Jump to content


Šta se gleda?


accuphase

Recommended Posts

Pa, dobro - nema krupnih kadrova koje bi ga uÄinile pravim porno filmom, ali nije gledaocu ostavio niÅ¡ta Å¡to bi samostalno dovrÅ¡io. Sve je eksplicitno, brutalno i perverzno. Potseća me na ljude koji nemaju sposobnost da zamisle stvari u prostoru pa mukotrpno premeÅ¡taju nameÅ¡taj tražeći najbolju kombinaciju.

Link to comment
Share on other sites

Ima krupan kadar da krupniji ne moze da bude i jos jedan malo manje krupan. Sta to u zivotu, sa odredjene tacke nije brutalno, eksplicitno pa i perverzno?

Gledao si Poslednji tango u Parizu. Ona scena gde Brando obradjuje Mariju maslacem je za nas umetnost, ali pitaj nekoga iz Pakistana sta misli o toj sceni. Reci ce ti da je brutalna, eksplicitna i perverzna i da celu ekipu treba kamenovati. Tako mozemo dugo i dugo, a sve su to zivotne situacije. Nisam rekao da mi se Antihrist dopada niti da mi se ne dopada, vec zelim da slozim kockice. Zato mi je Trier interesantan.

Audiofili ne mogu da zamisle zvuk u prostoru pa mukotrpno premeštaju kutije i nameštaj tražeći najbolju kombinaciju. :order

U principu nikada ne osudjujem i dajem sud na osnovu prve lopte, vec se vise puta prosecem izmedju dva krila palate Iroda Velikoga. Da se Pilat malo duze setao, mozda mi ne bismo sada imali praznik koji praznujemo i mnogo toga jos pride.

:wave2

Link to comment
Share on other sites

Slažem se za Antihrista, totalno lud i totalno mraÄan film, ali Å¡ta misliÅ¡/mislite o Melanholiji ?

BaÅ¡ sam ga sinoć odgledao, i nije mi se dopao (imao sam, iz nekog razloga, veoma visoka oÄekivanja, možda je to problem). Prethodni film me je ostavio priliÄno zbunjenim, da ne kažem prolupanim :grin:, ali ovaj nije uspeo (ni) to. Konfuzan i ni na Å¡ta specifiÄno/dubinski fokusiran, tromo se gegao svoja dva i kusur sata, držeći me na liniji dosade. Vrhunska muzika tu nije mogla mnogo da pomogne.

Radnja Melanholije je smestena u raskosnu kucu/dvorac negde na bogatom imanju. U toku je vencanje zene koja je manicno depresivna, melanholicna, socijalno osakacena, anksiozna i koja se ne snalazi u datoj, za mnoge normalnoj, zivotno veseloj situaciji. U isto vreme se planeta Melanholija vrtoglavo priblizava Zemlji i svaki trenutak je nabijen tim saznanjem. Mi ne znamo da ce ona stvarno da udari u zemlju, ne znaju ni oni, cak u jednom momentu znas da nece. Onda svi shvatimo da ipak hoce. Pitas se sta sada sa radnjom i dok ta tenzija traje i sve je veca, melanholicnoj Justini je sve bolje i bolje, a njenoj normalnoj sestri sve gore i gore. Odjednom se uloge menjaju, Justine je na svom terenu shvativsi da je vrhunac beznadeznosti u kojoj je provela ceo zivot na pomolu. Njen zivot time dobija na smislu, pa posto se sada jako dobro snalazi, preuzima stvar u svoje ruke i terapijski deluje na sestru i necaka, uvlaci ih simbolicno u krug svoje sigurnosti i....

Fotografija, muzika, scenario, pristojna gluma uvek kod Triera napravi takav efekat da gledalac ima osecaj da se vise radi o dokumentarcu a ne o fikciji. Mene bukvalno svaki njegov film drzi u potpunoj paznji i koncentraciji i dugo razmisljam o njemu. Radnja mu jeste spora, ali i puna dinamike. Meni se recimo jako svidelo u Breaking the Waves, kako pomocu dugih kadrova za koje mislis da su staticni a onda provalis da se brod krece po moru, prelazi iz jedne celine filma u drugu. To vreme ti je potrebno da se malo konsolidujes i razmislis o tome sta se desavalo u prethodnom delu, ali i da te smisleno uvuce dalje u radnju. I o tom filmu bi se dalo mnogo popricati.

Ne kazem da sam u pravu, samo tako dozivljavam i gledam filmove. Ne samo Triera nego i ostalo za sta ja mislim da je vredno vremena i energije.

:cheers

Link to comment
Share on other sites

Ima krupan kadar da krupniji ne moze da bude i jos jedan malo manje krupan. Sta to u zivotu, sa odredjene tacke nije brutalno, eksplicitno pa i perverzno?

Gledao si Poslednji tango u Parizu. Ona scena gde Brando obradjuje Mariju maslacem je za nas umetnost, ali pitaj nekoga iz Pakistana sta misli o toj sceni. Reci ce ti da je brutalna, eksplicitna i perverzna i da celu ekipu treba kamenovati. Tako mozemo dugo i dugo, a sve su to zivotne situacije. Nisam rekao da mi se Antihrist dopada niti da mi se ne dopada, vec zelim da slozim kockice. Zato mi je Trier interesantan.

Audiofili ne mogu da zamisle zvuk u prostoru pa mukotrpno premeštaju kutije i nameštaj tražeći najbolju kombinaciju. :order

U principu nikada ne osudjujem i dajem sud na osnovu prve lopte, vec se vise puta prosecem izmedju dva krila palate Iroda Velikoga. Da se Pilat malo duze setao, mozda mi ne bismo sada imali praznik koji praznujemo i mnogo toga jos pride.

:wave2

Trir je svakako interesantan. Do koje mere je Antihrist brutalan i eksplicitan je pitanje individualnog ukusa. Za mene je to bilo nepotrebno. Nisam puritanac, i nisam bio Å¡okiran brutalnim i eksplicitnim scenama koje obeležavaju film. Kada se one eliminiÅ¡u, ostaje samo priÄa o meÄ‘usobnom uniÅ¡tavanju roditelja pritisnutih grižom savesti, koja da je ispriÄana na drugaÄiji naÄin - prosto ne bi bila zapažena.

Nisam siguran koliko je BertoluÄi pomenutom scenom dao doprinos filmskoj umetnosti, ali je svakako proÅ¡irio granice seksualnih sloboda.

Ja ne osuÄ‘ujem Trira, i posle ove razmene miÅ¡ljenja i dalje ne znam Å¡ta da mislim o njemu. PoÅ¡tujem njegov rad i Äesto mu se vraćam.

JevanÄ‘elje po Bulgakovu se bavi Pilatom u istoj meri kao i Hristom. Bavi se i politiÄkim razlozima zbog kojih je uz Dizmasa i Hestasa, na krst razapet Isus a ne Bar Raban - ubica i lopov. Bulgakov Pilata oslobaÄ‘a krivice.

Jedna od boljih ekranizacija Majstora i Margarite je serija u 10 delova koju je režirao Vladimir Bortko. PreporuÄujem

600full-the-master-and-margarita-poster.jpg

Link to comment
Share on other sites

U svrhu rasprave uvazavam tvoje misljenje o nepotrebnosti pomenutih scena, ali i sam si rekao da to ne bi bio isti film. Likovi roditelja bi ostali nedoreceni zbog rediteljeve sputanosti dogmom i nikada se ne bi znao pravi razlog sve te brutalnosti. Film bi tada bio bljak ili ga ne bi ni bilo, pre ovo drugo. Vidis, Trier ipak zavredjuje da se o njemu diskutuje i drago mi je da smo malo procakulali :thumbsup2

Hvala ti za preporuku, samo jos da nadjem gde da kupim sa titlom :order

:wave2

Link to comment
Share on other sites

Offtopic: @Woland

Sve vreme oÄekujem da se pojavi neki post povezan sa tvojim potpisom...Mene je prosto zakucao poÄetak knjige,i prvi put kad sam je Äitao, Äitao sam samo poglavlja sa JeÅ¡uom i Pilatom ,Å¡to se ispostavilo kao dobro jer sam posle morao da je Äitam ponovo i ponovo...

apropos Triera i njegovog lika i dela jedino mi je Europa legla...

Link to comment
Share on other sites

Offtopic: @Woland

Sve vreme oÄekujem da se pojavi neki post povezan sa tvojim potpisom...Mene je prosto zakucao poÄetak knjige,i prvi put kad sam je Äitao, Äitao sam samo poglavlja sa JeÅ¡uom i Pilatom ,Å¡to se ispostavilo kao dobro jer sam posle morao da je Äitam ponovo i ponovo...

apropos Triera i njegovog lika i dela jedino mi je Europa legla...

Offtopic: ReÄenica iz mog potpisa, po brojnim kritiÄarima, je jedna od najlepÅ¡ih u književnosti uopÅ¡te. ProÄitao sam sve dostupne prevode Majstora i Margarite. Prvi put sa 16, danas mi je skoro 49 i Äesto je iznova Äitam.

Moj avatar je deo plakata za pozorišnu pretstavu Majstora i Margarite jednog Poljskog pozorišta.

MlaÄ‘im Älanovi verovatno ne znaju da je Simpathy for The Devil, napisana pod utiskom Bulgakovljevog romana.

Drago mi je što smo obojica prepoznali dobru knjigu. I Bujodrag ima deo Majstora u potpisu. I zna šta će se desiti kada Anuška prospe ulje :)

apropos Evrope - i meni je legla. Scenario, režija, gluma i naravno glas Max-a von Sidow-a. Dakle, za one koji do sada nisu, treba da pogledaju:

europa1.jpg?w=218&h=300

Link to comment
Share on other sites

JevanÄ‘elje po Bulgakovu se bavi Pilatom u istoj meri kao i Hristom. Bavi se i politiÄkim razlozima zbog kojih je uz Dizmasa i Hestasa, na krst razapet Isus a ne Bar Raban - ubica i lopov. Bulgakov Pilata oslobaÄ‘a krivice.

Eto, vidiš.

Meni je M&M uvek bila, pre svega, prelepa ljubavna priÄa.

Ja sam, izgleda....... romantiÄan.

:ph34r:

Link to comment
Share on other sites

Hrist nije razapet iz politiÄkih razloga ( proglasio se Carem) , već iz ekonomskih ( najurio trgovce iz hramova)

O, kako je lepo svesti svu ujdurmu oko hrišćanstva na jedan prost i prihvatljiv razlog.

Srećom, rasprave politici i religiji (uskoro i ekonomiji) su zabranjene na ovom forumu.

Link to comment
Share on other sites

Eto, vidiš.

Meni je M&M uvek bila, pre svega, prelepa ljubavna priÄa.

Ja sam, izgleda....... romantiÄan.

:ph34r:

I jeste. Ona poglavlja o Majstoru i Margariti. Ipak nisi... romantiÄan :D

Hrist nije razapet iz politiÄkih razloga ( proglasio se Carem) , već iz ekonomskih ( najurio trgovce iz hramova)

U romanu o kom priÄamo, JeÅ¡ua Ha-Nocri je pretstavljao opasnost za tadaÅ¡nje sveÅ¡tenstvo. Zbog toga je verski poglavar odluÄio da iskoristi svoje pravo i umesto njega poÅ¡tedi ubicu i razbojnika. Ako to nije politika - onda ja ne znam Å¡ta jeste :D

Ukoliko Vas pak zaokupljaju jevanÄ‘eljske teme, tada VaÅ¡oj pažnji dajem na pozornost vanrednu knjigu jednog sasvim neobiÄnog pisca: Žoze Saramago - JevanÄ‘elje po Isusu Hristu. Reći ću samo da je autor po objavljivanju tog romana ekskomunciran iz KatoliÄke Crkve.

Po drugom tekstu istog autora snimljen je film. Zove se Slepilo. Ugodan je za pogledati.

MV5BMTM2MzU4MjA5N15BMl5BanBnXkFtZTcwMDE2NTU2MQ@@._V1._SY317_.jpg

Bez obzira na loše ocene na IMDB-u http://www.imdb.com/title/tt0861689/

Link to comment
Share on other sites

Prolupao, jeste. Nepredvidiv, takodje. Ali ne mislim da su mu filmovi bas puko izdr.....avanje, samo da bude u centru zbivanja, da skrene paznju na sebe.

On se prilicno hvatao u kostac sa zivotnim dogmama, pre svega religijskim, hriscanskim, pa etickim, moralnim i ostalim razlicitostima, veoma efektno prikazujuci u filmovima sta se desava i koje su posledice kada se covek nadje u nebranom grozdju koketirajuci stvarima koje je primio zdravo za gotovo. Tako dolazi do disbalansa, psiha ide linijom manjeg otpora, prepusta se stvarima koje ne razume, da bi zavrsio u kosmaru.

Ima takvih prica koliko hoces, ali mora se priznati da je ovaj lik majstor vizuelnih tehnika i komplikovanih scenarija bez ocekivanog raspleta, pa su njegova prikazanja sokantna, perverzna, bizarna...Tako, mislim da Antihrist nije brutalni pornic daleko je od pornica, bez obzira na eksplicitno prikazivanje koitusa i nasilje koje prati i desava se izmedju. Eksplicit je samo sredstvo razotkrivanja, medij koji ce da ogoli svakoga ko bude zatecen u njemu. Trier zeli da pokaze kako scena koitusa dovedena do banalnosti (The Idiots ) moze da ima isti efekat na gledaoca kao i scena dorucka ili pak u Antihristu na pocetku nagovestavajuci dramu osecaja krivice gde je snosaj paralelna radnja pogibiji njihovog sina. Nisam se ni u jednom slucaju seksualno uzbudio iako sam sve lepo video. U kratko, cin kao i svaki drugi zivotni pokret koji je dogmatskim normama ogranicen na implicitno, kada ga pokazes eksplicitno, obavezno sokira.

Interesantno, pomaknuto, neocekivano, pa i ludo...da. Pornic, nikako ne!

OdliÄno izvuÄena suÅ¡tina :thumbsup2 .

Većina gledalaca danas je bombardovana sa samo jednim pogledom na stvarnost koja nam se plasira kroz 99% filmova koji se snimaju. Bilo Å¡ta drugo Å¡to iskaÄe iz te bezbrižne uljuÅ¡kanosti etiketiraju kao bogohuljenje, bizarnost ili pornografiju. Stvarnost nije nimalo tako lepa (niti crno-bela) kao Å¡to je obiÄno prikazuju u filmovima. U danaÅ¡njoj hiper-produkciji imate filmove u kojima se ljudi ubijaju ko na pokretnoj traci sa rejtingom koji dozvoljava da isti gleda najmlaÄ‘a publika i koji sme da se prikazuje na TV-u u svim terminima. Ali, ako sluÄajno u kadar upadne ženska bradavica ili bude prikazana neka slobodnija scena seksa film će biti cenzurisan. Drugim reÄima: ubijanje dozvoljeno, a normalne i prirodne stvari kao seks i golotinja ne. Ko dirne sluÄajno u religiju bolje da se odmah spremi na drvlje i kamenje kojma će biti obasut (mogu da razumem da vernici neće tj. ne žele da razumeju znaÄenje izraza sloboda izražavanja, ali oni se ogluÅ¡uju i u sopsvetna naÄela u koja veruju). Poslednjih par reÄenica sam na napisao i iz razloga Å¡ro je film Antihrist prikazan na drugom kanalu RTS-a u jedan sat posle ponoći - verovatno da se neki obožavaoc Boljeg života, Srećnih ljudi, Å ojića ili Sulejmana veliÄanstvenog ne bi sluÄajno Å¡logirao nekim prizorom.

Odavno prolupao, mada je bio zanimljiv na poÄetku.

Ne bih se složio sa ovom konstataciom.

Veliki sam ljubitelj Trier-a. PoÄev joÅ¡ od odliÄnog Dogville (2003). ÄŒak i njegovi raniji radovi (kao Å¡to Riget aka Kingdom Hospital (1994)) prepuni su bizarnih i kontraverznih elemenata, eksplicitnih scena i odiÅ¡u nesvakidaÅ¡njom atmosferom Å¡to ih ne razlikuje mnogo od njegovih poslednjih ostvarenja. I na veliku žalost to je jedino Å¡to većina gledaoca, na prvu loptu, primeti i ne trudeći se da razume da on u svojim ostvarenjima želi da nam prezentira malo drugaÄiji naÄin razmiÅ¡ljanja i malo drugaÄiji (svoj) pogled na svet. Drugim reÄima od njega se može oÄekivati sve osim konvecionalnog filma i to je razlog Å¡to ljudi vole da gledaju iste.

Link to comment
Share on other sites

ObjaÅ¡njenje filma Antihrist by Dejan Ognjanović preuzeto sa njegovog bloga: Cult of Ghoul. Na ovom blogu možete proÄitati mnogobrojne kvalitetne recenzije, kritike i objaÅ¡njenja filmova (prevashodno horor žandra) od istog autora. Preporuka :thumbsup2 .

Najnoviji film Larsa fon Trira, uprkos svom naslovu, ne govori o Sataninom sinu koji najavljuje Apokalipsu, i mada se nominalno može svrstati u horor žanr, svakako ne pripada tradiciji filmova poput Rozmerine bebe ili Predskazanja. Ovaj Antihrist je sasvim drugaÄija vrsta filma. Od danskog autora nije se ni oÄekivao konvencionalan film, bio on žanrovski ili ne, pa otud dubioze oko njega poÄinju već od samog naslova.

Protiv prirode

Najradikalniji element Antihrista jeste njegova anti-hrišćanska vizura. Iako posvećen Tarkovskom, film se zapravo upuÅ¡ta u otvoreni filmofilski dijalog sa (hrišćanskom) mistikom prirode kod Tarkovskog, i predstavlja njen kontrapunkt. Kod Tarkovskog, priroda je benevolentna: ona je prožeta božanskom životnom silom koju Äovek ne može ili neće da spozna, odnosno s kojom samo u vrlo retkim trenucima dostiže pravi kontakt i jedinstvo, dok je tokom najvećeg dela svog trajanja zapravo otuÄ‘en od nje (pa time i od božanskog oko sebe, i u sebi). Ovo se jasno može videti, npr. u dijalogu s poÄetka filma Ogledalo (1976) u kome jedan od likova govori o drveću:

"Ono ne trÄi naokolo, poput nas koji žurimo, brzamo, izgovaramo banalnosti. To je zato Å¡to ne verujemo prirodi koja je unutar nas. Uvek ova sumnjiÄavost, užurbanost, a nemamo vremena da zastanemo i razmislimo."

Ovakav odnos prema prirodi kod Tarkovskog ne ogleda se samo na nivou dijaloga već, mnogo upeÄatljivije, kroz neke od najlepÅ¡ih, najsnažnijih i najtranscendentnijih prizora u kojima tako svakodnevne i "obiÄne" stvari kao Å¡to su vetar, kiÅ¡a, reka, Å¡uma, lokve vode, žbunje, trava... kroz osobeno "ostranenie" filmskog jezika postaju simboli numinozne, ali nesumnjivo blagonaklone sile. Svetost prožima prirodu, a Äovek samo treba da zastane, trgne se iz svoje užurbanosti, i zagleda se, izbliza, u travke, bubice i mahovinu koje Tarkovski sa toliko ljubavi slika, kako bi spoznao svoju srodnost sa tom prirodom – koja je i unutar njega.

Kod fon Trira, meÄ‘utim, priroda je "Äavolja Crkva". Ovo nije samo definicija izreÄena kroz jednu od replika, već ideja koja prožima sve slike prirode u Antihristu. Kada fon Trir slika bubice i travke u krupnom planu, oni su prožeti senkama a prizori su praćeni dubokim, zastraÅ¡ujućim zvuÄnim dronovima koji sugeriÅ¡u zlokobnost, po Äemu je blizak Dejvidu LinÄu i njegovoj Äuvenoj sceni sa poÄetka filma Plavi somot (1985). SliÄno važi i za prirodu u Å¡irokom planu: Å¡uma i vetar u Antihristu poprimaju sliÄne jezovite konotacije kao u LinÄovom Tvin Piksu (seriji i filmu) i doprinose ugoÄ‘aju gotske, mistiÄne, onostrane strave. Kod fon Trira Äak i opadanje žirova i njihovo dobovanje po krovu kuće ima funkciju podsećanja na sveprisutnu, ali nametljivu, intruzivnu prirodu koja je, ako ne zlonamerna, a ono svakako indiferentna prema Äoveku. TaÄnije: prema muÅ¡karcu.

MuÅ¡karac (neimenovani On, koga igra Viljem Dafo) je taj koji je zaÄuÄ‘en/zgrožen iracionalnim, nerazumnim bujanjem, tom ženskom plodnošću i rasipanjem, hiljadama žirova odbaÄenim godiÅ¡nje kako bi iz jednog, možda, iznikao novi hrast. Tu, kao i drugde, scene plodnosti povezane su sa idejom smrti: koÅ¡uta nosi iz materice dopola oklembeÅ¡eno, beživotno telo srne; goluždravo i nejako ptiÄe, ispalo iz gnezda, smesta postaje plen mrava koji ga spopadaju, a onda ga hvata i kljunom raskomada doleteli soko. Ova potonja scena je kroz animalni svet naslikana alegorija o centralnom gubitku koji pokreće njegove ljudske junake: jer i njihovo "ptiÄe" – anÄ‘eoski trogodiÅ¡nji sinÄić – ispalo je iz "gnezda", kroz prozor kuće, dok su njegovi roditelji bili prepuÅ¡teni užitku seksa. Indiferentnost s kojom se u "Sataninoj crkvi" prosipa i stvara novi život ono je Å¡to muÅ¡ki um teÅ¡ko može da pojmi, ili da se s tim potpuno pomiri.

Jer, Antihrist je alegorija zasnovana na sistemu suprotstavljenih polariteta: muÅ¡ko/žensko, razum/osećanja, obaveza/uživanje, kultura/priroda. Pritom, muÅ¡karac predstavlja razum, obavezu i kulturu, a žena je oliÄenje osećanja, uživanja i prirode. U mistiÄno-hrišćanskoj vizuri, bliskoj onoj u filmovima Tarkovskog, žena = majka (božija), životodarna, dobra, ljubavlju ispunjena, u bliskom dodiru s prirodom (= Bogom). MeÄ‘utim, fon Trir je svojim najnovijim filmom sebi zaradio titulu "mizoginog" reditelja zbog toga Å¡to se naslanja na tradiciju (takoÄ‘e hrišćansku, ali srednjevekovnu), koja u ženi vidi sauÄesnicu Äavola, odnosno oliÄenje iracionalnog, mraÄnog, ponornog, Å¡to navodi na Pad. I jedna i druga vizura svoje korene imaju u ambivalentnom prikazu žene u hrišćanstvu, odvajkada utemeljenom na dihotomiji Madone (majke-svetice) i Bludnice (Äavolove sluÅ¡kinje).

Fon Trirov film je alegorija o BuÄ‘enju (ili Otkrovenju) MuÅ¡karca koji se suoÄava sa mraÄnim ponorom Prirode (i Žene), i spoznaje svoju suÅ¡tinsku ne-prirodnost (i nemoć) pred njima. Antihrist jasno pokazuje da su razum i kultura, te sve povezano s njima (civilizacija, tehnika, nauka... psihijatrija kao pokuÅ¡aj razumnog bavljenja emocijama, itd.) – zapravo samo krhke brane pred naletima ne-ljudskog, i-racionalnog. ÄŒitav logocentriÄni (i falocentriÄni) poredak ogoljava se kao fikcija nemoćna pred nadirućim opadanjem žirova i pred nadirućim hordama bezliÄnih, s prirodom-stopljenih žena. Ako zavrÅ¡ni prizori filma imaju apokaliptiÄnu intonaciju, horor u njoj je vrlo muÅ¡ki horor: strava koja prožima muÅ¡karca koji je upravo (bukvalno) obezmužen od strane svoje histeriÄne, iracionalne žene (neimenovana Ona, u tumaÄenju Å arlote Gejnsburg). Iako je ubija i spaljuje kao veÅ¡ticu, on shvata da ne može zaista da je ubije, kao Å¡to ne može da ubije ni Prirodu. Na njeno mesto dolaze druge, bezbrojne, iracionalne, baÅ¡ kao te stotine i hiljade žirova koje stogodiÅ¡nji hrast proizvede u jednoj godini, iako mu je za propagaciju dovoljan samo jedan.

Raj i Pakao

Film se sve vreme poigrava sa konceptom Raja. Da li je Raj u Domu, u kući, kraj žene i deteta? Scena prologa kao da to sugeriÅ¡e kroz prizore braÄne ljubavi, u slow motion-u, u kupatilu, pod tuÅ¡em. Voda, simbol života, prska po golim telima ovog Adama i Eve, i kao da ih blagosilja – ili unapred pere od "greha"? Ti prizori praćeni su božanstvenim tonovima Hendlove arije iz opere Rinaldo. Paralelnom montažom vidimo i trećeg Älana porodice, upravo probuÄ‘enog sinÄića koji ustaje iz kreveca. Lep, plavokosi deÄak podseća na hristoliko dete-Isusa iz Ogledala i kao da upotpunjuje idilu. PorodiÄni Raj.

Ali, postoji i "trouble in Paradise". Dete jeste produkt Uživanja, ali nakon toga ono pre svega predstavlja - Obavezu. U ovoj sceni, Obaveza je zapostavljena zarad Uživanja. PrepuÅ¡teni seksu, roditelji zaboravljaju na dete – a pre svega Ona, jer kasnije saznajemo da je majka, za razliku od oca, znala da se dete noću budi i ustaje iz kreveca. To je glavni izvor njenog potonjeg osećaja krivice. Dete, naÄas, naviri u roditeljsku sobu, u jednoj od najeksplicitnijih filmskih inscenacija "Primarne scene", ali se od svojih zanetih roditelja okreće sa smeÅ¡kom. DeÄak odlazi do prozora, usput obara figure "Tri prosjaka" (o njima, kasnije), otvara prozor, i sa svojim medvedićem pada u belinu koja ga guta.

Situaciju komplikuje i Äinjenica da Hendlova arija koja prati Äitavu scenu, zapravo, govori o lamentu nad okrutnom sudbinom i o Äežnji za slobodom. Å ta bi njeno korišćenje uz ovaj prolog trebalo da sugeriÅ¡e? Ko je tu zarobljen, i od Äega treba da bude osloboÄ‘en? Da li se mali Edip osetio suviÅ¡nim, videvÅ¡i spajanje svojih tvoraca u jedno? Da li možda majka potajno želi da se oslobodi deteta, kako neki kasniji detalji ukazuju? Ili se time ukazuje na nesvesnu, neartikulisanu muÅ¡karÄevu potrebu za osloboÄ‘enjem – iako, u tom trenutku filma on joÅ¡ uvek nije spoznao prirodu svoje vezanosti i zarobljenosti.

U svakom sluÄaju, dodir sa Stvarnim poÄinje sa Gubitkom. Tek uz dubioznu pomoć Tri Prosjaka: Tuge, Bola i OÄaja, On će biti osloboÄ‘en robovanja Uživanju i shvatiti svoje pravo mesto (i Obavezu?) u poretku stvari.

Na poÄetku, u I poglavlju ("Tuga"), Äini se da Ona ima problem, a ne On. Do kraja će se pokazati suprotno. Tokom sahrane sina, On reaguje zdravo: glasno plaÄe. Ona reaguje nezdravo: silom se suzdržava, samo da bi pala u nesvest. I nakon toga, On deluje racionalno i pribrano, a ona iracionalno i oduzeto, nekontrolisana (osim lekovima). Ubrzo On postaje Njen terapeut, i u pokuÅ¡ajima da locira njen strah napokon otkriva da mu izvor poÄiva u Raju (Eden) – odnosno u Å¡umi koja okružuje njihovu povuÄenu kolibu u brdima daleko do civilizacije. MeÄ‘utim, kada tamo odu, Raj se razotkriva kao Pakao, razum kao jalova fikcija a – kako mu lisica kaže - "Haos Vlada!"

Njegova osnovna greÅ¡ka poÄiva u tome Å¡to Prirodu vidi sliÄno Tarkovskom: kao azil od problema, umesto kao njihov izvor. Priroda je za njega mir, tiÅ¡ina, povuÄenost, povratak sebi. On veruje u benevolentnost poretka stvari, u to da nema razloga za strah. Sam temelj njegove strategije leÄenja jeste – izlaganje (eng. exposure) onome Å¡to izaziva strah, kako bi pokazao da razloga za strah nema. Ali princip "klin se klinom izbija" pokazuje se fundamentalno pogreÅ¡nim i neprimenjivim, jer "klin" Prirode mnogo je tvrÄ‘i, i zabija mu se direktno u meso. Svoju ženu, koja isprva oseća zazor prema Å¡umi On navodi da se poistoveti i stopi sa zelenilom, Å¡to Ona i uÄini. Jedini problem je Å¡to to zelenilo nije benevolentno, i Å¡to senke i mrakovi vrlo brzo pokuljaju iz naoko nedužne trave – u Nju.

Za ženu se oduvek verovalo da je prirodnija, odnosno prirodi bliža, od muškarca. Njegova greška u proceni je samo to što joj pomaže da se sa tom istom prirodom potpuno srodi što, u kontekstu teologije ovog filma, ima efekat davanja sekire ludaku.

Ako je priroda – Äavolova crkva, onda je žena – Äavolova sveÅ¡tenica, odnosno veÅ¡tica, kaže nam fon Trir. To nije popularna poruka.

Poruka koja je popularna već viÅ¡e od dva veka, joÅ¡ od mita o "dobrom divljaku" pa preko RomantiÄara sve do danaÅ¡njih dana, glasi: Priroda je u suÅ¡tini dobra, hranljiva i lekovita, u njoj se kriju odgovori na sva pitanja, lekovi svih rana, reÅ¡enja svih problema. MuÅ¡karac je, sa svojim razumom (i njemu shodnom naukom, tehnologijom, civilizacijom...), proizveo otuÄ‘enje od tih praizvora, i sada skapava kraj izvora koji je sam zatrovao. Njegova jedina nada, prema ovoj perspektivi, jeste u povratku ženskom principu: majci, prirodi, panteizmu, paganstvu ili bar "izvornom hrišćanstvu"... To je poruka koju, pored ostalog, nalazimo i kod Tarkovskog.

Fon Trir u Antihristu, umesto ove hipi-hrišćanske vizure, nudi jednu koja bi se pre mogla nazvati gnostiÄkom: naÅ¡ Tvorac je Zli Demijurg (ili Äavo), sve Å¡to postoji nosi tragove njegovog Zla, i Zlo je u korenu bivstva. Tama prožima svekoliko postojanje. Zlo je naÅ¡a prava priroda. Odnosno, poistovetiti se sa Prirodom u punom, pravom smislu – dakle, sa totalitetom Prirode, a ne samo sa njenom romantiÄarski zaslaÄ‘enom varijantom koja je poima kao neÅ¡to izmeÄ‘u lepo ureÄ‘enog parka, Diznilenda i katedrale – sa onom prirodom koja je stvorila ne samo ljupke ptiÄice, zeke, medvediće i mace, nego i pirane, ajkule, pauke, bogomoljke, Venere muholovke – znaÄi poistovetiti se sa tim Zlom, primiti ga bez zadrÅ¡ke.

Fon Trir sugeriÅ¡e da su razum, jezik, kultura, nauka, tehnika i umetnost nastali upravo kao (muÅ¡karÄeva) brana pred okeanom mraka prirode – brana pred Haosom koji vlada izvan granica razuma, pred lisiÄjim jamama podsvesti i pred sluzavim opnama organskog postojanja – odnosno smrtnosti. Ta brana nije savrÅ¡ena, ali je jedina odbrana, ili privid odbrane, od vrtloga postojanja u Äijem srediÅ¡tu su mrakovi koji prethode i logosu i falusu. MuÅ¡karac u Antihristu pokuÅ¡ava da racionalizuje iracionalno, da psihologizuje organsko, da objasni neobjaÅ¡njivo, sa ukalupi haos – ali se u tome sudara sa Primarnom Silom, oliÄenom u Ženi.

Priroda koju Fon Trir opisuje je mesto haosa, mraka i neprestane klanice – bujanja i presipanja i prolivanja i klijanja kome jedino Äovekov razum pripisuje nekakav "red" i "smisao". To se najbolje vidi u nadahnutoj, istovremeno zlokobnoj i prelepoj sceni fleÅ¡beka, u kojoj Ona zaÄuje plaÄ, za koji isprva pomisli da je plaÄ njenog deteta. UspaniÄena, ona polazi da ga traži u okolini Edena, ali deÄka najzad pronaÄ‘e zanetog igrom. PlaÄ ne potiÄe od njega – već od Äitave prirode, od Å¡ume i planine i nebesa iznad – plaÄ beskrajne, bezizlazne klanice – plaÄ, kako Ona kaže, "svih stvari kojima je suÄ‘eno da umru." Spoj raÄ‘anja i smrti u filmu je prisutan joÅ¡ od samog prologa, a kulminaciju dostiže u genitalnom sakaćenju pred kraj, kada umesto semena iz penisa pokulja krv, a žena samoj sebi odseca klitoris, pokuÅ¡avajući tako da umakne iz bolnog ciklusa nastajanja-nestajanja (ono Å¡to je Buda nazvao Samsarom, veÄitim krugom bića).

MeÄ‘utim, taj njen Äin, kao i drugi postupci koje izvede u zavrÅ¡nici filma, nije plod razuma i svesne odluke, već hiroviti, histeriÄni, haotiÄni Äin (samo)uniÅ¡titeljskog nasilja. Od (dubiozne) Majke-Svetice, sa poÄetka filma, Ona se pred kraj razotkriva kao Majka-UniÅ¡titeljka, poput boginje Kali. U tom smislu ilustrativna su dva fleÅ¡beka: jedan koji se tiÄe otkrića da je Ona, u svom ludilu, pothranjenom plaÄem vascele prirode, svom sinÄiću naopaÄke obuvala cipele, tako neznatno deformiÅ¡ući njegova stopala (joÅ¡ jedna paralela sa Edipom!); i drugi, koji se vraća na seksualni Äin sa poÄetka filma, ali ovog puta u kadru na poÄetku neprikazanom – u kome Ona opaža svog sinÄića, ustalog iz kreveta, kako je posmatra obuzetu vrtlogom požude, ali ne preduzima niÅ¡ta da iz tog vrtloga ustane, i vrati dete u krevetac.

Kada otkrije sve ovo, On nema druge do da je ubije – u samoodbrani, nakon Å¡to od nje istrpi direktna sakaćenja i nasrtaje na sopstveni život. On je davi i spaljuje, a prizor lomaÄe na koju je stavlja usred Å¡ume ironiÄan je u svetlu njegovog ranijeg zaprepašćenja pred mogućnošću da je lov na veÅ¡tice, bar u nekim sluÄajevima, mogao biti opravdan. Realnost demantuje Njegove ranije optimistiÄke nazore vezane za moć razuma, nemoć straha, i mogućnost prevladavanja Tuge, Bola i OÄaja. ÄŒak i Njegova krajnja "pobeda" Pirova je pobeda: ona se viÅ¡e nalazi na kognitivnom planu, u spoznaji do koje je doÅ¡ao, negoli u nekom suÅ¡tinskom smislu izbavljenja.

Na kraju filma, Tri prosjaka, odnosno tri životinje koje simbolizuju Tugu (Srna), Bol (Lisica) i OÄaj (Gavran), i dalje lagodno stoje u prikrajku i posmatraju ga dok se hrani dvosmislenim crnim kupinama (Äavolove oÄi?), a horde nemih, bezliÄnih žena penju se kroz Å¡umu ka njemu. Nema potrebe za iskrivljenim licima, demonskim oÄima ili iskeženim zubima. Fon Trir je iznad konvencionalne žanrovske ikonografije horora. Žene koje se u poslednjoj sceni filma penju ka Njemu (Dafo) Äine to sigurnim, ali automatskim, nenaglaÅ¡enim pokretima stvorenja koja znaju da njima pripada Carstvo Zemaljsko.

Haos vlada!

Priroda koja je slikovitim filmskim jezikom opisana u Antihristu nikada i nigde nije adekvatnije bila verbalno opisana nego li u reÄima Vernera Hercoga, režisera koji prirodu itekako oseća i poznaje. Njegovi dokumentarni i igrani filmovi svakako mu daju za pravo da svojim podužim monologom iz dokumentarca Teret snova (Burden Of Dreams – Making of Fitzcaraldo) Lesa Blanka poentira priÄu o Fon Trirovom filmu. Govoreći o džungli kao o metafori Äitave prirode, Hercog kaže:

"Priroda je ovde ogavna i gnusna. Ja u njoj ne vidim ništa erotsko. Vidim samo parenje i gušenje i grcanje i borbu za opstanak i rast i golo truljenje.

Naravno da ima tu mnogo bede, ali to je ista ona beda koja je svuda oko nas. Drveće ovde je u bedi, i ptice su u bedi. Ja ne mislim da one pevaju... one samo vrište od bola.

Ovo je nezavrÅ¡ena zemlja. Ona je joÅ¡ uvek preistorijska. Jedina stvar koja ovde nedostaje jesu dinosaurusi. To je kao neko prokletstvo koje se nadnosi nad Äitavim krajolikom. I ko god ode preduboko u ovo mora da na sebe preuzme deo tog prokletstva. Prema tome, mi smo ukleti time Å¡to radimo. Ovo je zemlja koju je bog, ako on postoji, stvorio u gnevu. To je jedina zemlja u kojoj Stvaranje joÅ¡ nije dovrÅ¡eno.

Ako se pomnije zagledamo u ono Å¡to je oko nas, tu postoji neka vrsta harmonije. To je harmonija sveprožimajućeg masovnog ubistva. A mi, ljudi, u poreÄ‘enju sa tom artikulisanom ogavnošću i gnusobom i opscenošću Äitave ove džungle – mi, u poreÄ‘enju sa tom ogromnom artikulacijom – mi samo zvuÄimo i izgledamo kao loÅ¡e izgovorene i upola-dovrÅ¡ene reÄenice iz nekog glupog bulevarskog romana, jeftinog romana.

I moramo da postanemo skrušeni pred ovom sveprožimajućom bedom, i sveprožimajućim parenjem, sveprožimajućim rastom, sveprožimajućim nedostatkom reda. Čak i zvezde na nebu ovde izgledaju kao potpuna zbrka. Nema harmonije u univerzumu. Moramo da se priviknemo na tu ideju da nema prave harmonije kakvu smo zamišljali.

Ali kada ovo kažem, ja to govorim u punom divljenju prema džungli. To ne znaÄi da je ja mrzim. Ja je volim. Veoma je volim. Ali volim je uprkos onome Å¡to mi razum nalaže."

NeÅ¡to sliÄno tome Å¡to Hercog kazuje o džungli mogao bi, možda, i Fon Trir da kaže o ženama. On ih voli, makar i protiv svog razuma, a konfliktni odnosi sa glavnim glumicama (Emili Votson, Bjork, Nikol Kidmen) pružaju im okruženje u kojem one uspevaju da zablistaju kao retko kada. Jer, njegov "mizogini" film je protagonistkinji, Å arloti Gejnsburg, doneo Zlatnu palmu u Kanu. Viljem Dafo, iako je takoÄ‘e ostvario jednu od svojih jaÄih uloga, ovog puta ipak je ostao zasenjen.

Možda se i u tome krije neki nauk, ali neka on, za sada, ostane neiskazan.

Link to comment
Share on other sites

Ne bih se složio sa ovom konstataciom.

To je sasvim u redu. Odgledao sam sve Triterove i pratim ga i dalje. Nemam problem sa nekonvencionalnošću njegovih filmova, naprotiv, sklon sam takvim stvarima. ÄŒisto da rastumaÄimo da nisam iz miljea Srećnih ljudi, već se radi o doživljaju, ukusu i tome sliÄno. Dopalo mi se nekoliko njegovih ranijih filmova (mada ne u potpunosti, uvek je to za ZA MENE bila kombinacija + i -) ali par poslednjih podvodim pod ego-masturbaciju nadmenog filmskog radnika i tu nikakva ekspertska tumaÄenja ne mogu pomoći. Nemam nikakav problem sa tim da se neÄiji doživljaj razlikuje ali ne mogu da prihvatim da se svi koji se sa njim ne slažu podvode pod raju.

Link to comment
Share on other sites

Većina gledalaca danas je bombardovana sa samo jednim pogledom na stvarnost koja nam se plasira kroz 99% filmova koji se snimaju. Bilo Å¡ta drugo Å¡to iskaÄe iz te bezbrižne uljuÅ¡kanosti etiketiraju kao bogohuljenje, bizarnost ili pornografiju. Stvarnost nije nimalo tako lepa (niti crno-bela) kao Å¡to je obiÄno prikazuju u filmovima. U danaÅ¡njoj hiper-produkciji imate filmove u kojima se ljudi ubijaju ko na pokretnoj traci sa rejtingom koji dozvoljava da isti gleda najmlaÄ‘a publika i koji sme da se prikazuje na TV-u u svim terminima. Ali, ako sluÄajno u kadar upadne ženska bradavica ili bude prikazana neka slobodnija scena seksa film će biti cenzurisan. Drugim reÄima: ubijanje dozvoljeno, a normalne i prirodne stvari kao seks i golotinja ne. Ko dirne sluÄajno u religiju bolje da se odmah spremi na drvlje i kamenje kojma će biti obasut (mogu da razumem da vernici neće tj. ne žele da razumeju znaÄenje izraza sloboda izražavanja, ali oni se ogluÅ¡uju i u sopsvetna naÄela u koja veruju). Poslednjih par reÄenica sam na napisao i iz razloga Å¡ro je film Antihrist prikazan na drugom kanalu RTS-a u jedan sat posle ponoći - verovatno da se neki obožavaoc Boljeg života, Srećnih ljudi, Å ojića ili Sulejmana veliÄanstvenog ne bi sluÄajno Å¡logirao nekim prizorom.

PremiÅ¡ljao sam da li da odgovorim, ali ja sam taj koji je u kontekstu Antihrista upotrebio reÄ pornografija. Dobro je Å¡to Trir i na ovom forumu ima ovako gorljivog pobornika. Ono Å¡to je loÅ¡e, je da citirana pridika na ovom forumu nije pronaÅ¡la publiku kojoj je namenjena. Tvojoj pažnji preporuÄujem jedan klasik:

RebelWithoutACause5.jpg

Edited by Woland
Link to comment
Share on other sites

To je sasvim u redu. Odgledao sam sve Triterove i pratim ga i dalje. Nemam problem sa nekonvencionalnošću njegovih filmova, naprotiv, sklon sam takvim stvarima. ÄŒisto da rastumaÄimo da nisam iz miljea Srećnih ljudi, već se radi o doživljaju, ukusu i tome sliÄno. Dopalo mi se nekoliko njegovih ranijih filmova (mada ne u potpunosti, uvek je to za ZA MENE bila kombinacija + i -) ali par poslednjih podvodim pod ego-masturbaciju nadmenog filmskog radnika i tu nikakva ekspertska tumaÄenja ne mogu pomoći. Nemam nikakav problem sa tim da se neÄiji doživljaj razlikuje ali ne mogu da prihvatim da se svi koji se sa njim ne slažu podvode pod raju.

Ja sam napisao da se ne slažem sa izjavom da su mu novija dela loÅ¡ija nego ostvarenja iz njegovog ranijeg perioda. DrugaÄija svakako, ali uvek sa dozom uvrnutosti i bizarnosti koja krasi sve njegove filmove od poÄetka :thumbsup2 .

Sa druge strane naravno je da se ukusi razlikuju i da nema mnogo smisla raspravljati o istim.

Ono Å¡to meni smeta je odbacivanje nekog dela (iz bilo koje umetnosti), a da se isto prethodno i ne pokuÅ¡a da razume. I ovo nema veze sa inteligenciom ili nivom obrazovanja potencialnog gledaoca, jel mnoga dela nose u sebi skrivene ili teÅ¡ko uÄljive detalje i poruke, koje se ne mogu primetiti nakon prvog (a možda i nakon drugog gledanja), a koja prestavljaju autorov liÄni pogled na svet i daju jedinstven peÄat ostvarenju. Za to su gorepomenute recenzije i viÅ¡e nego dobrodoÅ¡le. Problem nastaje kada se taj njihov pogled ne uklapa u onaj opÅ¡teprihvaćeni i biva odmah odbaÄen bez ikakvog pokuÅ¡aja da se razume: "Å ta je pisac/reditelj ustvari hteo da kaže". U prvi plan se kritiÄari odmah izbacuju eksplicitne scene i unapred osuÄ‘uju neko delo, jer se ne uklapa u njihve strogo zacrtane norme ponaÅ¡anja (miÅ¡ljenja), a u stvari od drveća ne vide Å¡umu tj. ne žele da je vide. Žele da žive u svom imaginarnom svetu koji je sve nego savrÅ¡en i u stvari najviÅ¡e podseća na usajalu žabokreÄinu.

Link to comment
Share on other sites

ObjaÅ¡njenje filma Antihrist by Dejan Ognjanović preuzeto sa njegovog bloga: Cult of Ghoul. Na ovom blogu možete proÄitati mnogobrojne kvalitetne recenzije, kritike i objaÅ¡njenja filmova (prevashodno horor žandra) od istog autora. Preporuka :thumbsup2 .

OdliÄna recenzija. Pogledaću malo bolje i taj blog, hvala na linku. :thumbsup2

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...