Jump to content


Šta se sluša ?


den!s

Recommended Posts

On 28.7.2021. at 22:34, NL. said:

Konačno je stigao! First pressing 1999., mint stanje, u kompletu sa CD-om. Nažalost moraću da preslušam preko slušalica. Kao što sam već pisao, veoma me interesuje razlika između cd-a i vinila…

btw mnogo volim ovakva izdanja, sa knjižicama, dodatnim objašnjenjima itd.
 

B0FF8A82-25CA-4E60-AC2F-60AAC976BB3E.thumb.jpeg.678e6c98e016e8e042c1b2b2742f39ec.jpeg

2A278D5D-AC9B-4B99-BC8C-B48184A2BC66.thumb.jpeg.5ad9f835090135a3c88f08d08f4ef31e.jpeg

D7C95380-02C5-4E2D-87B6-C3ECDEAE4A07.thumb.jpeg.9665019042808297a266551a6848bf70.jpeg
 

0052B43B-D4F8-40CF-9D6A-FF4A2F5EB0B1.thumb.jpeg.7b431621bebd7a3499178b21fbfcce33.jpeg

Slušao sam vrlo kritično 2 puta celi album, prvo na LP, pa na CD-u (ripovao sam CD, pa puštao FLAC preko strimera).

Zatim sam slušao sekvence od po 30-ak sekundi, prvo sa LP, a zatim sa CD-a, početnih 30 sek svake numere.

cd rip se čuje malo glasnije, pa me je to ometalo... 

Definitivno cd rip zvuči dinamičnije od LP-a, što me je najviše iznenadilo! i za dlaku rezolutivnije.

Vinil je opet za dlaku prirodniji i manje nametljiv. Mada nisam siguran da li je ta "prirodnost" prava ili prosto zvuči malo "bleđe", ili cd rip sa druge strane sazvuči "napucano".

Možda lagano dolazi vreme za apgrejd gramofona... :)      

Link to comment
Share on other sites

Ne, ovo što imam je obični CD, nije 24k gold, nije ni XRCD...

stigao je u paketu sa pločom, definitivno bi trebalo da bude najsličnije.

Možda se XRCD vuje još bolje... ali ne znam da li je na taj način uporediv sa first press LP-jem?  

Link to comment
Share on other sites

Iste godine kada je snimio legendarni Money Jungle (za mene jedna od najboljih ploca ikada snimljenih bez obzira na zanr) Duke Ellington je snimio i album sa John Coltrane-om. Ovog puta album je snimljen u formatu kvarteta, pri cemu su basista i bubnjar bili iz Coltrane-ovog ili iz Ellingtonovog banda.

Vodeci instrument je naravno Coltrane-ov saxophone ali Duke cesto svira neverovatno u pozadini. Njegova svirka je moderna, precizna, pomalo svedena, na momente gotovo minimalisticka, melodicna, ... fenomenalna.

Najbolji trenuci na albumu su svakako In a sentimental mood, gde John Coltrane svira  ... to je tesko recima objasniti. Cista emocija proizvedena zvukom. Ako nekome jos nije jasno zasto je Coltrane bio veliki muzicar treba samo da poslusa ovu verziju Ellingotovog standarda.

Sve u svemu album nije na nivou Money Jungle (malo njih jeste) ali je odlican album, koji pokazuje koliko je Duke bio izmedju ostalog i sjajan pijanista i kakav je neverovatan muzicar bio Coltrane.

album.JPG

Link to comment
Share on other sites

Moj duplikat Money Jungle je kod mog drugara zavrsio, ako nekom zatreba nek javne... De Agostini serija,nova ploca,lepo se cuje.

Zaista je odlican album, a posle ovog Dejanovog osvrta na ovaj album sa Coltrane ...kako izdrzati pa ne poruciti ga.

Dejane, sjajan osvrt, evo necu ga ni preslusati pre kupovine...👍

P.S. In a sentimental mood mi je inace jedna od omiljenih jazz numera

Link to comment
Share on other sites

7 sati ranije, sondek said:

Moj duplikat Money Jungle je kod mog drugara zavrsio, ako nekom zatreba nek javne... De Agostini serija,nova ploca,lepo se cuje.

Zaista je odlican album, a posle ovog Dejanovog osvrta na ovaj album sa Coltrane ...kako izdrzati pa ne poruciti ga.

Dejane, sjajan osvrt, evo necu ga ni preslusati pre kupovine...👍

P.S. In a sentimental mood mi je inace jedna od omiljenih jazz numera

Nadam se da ce ti se dopasti bar priblizno onoliko koliko se meni dopao.

Link to comment
Share on other sites

On 21.10.2021. at 7:51, DejanM said:

Iste godine kada je snimio legendarni Money Jungle (za mene jedna od najboljih ploca ikada snimljenih bez obzira na zanr) Duke Ellington je snimio i album sa John Coltrane-om. Ovog puta album je snimljen u formatu kvarteta, pri cemu su basista i bubnjar bili iz Coltrane-ovog ili iz Ellingtonovog banda.

Vodeci instrument je naravno Coltrane-ov saxophone ali Duke cesto svira neverovatno u pozadini. Njegova svirka je moderna, precizna, pomalo svedena, na momente gotovo minimalisticka, melodicna, ... fenomenalna.

Najbolji trenuci na albumu su svakako In a sentimental mood, gde John Coltrane svira  ... to je tesko recima objasniti. Cista emocija proizvedena zvukom. Ako nekome jos nije jasno zasto je Coltrane bio veliki muzicar treba samo da poslusa ovu verziju Ellingotovog standarda.

Sve u svemu album nije na nivou Money Jungle (malo njih jeste) ali je odlican album, koji pokazuje koliko je Duke bio izmedju ostalog i sjajan pijanista i kakav je neverovatan muzicar bio Coltrane.

album.JPG

I siguran sam da se to čuje nestvarno na tvom sustavu, da Electre odsviraju fenomenalno...

Link to comment
Share on other sites

Te 1962 je Duke Ellington snimio 3 albuma sa poznatim jazz muzicarima. Dva smo vec pominjali (Money Jungle i Duke & Coltrane) dok je treci, koji je u stvari snimljen kao prvi od ova tri, u avgustu 1962., je album pod nazivom: Duke Ellington meets Coleman Hawkins. Ovaj album, je za razliku od ona druga dva, snimljen u formaciji okteta i tu su zapravo muzicari iz Duke-ovog big banda: Johny Hodges, Ray Nance, Aaron Bell, ...

O Coleman Hawkinsu bi se mogao napisati roman, i ne usudjujem se u ovako kratkom opisu jednog albuma da uopste i zapocnem pricu o legendarnom tenor saksofonisti.

Svirka na ovom albumu je potpuno drugacija od one sa druga pomenuta dva albuma. I dok je recimo Money Jungle super moderan jazz album (za ono vreme ali cini mi se da nista nije izgubio od svoje vrednosti ni danas) ovaj album je prepun reminiscenicija na stari dobri Jazz iz 1930-tih i 1940-tih - pre pojave Be-Bopa. Melodicno, sa dosta malih solo deonica odsviranih (na prvi pogled) jednostavno i precizno, bez ekstravagantnih ekcesa (one nesto duze su rezervisane za Hawkinsa). Hawkins recimo u Mood Indigo ili u prelepoj Self portait of the Bean (Bean je bio jedan od nadimaka Hawkinsa) svira sa puno osecaja za melodiju, u laganom ritmu, odslikavajuci jedno vreme koga vise nema ali koje je jos uvek zivo - i kroz ovu svirku ce nastaviti da zivi. Pazljivijim preslusavanjem, medjutim, Hawk svira dosta slozene deonice drzeci se pri tom glavne melodijske linije.

Duke svira uglavnom u pozadini i ne istice se previse. Ali kada pazljivije poslusate nekle od ovih pesama, recimo uvod u vec pomenutu Self portrait, cucete pravu genijalnost jednog velikog muzicara koji otvara prostor saksofonisti za solo. Treba pomenuti i ostale clanove banda - njihova svirka je impresivna, narocito mi se dopada trubac Ray Nance (u poslednjoj stvari, The Ricitic, on svira i violinu).

Ovaj album bi se mogao opisati kao kratak prikaz esencije jazza pre pojave modalnog i free jazza .... Jako dobar album i jako slusljiv album. Osecata se dobro kada cujete ovu muziku ...

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...