Veoma sam se trudio da zavolim Coltranea ali nije mi išlo. Povodom prikaza Live in Paris koncerta uzeo sam ponovo da preslušam Live in Village Vanguard integralno izdanje na četiri diska. Meni je to u poređenju sa Sonny Rollinsom, isto Live in Village Vanguard, nekako ne leži. Kod Coltranea mi fali melodije u sviranju, a u tehničkoj vuirtuoznosti baš i ne mogu da uživam. Za razliku, uživam slušajući Wayne Shortera iz solo karijere, Charles Lloyda, Coleman Hawkinsa, Cannoball Adderleya, Bena Webstera, Gene Amonsa, Sonny Stitta ali kod Coltranea mi nešto smeta. Ne bih rekao da tražim jednostavnost, jer ni Wayne Shorter nije jednostavan, ali mi je Coltrane ponekad neslušljiv. Imam utisak kao da on svira niz fragmenata i tonova koje ja ne uspevam da sklopim i čujem kao neku celinu.
Mada i kod njega ima izuzetaka. Na pr. ima jedan divan CD zajedno sa Kenny Burrellom.