Jump to content


Koko Bil

Članovi
  • Posts

    2,043
  • Joined

  • Last visited

  • Days Won

    17

Everything posted by Koko Bil

  1. Koko Bil

    Hi-end girls

    Ne kontam, hoće li slomiti iglu?!
  2. Respect! Par puta sam takve komponente video izbliza, u posebnim prilikama i čuo, ali nikad ovako uparene. Da jesam, verovatno bi bile u najužojoj konkurenciji za najbolji sistem koji sam ikada čuo. Estetski momenat je posebna priča.... Još jednom: respect!
  3. Ej taj sa Šekijem nisam ni video, ali je još bolji...
  4. Sam disk ćeš teško prepoznati. Omoti su (kada se porede sa originalnim) mutniji i tamniji. Meni to ne smeta i poslednjih par godina uglavnom se častim ruskim izdanjima. Tu i tamo kupim i nešto što mi je važno da imam na originalnom originalu (recimo Maidene), ali to nije zbog kvaliteta zvuka. Ako i ima nekih zvučnih razlika između ruskih i regularnih izdanja, ja je nisam konstatovao.
  5. Prosto mi dođe da kupim jedan Kreator, ima ih 8 na oglasima, 100 evrića svaki: https://www.kupujemprodajem.com/Audio-Vinili-CD-i-kasete/Vinili-Strani-originali/Kreator-Coma-Of-Souls-1990-Master-Snimak-Jeftino-66483802-oglas.htm
  6. Priča mi je poznata, ali se naježim svaki put kad je ponovo čujem (pročitam). Svaka čast! Inače na testu sam fejlovao za medalju - na zvučnicima prikačenim na moj kompjuter mi to sve zvuči isto.
  7. Skockan gramofon: baza: Micro Seiki BL-51ručka: SME 3009 S2glava i igla: ADC xlm mkIISpreman za rad. Cena za forum 850e. Kontakt telefon: 064 210 39 40
  8. PANDA BEAR - Person Pitch (2007) Ovaj kolaž je tako snažan da izgleda stvarno, kao slika iz časopisa National Geographic ali iz druge dimenzije. Agnes Montgomery ga i jeste složila od sličica iz National Geographica. Pošto je muzika na ovom albumu kolaž potpuno različitih semplova, logično je bilo da i omot bude takav. BJORK - Volta (2007) Ovaj su omot zajedničkim snagama osmislili nemački modni dizajner Bernhard Willhelm i britanski modni fotograf Nick Knight. Rezultat savršeno oslikava svetao i bombastičan zvuk Bjorkičinog sedmog albuma. BIRDS OF TOKYO - Universes (2008) Problem koji imam sa svim današnjim pop-rok- alternativnim post-grunge bendovima je što su mi potpuno bezlični. Preslušate ploču i ništa vam ne ostane u ušima. Muzika na ovom albumu je miš maš svega i svačega i sve ste to već čuli - Audioslave, Linkin Park recimo, pa sve do U2 koji su nekako sve to i zamesili. Ali ovaj leteći brodić vas prosto uvuče u celu stvar i posle je kasno za kajanje. KATY PERRY - Teenage Dream (2010) Na omotu albuma koji se zove Tinejdžerski san, što je ispisano slovima od šećernih štapića koji se tope, Katy vas mazno gleda dok gola leži na ružičastim oblacima od šećerne vune. Osim toga, omot je ukrašen i nalepnicom upozorenja roditeljima da je ono što se čuje još i gore od onog što se vidi. Koliko je Katy otišla dalje od Madone u provokaciji, prosudite sami. OPETH - Heritage (2011) Opeth na ovom albumu sa death metala skreću u progresivu i naravno opet imamo omot pun simbola. Drvo života u sadašnjosti cveta licima članova benda, dok koren prodire do pakla koji simbolizuje tu death metal prošlost. Sa drveta su otpali, normalno, bivši članovi benda. Verna publika beži iz grada u plamenu i u redu stoji i čeka da se posluži plodovima sa njihovog drveta. Što se omota tiče, ljubitelji progresive uvek za svoj novac dobijaju više. DAVID BOWIE - Blackstar (2016) David Bowie je umro samo dva dana po objavljivanju ovog albuma i zato nema sumnje šta ova crna zvezda koja dominira omotom predstavlja. Ispod nje opet crnim zvezdama (malo stilizovanim) piše BOWIE. Jednostavno, elegantno, snažno. ANDREW W.K. - You’re Not Alone (2018) Da, niste sami. Tu kralj zabave, Andrew W.K., koji na ivici nekakvog predgrađa zuri u demonsku zmiju. Sveti Đorđe imao je koplje, a legendarni umetnički par Boris Vallejo i Julie Bell, ilustratori dela naučne i epske fantastike, predstavili su Andrew W.K.-a kao belog viteza čije je oružje mikrofon koji poteže iz čakšira i pesmom ubiva aždahu, simbol zla...
  9. NIRVANA - Nevermind (1991) Radni naziv albuma bio je Sheep, kao interna šala, u fazonu, ovca je svako ko kupi tu ploču. Do dana kad je rad na omotu stvarno počeo, Kobejnu je šala dojadila, pa je predložio nevermind, u varijanti ‘jebeš to’, a dopalo mu se i što je gramatički pogrešno. Sama fotka je preterana, a predstavlja naravno snažnu kritiku potrošačkog društva… DREAM THEATER - Images and Words (1992) Progresivni bendovi prave konceptualne albume i konceptualne omote. Nastavljajući se na prethodnike, Yes i Marillion, i Dream Theater su omot prepunili simbolima koji se pojavljuju u tekstovima pesama. Ne znam šta će vam najpre privući pažnju: sveto srce u plamenu vezano (ili zaštićeno?) bodljikavom žicom, devojčica u spavaćici ispred kreveta sa baldahinom ukrašenim dream theater simbolom, činjenica da raskošno nameštena soba nema krova već se vidi nebo, ili nešto sasvim četvrto…? JEFF BECK AND THE BIG TOWN PLAYBOYS - Crazy Legs (1993) Možda ćete reći da ovaj omot nije ništa posebno, ali ja sam videvši ga, ovu ploču jednostavno morao da imam. Album je posveta rokabili pionirima, Gene Vincentu i njegovim Blue Capsima, posebno gitaristi Cliff Gallupu. Otuda i ova prelepa estetika pedesetih… THE SMASHING PUMPKINS - Mellon Collie and the Infinite Sadness (1995) Ovaj album je nagrađen sa sedam Gremija uključujući i nagradu za album godine. Takav epski dvostruki album koji se bavi temama života i smrti zasluživao je i poseban omot. John Craig izradio je crtež u maniru fresaka, sa melanholičnom lepoticom zavitlanom u prazninu beskonačnosti… THE CRANBERRIES - Burry the Hatchet (1999) Zanimljivo, ovaj se omot našao na listi Najgorih omota svih vremena, uz obrazloženje - ‘radovi Storma Thorgensona variraju od ikoničnih do besmislenih. Ovaj spada u drugu kategoriju’. Storm Thorgenson je pravio omote za Floyde, Zeppeline i mnoge druge, i naprotiv, mislim da je ovim omotom savršeno prikazao psihozu u kojoj se tada nalazila Dolores O’Riordan. BLINK-182 - Enema of the State (1999) Porno zvezda Janine Lindemulder vragolastog pogleda u raskopčanoj bolničkoj uniformi ispod koje proviruje crveni čipkasti grudnjak navlači gumenu rukavicu… (pustite mašti na volju) Kasnije ih je Američki Crveni Krst primorao da uklone crveni krst sa kapice zbog kršenja Ženevske Konvencije, ali bilo je već kasno. THE STROKES - Is This It (2001) Ruka u crnoj kožnoj rukavici sugestivno odmara na golom ženskom dupetu. Mnogo pre nijansi sivila. Naravno, u Americi je ovaj omot zamenjen psihodeličnom fotografijom subatomskih čestica. Ni prineti ovom. LEMON JELLY - Lost Horizons (2002) Kompjuterski generisan geometrijski pejzaž sa obalom i svetionikom u daljini iznad koga leprša crveni balon sa imenom grupe savršeno dočarava preciznu, bezličnu, i iskreno, dosadnu muziku na ovom albumu. Ali ako vam treba nešto što će vas opustiti, smiriti, uz šta ćete se odmoriti - ova je muzika za uši ono što je omot za oči. THE FRATELLIS - Costello Music (2006) Čista zabava, čist rokenrol. Kakva bi drugačija i mogla biti muzika upakovana u ovaj efektan retro omot? KEANE - Under the Iron Sea (2006) Kad angažujete profesionalca da vam nacrta omot, kao što su Keane angažovali Sanna Annukku, rad možda neće imati očiglednu vezu sa muzikom. Ali biće lep, biće efektan i što ga duže gledate dok preslušavate album, sve bolje shvatate viziju umetnice.
  10. DEPECHE MODE - A Broken Frame (1982) Slika na omotu je fotografija, ali napravljena sa namerom da podseća na sliku, i to na radove sovjetskog slikara Kazimira Maleviča. Odeća seljanke koja vredno radi srpom ne bi li spasla letinu je čist kontrast mračnom nebu i ima dvojaku ulogu. Najpre, vizuelno dočarava iskričavost muzike i simbolizuje optimizam uprkos mračnoj atmosferi. Crvena marama, opet, sugeriše da se radi o radnici u nekakvom sovhozu i upotpunjuje urnebesnu koncepciju ruralnog motiva – urnebesnu, jer staviti žetvu srpom negde u Sovjetskom Savezu kao motiv omota elektropop benda iz Bazildona može na pamet pasti samo Englezima sa njihovim uvrnutim smislom za humor. No, ako i sve ovo stavimo po strani, da se ne radi o fenomenalnoj fotografiji već nekakvom ulju na platnu, isto bi zasluživalo ne slomljeni, već zaista osobit ram. ASIA (1982) Retro muzika i retro omot. Ovaj album engleskog benda Asia je u godini u kojoj su dominirali elektro i neoromantičarski bendovi, sa jednom retro, pseudo-progresivnom svirkom uspeo da osvoji titulu najboljeg albuma u SAD. Krasio ga je i vrlo efektan omot, idealan za postere koje ćete često usput videti i u filmovima čija se radnja odvija u to vreme. VAN HALEN - 1984 (1984) Bucmaste bebe anđelčići karakteristične su za slike iz doba renesanse. Slike takvih bucmastih anđelaka koji vragolasto puše cigarete karakteristične su za hard rok bend iz Kalifornije. Bilo je i vreme za provokaciju, omoti rok ploča postali su previše estetski orijentisani. Što ne znači da ovom omotu fali taj aspekat, naprotiv. Istovremeno, ovo je i omaž uzorima, bendu Black Sabbath i njihovom omotu albuma Heaven and Hell. MADONNA - Like A Virgin (1984) Kad već govorimo o provokaciji, pogledajte ovaj omot: već sam naslov, kao devica smešten ispod njenog religioznog imena dovoljan je da iznervira moralne čistunce. Crno bela fotka same Madone odevene u venčanicu koja simbolizuje čistotu i nevinost u kontrastu sa teškom šminkom, kučkastim pogledom, izbačenim poprsjem, i kao vrhunac, pojasom na kojem piše boy toy, ih je izbezumio. Ovo je, naravno, album koji je od Madone napravio svetsku zvezdu. BRUCE SPRINGSTEEN - Born in the U.S.A. (1984) Pitasmo se kod omota Born to Run može li američkije? Pa može, naravno. Tu je zastava, tu su leviske, tu je, tipična za Ameriku, bejzbol kapa, i tu je, konačno, i Springsteenovo dupe. Na pitanje šta simbolizuje njegova zadnjica u kombinaciji sa američkom zastavom, sam Springsteen kaže da su, pošto se album zove Born in the USA, uzeli zastavu kao osnovu i onda pravili razne kombinacije. Naposletku su zaključili da mu stražnjica izgleda bolje od lica. U svakom slučaju i ovaj je omot sam za sebe ostao kao simbol jednog doba. MARILLION - Misplaced Childhood (1985) Ovaj omot je, kao i muzika na ploči, izvan svog vremena. U anketi Classic Rocka izabran je za četvrti najbolji konceptualni album svih vremena. Konceptualan je i omot sa bosonogim malim bubnjerem, ružom, dugom, rajskom pticom… Nekom se može učiniti veoma lepim, nekom duboko uznemirujućim. U svakom slučaju, ne ostavlja ravnodušnim. GRACE JONES - Island Life (1985) Grace zapravo nije zauzela ovu pozu budući da je ista anatomski nemoguća. Ovo je kolaž sačinjen od više njenih slika, što je i logično jer se radi o kompilacijskom albumu pesama objavljenim za kuću Island. Vrlo efektno. METALLICA - Master of Puppets (1986) Beskonačni redovi grobova poginulih vojnika gube se na krvavocrvenom horizontu. Bezlični i moćni gospodar rata vuče konce svakog od njih. Za razliku od satanizma, veštičarenja i sličnih okutnih tema kojima se obično bave hevi metal bendovi, Metalika na ovom albumu načinje neke malo ozbiljnije teme. Što je pored muzike i sjajnog omota kvalitet više. THE CULT - Sonic Temple (1989) Osamdesete godine prošlog veka uglavnom se vezuju za novi romantizam, elektropop, italo disko, i srodne pravce kojima dominiraju sintisajzeri. Kraj ove dekade doneo je povratak gitarama i težem zvuku. Kad vidite Billy Duffyja kako pozira sa svojim Les Paulom, lako vam je zamisliti da stoji ispred 100.000 razularenih fanova… JEFF BECK - Jeff Beck’s Guitar Shop (1989) Povratak gitare na velika vrata vizuelno je ilustrovao Mark Ryden. Muzički, to je učinio stari majstor Jeff Beck.
  11. KRAFTWERK - The Man Machine (1978) I opet, ako nikad niste čuli za Kraftwerk, niko vam ne mora reći da su Švabe u pitanju. Zamenite crvene košulje smeđima i izgledaju kao da poziraju za omot singlice Tomorrow Belongs To Me. Omot je, priznaju, inspirisan stvaralaštvom sovjetskog avangardnog umetnika Lazara Markoviča Lisickog, mada meni više liči na ilustraciju naslovne pesme, Man Machine. Ili The Robots. Ili bilo koje druge na ovoj ploči. Omot je izvanredan sa koje god strane ga gledali i u kontekstu albuma i van njega. Malo stilizovan, upravo je ovaj omot odabran da krasi i korice knjige "1001 album koji moraš da čuješ pre nego što umreš". AC/DC - Highway to Hell (1979) Kad se prave ovakve liste, obično se na njoj nađu AC/DC, ali nađe se omot albuma Back in Black. Kao, jednostavnost i to. To smo već videli, belih, plavih i crvenih albuma je bilo i ranije. Ali ovako raspojasanog, sa bendom u paklenom plamenu do kojeg vode tračnice od bas gitare nije. Ovo je prvo australijsko izdanje. Plamenove i tračnice su posle uklonili. I upropastili omot. KISS - Dynasty (1979) U dućanu prepunom ploča ovu uzmete da proučite šare na njihovim licima. I da probate da pogodite koja maska svira koji instrument. Okrenete ga dvaput triput po rukama i dok se osvestite ploča se već vrti na gramofonu a vi đipate uz I was made for loving you. Verovatno ne znate nijednu drugu pesmu grupe Kiss. Ali nije to ni bitno. Ako postoji bend kod kojeg je vizuelni momenat važniji od muzičkog to su Kiss. Oni su frikovi u konkurenciji frikova. No, sve je to samo rokenrol… THE CLASH - London Calling (1979) Omaž Presliju, naravno. Stavite dva omota jedan pored drugog i pogledajte koliko se rok muzika promenila za 20 godina. Ili možda nije? MANFRED MANN’S EARTH BAND - Angel Station (1979) Ovaj sjajni, psihodelični omot ima (ili nema) smisla kako god ga okrenuli. Šteta što muzika na ovom albumu nije na nivou omota… PINK FLOYD - The Wall (1979) Za razliku od muzike na ovom dvostrukom konceptualnom albumu, omot je krajnje jednostavan. I krajnje efektan. IRON MAIDEN - Killers (1981) U anketama koje fanovi regularno sprovode, u izboru za najbolji omot Iron Maidena mrtvu trku vode omoti za Somewhere in Time i Powerslave. U širem kontekstu, mislim da je najznačajniji omot na kojem se ovaj mili lik po imenu Eddie pojavljuje prvi put. Istina, pojavio se još na prvom albumu, ali je ovde, na drugom, dobio formu koju ćemo u različitim varijantama gledati na omotu svakog Maiden albuma do dana današnjeg. Prosto ne znam je li upečatljiviji Eddie ili Motorheadov War Pig… Oba su mi draga i oba savršeno simbolišu muziku bendova. I oba su tako cool… ULTRAVOX - Rage in Eden (1981) Drugačija muzika, drugačiji omoti. Novi romantičari oslonili su se na bauhaus i propagandne plakate tridesetih godina prošlog veka, a ipak su u tom trenutku bili ultramoderni. Englezi su majstori marketinga… THE POLICE - Ghost in the Machine (1981) Po mom skromnom mišljenju, daleko najslabiji album ovog sjajnog benda. Ali sa daleko najboljim omotom. Ironično je da je baš ovaj bend koji je počeo kao pank-rege bend ovako plastično prikazao prelazak na digitalnu tehnologiju: svaki član benda predstavljen (nacrtan?) je crticama LCD displeja. A album se zove duh iz mašine. Fenomenalno! DURAN DURAN - Rio (1982) Estetika osamdesetih… Ne znam kako vama, ali meni i dan danas ima neki futuristički šmek. Basista John Taylor kaže - kad sam video idejno rešenje, pomislio sam, pa to je devojka koja igra na pesku iz naslovne pesme…
  12. DAVID BOWIE - Aladdin Sane (1973) Ovo nije album koji je predstavio Ziggy Stardusta, ali kad o njemu razmišljate, ovo je slika koju imate u glavi: luda frizura lude boje, šminka u obliku munje, u dve reči - rok zvezda. QUEEN - Queen II (1973) Umalo da odustanu od ovog rešenja koje se čak i njima činilo pretenciozno. Srećom nisu. Upotrebom u zvanično prvom rock spotu, Bohemian Rhapsody, ovekovečili su je zauvek i pretvorili u rock ikonu. YES - Tales From Topografic Oceans (1973) Ovaj dvostruki konceptualni album grupe Yes smatra se simbolom progresivnog roka: (pre)dugačke, kompleksne, zahtevne kompozicije prepune detalja kao i ova slika fantastičnog pejzaža crtana vodenim bojama i mastilom. BRUCE SPRINGSTEEN - Born to Run (1975) Springsteen. Fender Telecaster. Big Man Clemons. Može li američkije? Može. Ali malo kasnije. Za sredinu sedamdesetih nije moglo. ROGER DALTREY - Ride A Rock Horse (1975) Drugi solo album pevača grupe The Who čuven je po omotu, na kojem je Roger predstavljen kao moćni kentaur. Inače nije oduševio. JEAN MICHEL JARRE - Oxygene (1976) Ovo naravno nije prvi sintisajzerski album, ali je prvi koji je imao veći međunarodni uspeh. Krasio ga je apokaliptičan ali veoma upečatljiv crtež oljuštene zemljine kugle koja otkriva lobanju. RAINBOW - Rising (1976) Ako nikada niste čuli album Rising i ne znate nijednu pesmu sa njega, ne morate ga čuti da biste znali o čemu se radi. Dovoljno je da pogledate ovaj omot. Čarobnjaci, dvorci, bitke. Rifovi. Ritchie Blackmore. Vrištanje. Ronnie James Dio. Snaga. Moć. Hard Rock. FLEETWOOD MAC - Rumours (1977) Ovo je njihov najprodavaniji album i jedan od najprodavanijih albuma uopšte, a na omotu nije ceo bend. Ni pola benda. Na omotu je svega 40% benda ako je to važno… Stevie Nicks u ulozi Rhiannon i Mick Fleetwood koji se jednako glupira. Ali kad sam prvi put video ovaj omot morao sam da saznam šta ima na ploči… SEX PISTOLS - Never Mind the Bollocks (1977) Zbog tog ‘bollocks’ ploča nije smela biti u izlozima. Bilo je i privođenja buntovnih vlasnika radnji koji bi tu naredbu prekršili. Bila je ’77. i bio je punk. Drečav i jednostavan omot bio je, kao i muzika na ovom albumu, sušta suprotnost do tada vladajućoj progresivi. Ovo je jedan od onih omota koji su jednostavno simbol vremena. MOTORHEAD (1977) I ova War Pig (ne znam kako bih ovo preveo) maska, vučjih čeljusti sa veprovim očnjacima , je, kao i cevasto zvono ili prizma, nešto što je zauvek i neraskidivo postalo zaštitni znak autora i ikona rock muzike. Biće reprodukovana na svakom Motorhead albumu, nosiće se na bedževima, prišivačima, preslikačima, crtati na tetovažama. Jer je ovo možda i najviše kul simbol ako takvog ima.
  13. KING CRIMSON - In The Court of the Crimson King (1969) Na ovom omotu nema ničeg ikoničnog. Ali je u najmanju ruku upečatljiv i prosto vas mami da čujete šta se krije iza jedne ovako pomalo uznemirujuće slike paranoje. Pa , krije se 21 century schizoid man, šta bi drugo. Ovo je progresiva u svom izvornom obliku. MILES DAVIS - Bitches Brew (1970) Ni ovaj omot nije ikoničan. Ali nadrealizam slike izvanredno ilustruje lepotu, slojevitost, maštovitost i čistu veličanstvenost muzike koju je stvorio Miles i ekipa oko njega. Ovo je prvi Fusion album. Posle njega biće ih još stotine. Ali nijedan ga neće nadmašiti. SANTANA - Abraxas (1970) Ovaj omot dolazi iz iste kuhinje kao i prethodni. Crni lik sa golubicom između nogu trebalo bi da je deva Marija koja razgovara sa crvenim anđelom koji opet jaše na timpanu. Omot je prepun simbola, ali mislim da i nisu tako bitni.Bitno je da slika savršeno dočarava raskoš latino ritmova u rock muzici kojih je ova ploča prepuna. THE ROLLING STONES - Sticky Fingers (1971) Ponovo Stonsi, ponovo Vorhol, i ponovo provokacija. Kad album nazovete ‘lepljivi prsti’ a ploču upakujete u omot sa pravim ziperom koji morate da otkopčate da do nje dođete, to budi svakojake asocijacije. Ovo je prvi album Stonsa za vlastitu kompaniju, predstavljanje čuvenog logoa sa isplaženim jezikom i sve je, kao i prvi singl Brown Sugar, moralo da bude raskošno. I omot. THE WHO - Who’s Next (1971) Zapišani stub navodno je inspirisan obeliskom iz Klarkove Odiseje u Svemiru. Potpuno nebitno, sam čin simbolizuje pobunu a naslov se može shvatiti i kao poziv da im se u tome pridružite. Ko bi ovakvoj ploči odoleo? Pri tom je to izvanredna ploča. DEEP PURPLE - In Rock (1971) Stvarno, treba li ovo objašnjavati…? BLACK SABBATH - Vol. 4 (1972) Monohromatska fotografija Ozi Ozborna na koncertu, dignutih ruku, sa znakom mira. Imitirana i parodirana bezbroj puta, krasila je i leđa mog gornjaka u višim razredima osnovne škole… PINK FLOYD - Dark Side of the Moon (1973) Ovaj, kao i omot albuma Abbey Road, može poneti epitet najikoničnijeg ikada - nema nikakvih informacija, a opet svako zna o čemu se radi. Prizma koja razlaže zrak svetla je efektna u svojoj jednostavnosti. Prikazuje slojevitost muzike, kao i različite aspekte života kojima se ploča bavi. Bend je hteo nešto jednostavno, pametno, ali i elitistično. Nije moglo bolje. LED ZEPPELIN - Houses of the Holy (1973) Zeppelini su prešli dug put od prvenca do ove ploče koja ih je zatekla na vrhu sveta. Motiv pomalo sablasnih, bespolnih figura ružičaste plavokose dece koja gamižu ka nekakvom svetilištu na nekoj drugoj planeti je pomalo i zanimljiv, pomalo i odbojan, a pomalo i perverzan. Navodno je inspirisana (opet) Klarkovom pripovetkom Kraj Detinjstva, mada to ustvari nije ni bitno. Ne može a da vam ne privuče pažnju. MIKE OLDFIELD - Tubular Bells (1973) Genijalno ostvarenje mlađanog Oldfielda ukrašeno je jednostavnim ispresavijanim cevastim zvonom. Muzika je kompleksna kako samo može biti, ali rešenje omota je vrlo jednostavno. I vrlo efektno.
  14. Jedan od važnijih razloga zbog kojih će mi ploča vazda biti draža od cedea je i veličina omota. Teško je na omotu cedea skontati svaki detalj, pa i samo mu se diviti ako je tek lep. Lep omot ploče je kao slika. S tim što je za razliku od slike koja živi svoj život omot vazda u službi muzike. Ne mora, doduše, biti. Ali kad se koncepcijski usklade, pa je to još i estetski lepo (znam, znam) nema većeg zadovoljstva. Najbolji omoti. Najlepši omoti. Najznačajniji omoti. Kakogod postavili stvar, na klizavom smo terenu. Nešto što je meni jako lepo nekom drugom može biti strašno ružno i obrnuto. Na internetu ima puno takvih lista i dok se neki omoti redovno pojavljuju na svakoj listi, ima i takvih za koje mi je potpuno neverovatno da ih je neko ubrojao u najbolje. Ima, istina, takvih i među onima koji se redovno pojavljuju na svakoj listi. Pa onda mislim, kakav je kreten ovo ubrojao ne u najbolje, već u dobre omote. I zašto nema ovog. Ili onog. Pa sam, eto, napravio neku svoju listu. Nisam se ograničio na vremenski period. Nisam ih ni rangirao. Nisam čak sebi zadao ni neki broj, kao - 50 veličanstvenih. Poređao sam ih hronološki, krenuvši od prve rokenrol ploče do danas. I pokušavajući da se prisetim svih onih situacija kad me je pogled na omot jednostavno primorao da ploču i kupim. Nekako maglovito sam usvojio princip da omot mora da privuče pažnju. Raskošan ili jednostavan, svejedno, ali mora biti upečatljiv. I dobro je kad klikne sa muzikom, ali to nije bio neophodan uslov. I nisam stavio sve one koji su meni lepi inače bi vrvelo od Floyda i Oldfielda. Nisam stavio ni one koji zahtevaju da ih uzmete u ruke kako biste otkrili njihov pun potencijal, kao Led Zeppelin III ili Thick As A Brick. Kako da u tekstu dočaram rotirajuću kartonsku ploču ili novine? Neke značajne sam preskočio jer me se ama baš nikad nisu dojmili (U2 - War). Neke sam preskočio jer su mi krajnje odvratni (Kanye West - My beautiful dark twisted fantasy). A neke jer sam jednostavno neobavešten. Svako od nas može da napravi neku svoju listu i sigurno bi se sve razlikovale. Ova je moja. Uživajte, ima tu jako lepih omota… ELVIS PRESLEY (1956) U kompaniji RCA uopšte nisu bili uvereni u svrsishodnost snimanja i izdavanja rokenrol albuma: tinejdžeri su kupovali singlice, ne albume. Međutim, ovaj album postao je prvi rokenrol album na prvom mestu nacionalne top liste u Americi. Efekat crno bele fotografije živog nastupa, sa neonsko ružičastim i zelenim slovima kojima je ispisano ime, je takav da vam snažno dočarava o čemu se radi i pre nego što spustite iglu na ploču. HOWLIN’ WOLF - The Rockin’ Chair Album (1962) Ovaj se album ustvari uopšte ne zove Rockin Chair, ali ga kao takvog svi znaju. Šta ćete većeg uticaja jednog omota na ploču? Howlin’ Wolf nije na slici, ali prisutniji je nego da jeste. Skoknuo je da uzme pivo ili do toaleta, a stolica i gitara čekaju. Svirka se nastavlja čim stavite iglu na gramofon. THE ROLLING STONES (1964) Prvi album Rolling Stonesa ne samo da nije imao ime, već na omotu bezobrazno nije bilo ni imena grupe. Sračunato se išlo na provokaciju da su toliko poznati da ih ne treba ni predstavljati, što je te 1964. bilo daleko od istine. Ali uspelo je: mračna fotografija ružnih njuški Džegerove bande uspalila je maštu tinejdžera i pospešila prodaju do te mere da su sa prvog mesta top lista skinuli do tada neprikosnovene Beatlese i tamo ostali 12 nedelja. THE VELVET UNDERGROUND & NICO (1967) Na omotu prvog izdanja zapravo je bila nalepnica. Kraj male strelice pisalo je ‘peel down and see’. Kad se oguli, ukazala bi se banana u ružičastoj boji mesa. Humor, provokacija, umetnost, ništa manje se ni ne očekuje kad se za izradu omota underground benda angažuje umetnik Warholovog kalibra. Kažu da ovu ploču tad kad je izdata nije kupilo mnogo ljudi. Ali svako ko jeste, osnovao je bend. THE BEATLES – Sgt. Peppers’ Lonely Hearts Club Band (1967) Umorni od beatlemanije, odlučili su da prekinu sa turnejama i živim nastupima. I da sav svoj kreativni potencijal iskažu u studiju i objavljujući kompleksne i grandiozne albume. Takvi su morali biti i omoti: Orkestar kluba usamljenih srdaca narednika Pepera u živopisnim uniformama angažovan je na događaju kojim se izgleda opraštamo od Beatlesa kakve smo do sada znali, a odgonetavanje koga su sve na taj oproštaj pozvali je dodatna zabava. U blagosloveno doba pre fotošopa, možete misliti kakav je posao bio izrada svih tih figura, aranžiranje cveća, snimanje… Pa, grandiozan i kompleksan. THE JIMI HENDRIX EXPERIENCE – Electric Ladyland (1968) Ako se dvostruki album zove Electric Ladyland i ako ga potpisuje najbolji mačor tadašnjice i bog električne gitare, šta ima logičnije nego slikati 19 golih žena i turiti ih na omot Hendrixovog magnum opusa? Tako je bar smatralo umetničko odeljenje izdavačke kuće Track Records. Sam Hendrix nije, užasno je popizdeo zbog omota koji je smatrao sramotnim i ponižavajućim i tražio je da se promeni. Izašli su mu u susret, zaboravili su da takav omot neće moći u izloge… BIG BROTHER AND THE HOLDING COMPANY - Cheap Thrills (1968) Album je naravno važan zbog Janis. Ali ako to i zanemarimo (o svetogrđa), ostaje fenomenalan omot koji je nacrtao legendarni Robert Crumb, a koncepcija je da svaka pesma ima svoju duhovitu ilustraciju u čemu možete da uživate dok slušate ploču. To jest ako niste pijani ili nešto još gore. Kraj je šezdesetih, San Francisko, hipici, itd. BLIND FAITH (1969) Gola devojčica simbolizuje nevinost a futuristički model aviona tehnologiju budućnosti, što je trebalo da poveže iskrenost kojim muzičari ove supergrupe stvaraju modernu muziku. Bio je kraj šezdesetih, pa je tako nešto još i moglo da prođe u Engleskoj. U Americi, perverzna slika golog deteta koje drži falusni simbol nije nikako. Američko izdanje ima dosadnu sliku benda na omotu. LED ZEPPELIN - I (1969) Kad smo kod falusnih simbola, šta mislite o ovome? To je, mislim, ipak suviše zlonamerno tumačenje. Džimi Pejdž želeo je baš ovu sliku, cepelin Hindenburg zahvaćen plamenom, sekunde pre pada. Slika je stilizovana uglavnom rapidografom, u Vorholovom maniru, a simbolizuje, osim imena grupe, sve ono što i muzika na ploči: snagu, vatru, katastrofu… sex? I sex. THE BEATLES - Abbey Road (1969) Album se ustvari trebao zvati Everest. I bilo je planirano da se slikaju podno planine, ali jednostavno ih je mrzelo da se cimaju dotle kad im je Abbey Road pod nosom. Na omotu nema ni imena benda ni albuma, pa opet, svako zna o kome se i o čemu radi. Ovo je jedan od najikoničnijih omota ikada i simbol jednog vremena. Nema mesta da se priča o svim tumačenjima, interpretacijama i simbolici ovog omota, ali jedna je stvar sigurna: rokenrol zaustavlja saobraćaj.
  15. Must have! Hard rok kompilacija Pop Mašine. Izvanredno složena, odlično producirana. I ako ste imali tu sreću da nabavite albume, na ovoj kompilaciji dominiraju singlovi koje je tek nemoguće prikupiti. Ovo je brutalna svirka i najtoplije je preporučujem.
  16. Ne znam jel još neko ima ovo: Jedna od čudnijih odluka tadašnjih glavešina izdavačkih kuća. Recimo, nikad ne objaviti prve Maidene, a dati nam debi album More-a. Ali kupio sam ovu ploču. Kad je danas slušam, mislim da nije ništa posebno. Ipak, nešto mi se na njoj dopalo, jer je nikad nisam prodao, imam je i dan danas. Btw, mislim da je teška ne 180 već 380g Ako vas zanima -
  17. Da, tako je, to su ustvari remiksi.
  18. Ja imam one prve Queen cdove, prodao mi drugar da bi kupio remastere... Inače me to strašno nervira. Dorsi, Kridensi - imam neke remastere na kojima to uopšte ne zuči 'kako treba'. Možda i zvuči, ali meni je neprepoznatljivo i uopšte mi se ne dopada. Ali, kao što kažeš, tu se verovatno radi o ulagivanju audiofilima. Meni je to suludo, jer zapravo sistem treba skockati tako da Stonsi ili Dorsi ili Parplovi ili ___________ (dopisati po želji) zvuče dobro onako kako ih znamo, a ne muziku prilagođavati bas drajverima od 6 inča... Lično mislim da je pravilo da nema pravila. Treba naći cd verziju, tj remaster koji će goditi našem uhu. Koji će to biti, niko nam ne može reći, moramo naći sami. Meni se recimo dopada ta 1:1 varijanta koju si naveo i bolje mi ni ne treba. Ali verovatno ima kome treba...
  19. Jesi ih možda poredio sa 'originalnim' izdanjima?
  20. Proveravam zvučne razlike između novih remastera na crnom vinilu i picture discova. Postoje...
  21. Nisam znao da smo istomišljenici. Prijatno sam se iznenadio, ljudi obično vole da im je i omot zaštićen. Ja ih imam tek nekoliko, na pločama koje kupim od nekog ko ih je držao u podrumu ili nekom sličnom vlažnom mestu, uglavnom zbog neprijatnog mirisa, ne zbog istrošenosti omota...
  22. To bi mogao biti taj! Hvala! (Đe ga nađe... ) Razlika u odnosu na Jugoton je baš velika, to mi je bilo sumnjivo. Ovo "This album has been direct metal mastered from a digitally re-mastered original tape to give the best possible sound quality" mi je ok. To znači da nije bilo stručnih popravki zvuka, kao na recimo albumu 1 i da to ustvari treba tako da zvuči. Mogu računati da imam ploču
×
×
  • Create New...