred teÅ¡kog razvoda od svoje supruge Jane. Dodajte na sve to obilato korišćenje alkohola i kokaina, koje nije bilo problem jer su zahvaljujući uspehu prethodne ploÄe bili i bogati i slavni, i imate recept za katastrofu. MeÄ‘utim, desilo se upravno suprotno. Umesto da se pod pritiskom slome i upuste u (samo)destrukciju, pritisak je iz svakog od njih izvukao ono najbolje. I ne samo u pogledu kvaliteta materijala, koji je bio izvanredan, već se ekipa veselih hipika pretvorila u fanatiÄne radoholike koja u studiju provodi dan i noć i koja je u stanju da potroÅ¡i Äetiri preskupa studijska dana tek da bi postigla željeni zvuk klavira. Pesme koje su pisali govorile su o onome Å¡to im se dogaÄ‘alo, a pevali su pred onima zbog kojih im se to dogaÄ‘alo, pa je sve skupa liÄilo na uvrnute psihoterapeutske seanse. Ili, kako je to slikovito predstavio John McVie – sluÅ¡ati ovaj album je bilo kao Äitati traÄ rubriku. Pa je na njegov predlog radni naziv albuma Yesterday’s Dreams zamenjen Äuvenim Rumours. PoÅ¡to prelazimo na priÄu o samom albumu (u Wordu se ovo dogaÄ‘a na Äetvrtoj strani Å¡to znaÄi da sam postavio novi rekord u dužini uvoda na Äemu samom sebi Äestitam) a obiÄaj je da tu postavim sliku omota, ovaj put vam, poÅ¡to smo tu sliku videli daleko ranije, poklanjam sliku poleÄ‘ine:

post-10033-0-87914100-1298380855_thumb.j

Pogledajte kako je to luda i vesela ekipa! Ni na pamet vam ne bi palo u kakvom su haosu... Za one koji ih možda ne znaju, Äovek sa kaÄketom je John McVie, kudravi je Lindsey Buckingham, lepojka u sredini je Stevie Nicks, manijak pored nje je Mick Fleetwood a zabraÄ‘ena alkoholiÄarka desno je Christine McVie. Ustvari, postaviću joÅ¡ jednu fotografiju – nje na originalnom izdanju nema, ali se može naći u bookletu dvostrukog remasterovanog cedea. Fotografiju sa seÅ¡na za omot gde poziraju Mick Fleetwood i Stevie Nicks:

post-10033-0-46744600-1298380876_thumb.j

Jel vam izgledaju kao da su u Å¡emi? Krili su se od ostatka benda, ali bili su. Za Å¡emu se doznalo kad su se žestoko posvaÄ‘ali prilkom finalnog rasporeÄ‘ivanja pesama za album. Imali su ih 12 ispeglanih kojima su svi bili zadovoljni, ali zbog kvaliteta zvuka nisu želeli da ploÄa traje duže od 40 minuta i jedna je morala napolje. Mick Fleetwood je kao Å¡ef orkestra imao odluÄujući glas i presudio je da otpada pesma Silver Springs. Nije pomoglo ni to Å¡to je objavljena kao singl, Stevie je Å¡iznula Å¡to se izbacuje njena pesma, a ne može se reći da nije bila u pravu: pesma jeste prelepa, i mislim da je bolja od bar dve od Äetiri koliko je na ovom albumu dobila Christine McVie. Uglavnom, atmosfera je bila usijana i teÅ¡ko je sad i presliÅ¡ati se i razmrsiti ko je sa kim priÄao a ko sa kim ne.

Iz takve atmosfere proiziÅ¡ao je fantastiÄan album. Otvara ga Lindsey Buckingham poletnom Second Hand News. Dok je sluÅ¡ate kako glatko teÄe teÅ¡ko možete da pretpostavite koliko je puta bila izeditovana i nasnimavana, kao uostalom i sve druge pesme na ovom albumu. U nastojanju da dosegnu perfekciju - posebno je Buckingham bio uporan u beskonaÄnom snimanju, presnimavanju i nadosnimavanju - originalnu master traku su tako upropastili da su morali da prave novu. Proces je tekao tako da su svaku pesmu najpre snimali Buckingham i Christine McVie na klaviru i gitari, dajući ton i ritam. Onda je iÅ¡lo beskonaÄno nasnimavanje i pri tom eksperimentisanje za zvucima bubnjeva, gomilama gitara, klavijatura, pratećih vokala, i najrazliÄitijih efekata. Onda je sve to aranžirano, miksovano, remiksovano, bacano, ponovo vraćano, a sve uz mnogo vike i svaÄ‘e. NaroÄito je napeto bilo kad bi Stevie ili Christine posle viÅ¡ednevnog odsustva navratile u studio, Äule najnovije Buckinghamove verzije svojih pesama i pale u jarost. Izuzetak u smislu generalnog raspoloženja je bila pesma The Chain, koju su sa puno entuzijazma svi zajedno napravili od parÄadi tri razliÄite pesme....

No, da se vratimo na poletnu Second Hand News. Melodija je vesela, prijemÄiva, zarazna, pravi hitić a Linsey peva sledeće:

“I know there’s nothing to say, Someone has taken my place....

.... One thing you should know I ain’t gonna miss you when you go

Been down so long, I’ve been tossed around enough

Couldn’t you just let me go down and do my stuff...

...I’m just second hand news

I’m just second hand news...“

On to naravno peva samo za Stevie. Stevie mu odgovara već u sledećoj pesmi, sanjivoj, melodiÄnoj, prelepoj Dreams:

„Now here you go again, you say you want your freedom

Well, who am I to keep you down?

It's only right that you should play the way you feel it.

But listen carefully to the sound of your loneliness

Like a heartbeat drives you mad in the stillness of remembering

What you had

And what you lost...â€

Valjanje u blatu sopstvenog jada, opisao je ovu poeziju jedan kritiÄar kojem sam zaboravio ime. „Damn your love, damn your lies“ peva Lindsey u pesmi The Chain. „It is over now, pick up the pieces and go home†peva Stevie u Gold Dust Woman. I tako, stih na stih, sve hit hita stiže. Prepucavanje izmeÄ‘u Lindseya i Stevie garnirano je prelepim i zaÄudo optimistiÄkim pesmama Christine McVie. No, ako znamo da je Christine bila u poodmakloj fazi razvoda i da je uveliko pevala o novim ljubavima onda to i nije tako Äudno. Najpoznatija od njih je svakako vesela, poletna Don’t Stop. Na ploÄi ovu pesmu prati joÅ¡ jedna Lindseyeva tužbalica, ali koja zvuÄi gotovo kao Street Fighting Man, s tim Å¡to se usuÄ‘ujem da kažem da ima bolji gitarski solo: Go Your Own Way. Mislim da sam time pomenuo one najvažnije pesme, da sad ne piÅ¡em superlative o svakoj pojedinaÄno.

Brojne pesme sa ove ploÄe korišćene su u filmovima, Å¡picama, pa i predsedniÄkim kampanjama. A kako i ne bi? Rumours je zaista jedna od onih malobrojnih ploÄa na kojima je svaka pesma potencijalni hit i kupovinom kojih za svoje pare stvarno dobijate puno. Jer ovu ploÄu možete sluÅ¡ati i sa pola uva, koristeći je kao pomenutu muziÄku zavesu, sliniti uz nju zbog ljubavnih jada, a možete se i diviti fenomenalnoj produkciji i kakvoći snimka. Malo je potrajalo dok sam naÅ¡ao zaista dobro oÄuvan primerak originalne ploÄe i mogu vam je od srca preporuÄiti kako za uživanje u muzici tako i za uživanje u sistemu. Pun audiofilski doživljaj. Ono Å¡to će obradovati i one koji nemaju gramofon je da je dvostruko cd izdanje iz 2004. godine izvanredno remasterovano i plus je Silver Springs ubaÄena kao pesma br. 7, kako je mogla biti na originalnom izdanju da je bilo mesta. Na drugom disku su mahom te iste pesme, ali kao roughs, outtakes i early demos. Ono Å¡to ovaj paket opet izdvaja od sliÄnih je to Å¡to je sluÅ¡anje drugog diska zbilja zanimljivo. Mnoge od tih pesama zvuÄe i bolje kad se oslobode obilja zvuka i gomile efekata. Mene je, recimo, takla tek demo verzija pesme Gold Dust Woman.

Prethodni album snimljen je za tri meseca. Iako su sebi dali dvostruko viÅ¡e vremena za ovaj, ispostavilo se da ni to nije bilo dovoljno. Snimanje albuma Rumours poÄelo je u februaru 1976., a objavljen je u februaru naredne godine. Kuća Warner Bros. entuzijastiÄna otprilike koliko i sam bend Å¡tampala je ’probni tiraž’od 800.000. primeraka i sav je rasprodat Äim je stigao do prodavnica. Trebalo mu je 6 nedelja da doÄ‘e do vrha ameriÄke top liste, sa koje je skinuo Hotel Cafornia Eaglesa, gde je ostao narednu trideset i jednu nedelju. Na vrh engleske top liste stigao je poÄetkom 1978. kao prvi album ovog originalno engleskog benda kojem je to poÅ¡lo za rukom. Sa njega su skinuta 4 top ten singla, i naravno, osvojio je nagradu Grammy kao album godine 1977. Ukupno se Å¡irom sveta prodao u 40 miliona primeraka.

Ovakav uspeh, naravno, mora izazvati i opreÄne reakcije. Posebno su žestoke bile te 1977. kada je eksplodirao pank i kada su izvoÄ‘aÄi, sluÅ¡aoci i kritiÄari te orijentacije ovaj album etiketirali kao sve ono negativno u tadaÅ¡njoj rock muzici i upravo razlog za muziÄku revoluciju. Ali ja ne mogu a da takve ocene i optužbe ne odbacim kao povrÅ¡ne i trendovske. Ako se za neki album moglo preskoÄiti Äitavo pisanije i umesto njega staviti samo tri reÄi – sex, drugs i rock and roll, onda je to ovaj. Koliko god inaÄe povrÅ¡nom sluÅ¡aocu slatkasto i ispolirano zvuÄao...

Å ta je bilo posle? Na to pitanje najbolje možete steći predstavu pretragom sajta Youtube. Potražite neko živo izvoÄ‘enje pesme Go Your Own Way iz 1977. I posmatrajte kako Lindsey ne može ni da pogleda Stevie, dok ga ona gleda svojim toplim, vlažnim oÄima. I ponovo to isto iz 1979. sa Tusk turneje, gde je manje suza i manje emocija, taman da se može disati. I kako sa prolaskom godina tenzija pada. I onda, fantastiÄan komentar na koncert iz 2009. godine – Don’t you love it when the chick who broke your heart puts on 750 pounds. Zbilja, kad vidite debelu Stevie i dobrano ocvalog Lindseya koji se batrgaju po sceni, Å¡ta drugo reći?

Uglavnom, posle Rumours snimili su dupli album Tusk, koji je bio hrabriji, viÅ¡e eksperimentalan (posluÅ¡ajte samo naslovnu pesmu) i nije se prodavao ni izdaleka tako dobro kao prethodni. Tusk je jedan od prvih albuma koji je snimljen digitalno i to se u to doba doživljavalo kao vrh nauke i tehnologije a i danas se smatra jednim od najbolje produciranih albuma svih vremena. Sledila je osamnaestomeseÄna svetska turneja zabeležena na dvostrukom albumu Fleetwood Mac Live, posle Äega je bend usporio tempo. ÄŒlanovi su se bavili solo projektima, sa manje ili viÅ¡e uspeha a povremeno bi objavljivali i album na kojem su bili nekad svi a nekad bi neko falio da bi se ponovo vratio, i tako… Na svakom od tih albuma bilo je manje ili viÅ¡e hitova, svaki je bio odliÄno isproduciran i svaki ljubitelj takve muzike je nesumnjivo u njima uživao, ali nijedan se ne može porediti sa Rumours, ni u kom pogledu. Zato, iako ni ja liÄno nisam preterani ljubitelj soft rocka i njemu srodnih žanrova, kupovinu ovog albuma mogu okarakterisati kao pametno utroÅ¡en novac. Osim ako niste baÅ¡ zadrt panker :rolleyes:

Link to comment
Share on other sites

Jegore, 'ajde odmah da te pitam - jel' ti zvuk vinilnog (kako ex-YU tako i nekog stranog) izdanja u odnosu na CD ima (Å¡to bi neki rekli) "uÅ¡trojen" zvuk (tj. znaÄajan manjak visokih tonova) ili sam to ja samo umislio?

Ah, da, danas guska-voditelj (Ana Raca) sa radija B-92 najavljuje "Dip Diš sa Stivijem Niksom", kao da je Stevie Nicks muško.

Pitam se koji li je kriterijum da se postane voditelj prepodnevnog programa na radiju B-92...?

Link to comment
Share on other sites

... okretanje prijemÄivijoj i komercijalnijoj muzici koja se u struÄnoj literaturi naziva soft rock ili adult contemporary rock (gde su granice sa pop muzikom vrlo nejasne) ili u jednoj reÄi – ljiga.

Jasno je da ovu reÄ (ljiga) nisi upotrebio u pežorativnom smislu, već si aludirao na kolege - rokere. :wink:

Mogu da razumem da se nekome ne sviÄ‘a Äak ni "Rumours", ali trpanje u "ljigu" svega Å¡to u sebi nema dovoljno vatre, pobune, ruÅ¡enja nekih virtuelnih establiÅ¡menta, dogmi, i sliÄnih kojeÅ¡tarija je, po meni, znak ograniÄenosti duha, ili, makar, pomanjkanje muziÄke kulture. Uvijeniji oblik ove floskule je: "Nije ovo loÅ¡e, ali je meko." :lol: Poslednji put sam to Äuo od drugara, koji godinama tvrdi da je prvi album Weather Report najbolji, a ja smem da se kladim da je on, u najboljem sluÄaju, Äuo joÅ¡ jedan njihov naslov. Elem, pustio sam mu "Mysterious Traveller", gde je njegov komentar bio da skinem to, jer je "meko". Tu sam, definitivno, doneo dve odluke:

1. Bilo koje "miÅ¡ljenje" rokera o ma Äemu Å¡to je u vezi sa muzikom smatraću irelevantnim.

2. Paziću da ne preterujem prilikom preporuÄivanja albuma, kao Å¡to sam to nedavno uradio na ovom forumu sa "Mysterious Traveller".

Link to comment
Share on other sites

Kada bi danas pustio neke albume koje sam kupovao kao klinac,u mnogim slucajevima bih rekao "jel' moguce da sam slusao ovakve gluposti?",zato sam i prodavao i poklanjao ono sto mi ne treba od ploca.Kad pustim Rumors pomislim "E al' sam nekad slusao dobru muziku".Sjajan album.Malo ga zaboravis na par godina i onda opet vratis ponekad na vrtesku,ni vise ni manje od ponekad.Greota slusati ovo sa nekog drugog medijuma,ploca ima plemenit sound u srednjim i narocito vokalima.Ono sto se nekom tu u zvuku ne svidi nije do medijuma,takva je produkcija-meni licno savrsena za atmosferu koja nosi muzika.Sama pomisao na "Oh Daddy" sa drugacijim soundom i bez krckanja vinila pred pocetak numere mi se ne svidja ni na pomisao.Mozda sentimentalnost,al' sound tu ne bih menjao nikad.U ovom slucaju bi mi se mozda i bolji zvuk manje svideo(sta ti je moc navike...navikla deca samo da ih tucem ovim... :smile: ).

Btw. kupih za vikend jednu kompilaciju F.M.strano izdanje-nije jos stigla na red, mozda uporedim da li je do "nase" ploce.

Link to comment
Share on other sites

Da ne tupim previshe,ovo je jedan od mojih najomiljenijih albuma.Kada sam ga chuo prvi put kao klinac u starijim razredima osnovne shkole(druga polovina 70'),bio sam potpuno zacharan muzikom sa ove ploche.2011.godine delim istu ushicenost svakog puta kada ubacim ovaj CD u plejer.I uvek mi dobro zvuchi,ne trazim produkcijske mane. :facehearts

Link to comment
Share on other sites

@Koko :thumbsup2

On spada u one albume koji su vas dobijali polako, skoro podmuklo

x1..pogotovo ako ga dobijes zajedno sa recimo History of/Vintage years zajedno,nedugo nakon objavljivanja i jednog i drugog <_< ..

CD bolje zvuÄi od muljave ploÄe, naroÄito remaster (obiÄan ili hi-rez).

oridji CD smisliti nisam mogao,medju prvim CD snimcima do kojih sam dosao,slusno sam ga vario jedino preko Revox B77..imam trenutno 2 Lp-a ovog,GB izdanje,i Dum-Dum India,i jedan i drugi sviraju :bacanje

Link to comment
Share on other sites

oridji CD smisliti nisam mogao,medju prvim CD snimcima do kojih sam dosao,slusno sam ga vario jedino preko Revox B77..imam trenutno 2 Lp-a ovog,GB izdanje,i Dum-Dum India,i jedan i drugi sviraju :bacanje

Original nisam sluÅ¡ao odavno ali CD remasteri kod mene sviraju dramatiÄno bolje od nemaÄkog vinila.

Link to comment
Share on other sites

Bravo, Koko.Ovaj tekst ti je perfektan.Sve je na mestu, reÄenica, ritam, raspored pasusa, stil, naglaÅ¡ena mesta, razbijanje monotonije efektnim Å¡aljivim komentarom...ne samo novinari, mnogi pisci mogu da uÄe od tebe.

I najvažnije, sadržaj je još bolji od forme. :thumbsup2:klanjanje

Ja sam, takodje, ovaj album zavoleo postepeno.Kupio sam ga stricu jer mi je rekao da ga je voleo - na kraju sam ga Äešće ja puÅ¡tao.Posebno mi prija minimalizam u Mick-ovom sviranju bubnjeva: svaki udarac mu je odliÄan i nijedan nije viÅ¡ak.

Volim te albume koji mi se polako uvuku pod kožu.To mi se desilo sa Kate Bush.Nabavio sam Kick Inside samo zbog Wuthering Heights, a onda je, korak, po korak, Kate Bush zamenila Ian Anderson-a u mom sistemu vrednosti.Nisam ni primetio dok nije bilo kasno.

@Froggy, ne umiÅ¡ljaÅ¡, rekoh ti.Imam i naÅ¡e i nji'ovo izdanje i može se reÄi da je zvuk "uÅ¡trojen".Ipak, i takav kakav je, svidja mi se.

Link to comment
Share on other sites

@Froggy

CD bolje zvuÄi od muljave ploÄe, naroÄito remaster (obiÄan ili hi-rez).

Dobro je, bar joÅ¡ neko ima sliÄno miÅ¡ljenje.

Već sam poÄeo da sumnjam u svoje uÅ¡i.

@Froggy, ne umiÅ¡ljaÅ¡, rekoh ti. Imam i naÅ¡e i nji'ovo izdanje i može se reÄi da je zvuk "uÅ¡trojen".

Bio sam poÄeo da sumnjam u to od momenta kad me SrÄ‘an "napuÅ¡io" povodom te moje izjave.

A evo kako je Kobejnova kalaštura pre 15 godina obradila B5:

Link to comment
Share on other sites

Volim Kate ali ovo je... baš zabolelo. :plakanje

Heh, zezam se, u mom "sistemu vrednosti" ima mesta za njih oboje.

Prosto ne znam ni za jednu drugu autorku Äije je delo u toj meri originalno, temeljno, dosledno pa i obimno da može da se meri sa Anderson-ovim.Oni su vrlo sliÄni, zapravo.Imaju svoj prepoznatljiv izraz koji uspevaju da saÄuvaju kroz svoje "evolucije", uspevaju da se zaista udube u raznovrsne teme koje ih inspiriÅ¡u i kojima pristupaju na sliÄan naÄin, ne prave mnogo kompromisa, jednom reÄju, kompletni autori (to su dve reÄi th_isuse.gif?t=1284203745).Naravno, sami muziÄki izrazi su im razliÄiti.ÄŒak, Kate ima i jednu prednost: u Anderson-ovoj muzici ne uspevam da pronadjem seksipil koji Kate tako divno ume da uÄini kljuÄnim elementom nekih pesama.

Koko, izvini na off-u.

Link to comment
Share on other sites

@Koko Bil

Voleo bih da umesto "+" mogu da ti poklonim podforum :cheers

Da!

Moderacija, ako biste dozvolili, Kokove recenzije bi mogle da se spakuju u podforum s originalnim nazivom:"Kokove Recenzije".Teme bi ostale otkljuÄane tako da možemo da postujemo i komentariÅ¡emo ali bi sam podforum bio zakljuÄan tj. ne bismo mogli da pokrećemo nove teme.

Hm, valjda je izvodljivo.

U svakom sluÄaju, bilo bi lepo, zaista, imati sve te recenzije na jednom mestu.

Link to comment
Share on other sites

bolje od nemaÄkog vinila.

hmm nadji makar @usrani dum-dum india,GB primerak sam malopre preslusao,sad slusam upravo indijca..indijac je blago upfront,GB je malo smireniji,generalno,Suzy je s oprostenjem tesko @ranje i za jedno i drugo,svabe,cast izuzecima,i nekim srecenim primercima,koji su tezak izuzetak,bljak...

no hard feelings,@ozzy menjaj bazu,ili zice u 3012,ja obozavam Thorensa i SME i imam maksimalni respekt za njih kao brendove,al 124-ku,i 3012 sa VDH zicama,guraj u Dunav,ne cudi me da ti se bolje svidja CD...think about it.. <_< <_< <_< <_<

:cheers

al da ne trujem ovu temu....Songbird :facehearts

Link to comment
Share on other sites

Jegore, 'ajde odmah da te pitam - jel' ti zvuk vinilnog (kako ex-YU tako i nekog stranog) izdanja u odnosu na CD ima (Å¡to bi neki rekli) "uÅ¡trojen" zvuk (tj. znaÄajan manjak visokih tonova) ili sam to ja samo umislio?

Najpre da priznam da sam te obmanuo - nemam original, imam nemaÄko izdanje. Ali nabavio sam ga davno, kad sam svako strano izdanje raÄunao kao original i tako sam ga zapamtio. NaÅ¡e nemam jerbo nikad nisam natrÄao na naÅ¡e izdanje koje ne bi bilo posve ugrobareno - sluÅ¡ala se ta ploÄa :listen Elem, ne zapažam da ploÄi fali bilo Å¡ta. Sad, da li je to zato Å¡to je sluÅ¡am dvadesetak godina pa sam navikao, odnosno za moje uho to tako treba, ne znam. Ali znam i da mi cd nije bio loÅ¡ pa sam napravo back to back poreÄ‘enje i mogu ti prijaviti da su razlike minimalne. U Äiju korist, zavisi od ukusa, ali cd je definitivno odraÄ‘en sjajno. Zato ga, kako ono kažu, pod punom nekakvom odgovornošću kao ljubitelj vinila preporuÄujem ljudima orijentisanim iskljuÄivo na cd (a oni su u većini) i tvrdim da neće ostati uskraćeni ni za Å¡ta u odnosu na ploÄu.

Link to comment
Share on other sites

no hard feelings,@ozzy menjaj bazu,ili zice u 3012,ja obozavam Thorensa i SME i imam maksimalni respekt za njih kao brendove,al 124-ku,i 3012 sa VDH zicama,guraj u Dunav,ne cudi me da ti se bolje svidja CD...think about it.. <_< <_< <_< <_<

:cheers

Ma znaÅ¡ da mene ploÄe ne zanimaju... gramofone sam odavno skonio iz sistema (ionako su bili za ukras).

No, ipak me zanima... ne valja 124, 3012 ili VDH žice? :D

Btw, ploÄa je svirala podjednako usrano i na drugom gremu.

Link to comment
Share on other sites

Hvala KB!

Hvala tebi! :cheers

Mogu da razumem da se nekome ne sviÄ‘a Äak ni "Rumours", ali trpanje u "ljigu" svega Å¡to u sebi nema dovoljno vatre, pobune, ruÅ¡enja nekih virtuelnih establiÅ¡menta, dogmi, i sliÄnih kojeÅ¡tarija je, po meni, znak ograniÄenosti duha, ili, makar, pomanjkanje muziÄke kulture. Uvijeniji oblik ove floskule je: "Nije ovo loÅ¡e, ali je meko."

A neuvijeni ljiga, komercijala, ili jednostavno - ***** :D Dobro, evoluiramo. Ili matorimo, ne znam. Sa 15 godina sigurno nisam slušao nešto što podseća na Noru Džons ili Dajanu Krol. Danas bez stida pišem i o Boney M... :rolleyes:

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...