Jump to content


Bebop


DejanM

Recommended Posts

Za ostale, Rene Urtreger i Pierre Michelot ovaj put sa Daniel Humair-om,  album HUM ( Sketch 1999 ).

Za Miles Davis-a je znacajno da se posle povratka iz Evrope skinuo sa heroina, to je bio uslov koji mu je postavljen od strane menadzera Columbia kuce, ciji je rezultat cujan na albumu Kind Of Blue.

Link to comment
Share on other sites

Dosta amwerickih jazz muzicara je tokom 1950-tih ali i kasnije napustilo Ameriku i preslo da zivi u Evropi: Kenny Drew, Oscar Pettiford, Bud Powell, Dexter Gordon, .... Najcesce su se odlucivali za Kopenhagen, Pariz ili jug Francuske. Neki su ostali do kraja svojih zivota u Evropi a neki su se ipak vratili u Ameriku (Dexter Gordon, Bud Powell).

Bilo je vise razloga za pojavu ovog fenomena. Jedan je bio izrazen rasizam u Americi koji je znacajno otezavao zivot crnim muzicarima. Drugi, ne manje bitan razlog, je lezao u cinjenici da su jazz muzicari u Evropi bili vise cenjeni pa samim tim i bolje placeni. Zbog mnogo manje konkurencije u Evropi, bilo im je daleko lakse i da dodju do posla.

To je imalo za posledicu da su ti americki crni muzicari izvrsili znacajan uticaj na razvoj jazza u Evropi. Zahvaljujuci njima, kao i turnejama po Evropi muzicara koji se nisu definitivno preselili u Evropu, razmena ideja je bila brza i sadrzajnija, nego sto bi to inace bila. Tako je, na primer, i nas Dusko Gojkovic u Nemackoj dosao u kontakt i svirao sa Oscar Pettifordom, Kenny Drew-om,  Chet Baker-om, ... Dusko je 1958 nastupio na Newport Jazz Festivalu, gde je skrenuo paznju na sebe. Licno Miles Davis mu je pomogao da dodje do gigova u Americi, sto je bilo veoma vazno za daljnji razvoj njegove karijere. Dusko je svirao sa vecinom velikih Bebop muzicara: Dizzy, Gerry Mulligan, Sonny Rollins ... pored vec pomenutih Drew-a, Pettiforda i drugih. Na taj nacin je bilo, mada u mnogo manjoj meri, i uticaja koji su isli iz Evrope prema Americi.

Link to comment
Share on other sites

Svaka diskusija o Bebopu koja ne pominje Thelonious Monka, jeste nekompletna. Postoji vise razloga za to, ali je svakako najznacajniji taj da je Monk komponovao puno Bebop standarda, koji se i danas sviraju. Monk je zapravo po broju kompozicija koje je napisao, drugi muzicar u jazzu: napisao ih je oko 70 dok je Ellington prvi, sa preko 1000 kompozicija. Neki od tih standarda su i legendarne pesme poput: Round Midnight, Straight No Chaser, Well You Needn't, Blue Monk, 52. Street Theme, .... Vecina ovih pesama je nastala bas u razdoblju nastanka Bebop-a.

Pocetak 1940-tih zatice Monka U New Yorku, gde su se njegovi roditelji sa porodicom doselili iz Severne Karoline. Svirao je kao stalni pijanista u Minton's Playhouse tako da je od samog pocetka bio u centru desavanja. On nije samo svirao sa Parkerom, Dizzy-ijem i ostalima, vec je u velikoj meri svojim kompozicijama pomogao razvoj Bebopa. Medjutim, tu je postojala jedna zackoljica ... 

Monk je veoma brzo razvio specifican stil sviranja klavira. On bi se najbolje mogao opisati kao disonantan. Po tome je bio jedinstven i svakako prvi pijanista koji je tako svirao. Pijanisti toga doba, recimo Bud Powell, su svirali sasvim drugacije, brzo, sa zavidnom tehnikom, uklapajuci se formalno u kontekst Bebop-a. Sa disonantnim sviranjem Monka su tu stvari stajale sasvim drugacije - i to je ono sto se mnogima nije dopadalo. Neki su cak isli toliko daleko da su Monkovo sviranje nazivali sviranjem sa "dve leve ruke", a bilo je i onih koji su snatrali da Monk zapravo i ne ume da svira ! Ako pogledate spiskove muzicara na pojedinim nastupima Charlie Parkera, necete cesto naici na Monkovo ime. Cak i Dizzy nije cesto koristio usluge Monka. Poznat je recimo otvoreni animozitet koji je Miles Davis gajio prema Monku, tvrdeci da Monkov nacin sviranja ne podrzava duvacke instrumente na pravi nacin. Na taj nacin je Miles, malo biranijim recima, hteo da kaze da Monk ne zna da svira.

Albumi koje je Monk tokom 1940-tih snimio su se lose prodavali i on nije uzivao bas neki poseban status. Interesantno je pri tom, da su se njegove pesme svirale, pa je cak i Charlie Parker svirao Round Midnight, dok je Miles Davis tokom 1950-tih cak i snimio album sa tim nazivom. A onda je na scenu stupila jedna zena (izgleda da su zene bile veoma bitne za razvoj Bebopa): Lorraine Gordon. Ona je upoznala Monka 1947 i odusevila se njegovom muzikom. Kako je tada bila udata za vlasnika Blue Notes, tako je i Monk dobio mogucnost da snimi album za Blue Note. Ti snimci su kasnije prepakovani i pojavili su se pod nazivom The Genious of Modern Music Vol.1.

Ja, kada sam prvi put cuo pesmu Misterioso sa ovog albuma, sam bukvalno ostao bez teksta. Kupio sam ovu plocu, stavio je na gramofon i seo sam da radim nesto za posao dok je muzika isla lagano u pozadini. Kada je pocela Misterioso, ja, koji sam do tada samo povrsno obracao paznju na muziku (jer mi je vise sluzila da stvori neku pozadinsku zvucnu kulisu nego sto sam je zbilja slusao) sam odjednom bio odvucen od koncepta koji sam pisao i cuo sam samo ovu fantasticnu numeru. To je trenutak koji cu verovatno pamtiti ceo zivot. Onda sam prekinuo rad, seo ispred HiFi sistema i pustao tu pesmu uvek iznova. Jednostavno, fantasticna stvar.

Lorraine je veoma aktivno promovisala Monka u jazz krugovima, ali je njen uticaj ipak bio ogranicen. Monk je ostao pod ugovorom sa Blue Notes do 1952 a onda je potpisao ugovor sa Prestige Records. Tu je Monk snimio nekoliko albuma, koji se danas smatraju znacajnim ali u ono vreme nisu na sebe skrenuli paznju. 1954. godine Monk srece Pannonicu (preko svoje prijateljice i mentora Mary Lou Williams) i kao da od tog trenutka stvari pocinju da se odvijaju na bolje za Monka. 1955 on dobija ugovor sa Riverside Records, koji je otkupio prava od Prestige za 108,24 dolara (i recima: sto osam zarez dvadeset cetiri dolara), i za njih snima danas legendarne albume: Brilliant Corners, Monk's Music, Misterioso, ... Monk's Music iz 1957 dozivljava veliki komercijalni uspeh i odnos jazz javnosti prema Monku se definitivno menja. Najbolji primer su njegovi nastupi u Five Spot klubu ...  Naime, kada je Monk uhapsen 1951 zajedno sa Bud Powellom, zato sto je u kolima u kojima su sedeli pronadjena droga, oduzeta mu je tzv. Cabaret Card, koja je bila preduslov da muzicar moze da svira na mestima na kojima se tocio alkohol. Nekoliko godina Monk zbog toga nije mogao da nastupa. Kada je ponovo dobio Cabaret Card, poceo je da svira u Five Spot klubu. Kazu da mesecima nije moglo da se dobije mesto u klubu. Svi su dolazili da cuju Monka, ali i Coltrane-a koji je tada svirao u njegovom bandu. Stvari su se definitivno promenile u korist Monka. 

Link to comment
Share on other sites

Jos jedna interesantna epizoda iz tog vremena ... Jednom prilikom je policija uhapsila Pannonicu i Monka zbog posedovanja marihuane, koja je pronadjena u njihovim kolima. Policajci su odmah na licu mesta prebili Monka. Nju nisu dirali zato sto je bila belkinja, ali su je takodje strpali u zatvor. Pannonica je pozvala advokata i vec sutradan je sudija pustio oboje iz zatvora zbog nepostovanja procedure prilikom hapsenja.

1962 Monk potpisuje ugovor sa Columbia records (koji ce trajati do 1970.) i prvi album koji snima za njih jeste Monk's Dream. Na tom albumu je producent Teo Macero, poznat po svojoj saradnji sa Miles-om. Za Columbiu Monk snima nekoliko albuma: Criss Cross, Underground, .. Medjutim pocetkom 1970-tih se pojavljuju prvi znaci psihicke bolesti.

Nikada nije tacno rastumaceno od cega je Monk zapravo bio bolestan. Ta njegova bolest se manifestovala u naglim ispadima besa, nakon cega bi danima bio u depresivnom stanju. Takodje je sve manje komunicirao sa spoljasnjim svetom, da bi u zadnjoj fazi svoje bolesti, poslednjih 6 godina svog zivota, odbijao da govori i nije vise ni svirao. U bolnici su hteli da ga podvrgnu elektro-skovima ali je Monkova porodica to odbila. Kao zamenu je dobio litijum i anti-psihotike, govorilo se o sizofreniji, ali to nikada zbilja nije bilo utvrdjeno. Tih poslednjih 6 godina se o njemu brinula Pannonica, koja je kupila kucu u New Jersey-iju, preuredila je, kupila klavir, ali je Monk vecinu vremena provodio na verandi cuteci i gledajuci ... negde.

Pomalo je komicna prica basiste Al McKibbon-a, koji je kao clan Dizzy-ijevog banda bio zajedno sa Monkom na turneji po Evropi 1971.

""On that tour, Monk said about two words. I mean literally maybe two words. He didn't say 'Good morning,' 'Goodnight,' 'What time?' Nothing. Why, I don't know. He sent word back after the tour was over that the reason he couldn't communicate or play was that Art Blakey and I were so ugly."

Treba napomenuti da su McKibbon i Monk bili stari drugari, jos iz vremena kada niko nije zeleo da cuje za Monka.

Monk je preminuo 1982. godine u svojoj 64. godini zivota.

Link to comment
Share on other sites

Monk je snimio dosta zbilja dobrih albuma i oni najvazniji su vec pomenuti. Ja bih medjutim izdvojio jos jedan, koji obicno nije u prvom planu kada se govori o Monkovoj muzici, a koji se meni jako dopada. Radi se o albumu: Thelonious Alone in San Francisco. Album je snimljen 1959. u jednoj sali u San Franciscu ali bez prisustva publike, pa bi se mogao nazvati studijskim albumom. Na njemu svira Monk klavir bez prateceg banda. U svojoj karijeri je on napravio nekoliko  albuma u takvom formatu: piano solo.

Na albumu se nalaze uglavnom njegove stare stvari: Blue Monk, Ruby My Dear, Bluehawk, Pannonica sa jos par jazz standarda. Ono sto je medjutim interesantno jeste da se na ovom albumu moze cuti odredjeni pomak u Monkovom sviranju: od izrazito disonantnog pristupa prema sviranju slozenenijih harmonijskih struktura. Melodijske linije su odsvirane na klasicniji nacin, doradjene su cesto do kraja, uz blaze disonantno preskakanje pojedinih tonova. Uz to, svako ko je sumnjao da Monk stvarno ume da svira brze deonice, uverice se na ovom albumu u suprotno. Ipak, uz sve pomenuto, njegova sola su i dalje vrlo karakteristicna, na momente neobicna i na neki poseban nacin pogadjaju tamo gde treba.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Izdvojio bih jos jedan Monkov album za koji mi se cini da je vredan pomena: Big Band and Quartet in Concert. To je snimak live nastupa Monka u Lincoln Centru u New Yorku (vrlo prominentno mesto sto ukazuje na status koji je Monk imao u to vreme), napravljen 30.decembra 1963 (znaci u sklopu novogodisnjih koncerata koji se obicno priredjuju u NY). Album se sastoji iz dva CDa. Nastupi kvarteta i Big Banda su pomesani  i nisu jasno podeljeni po CDovima ali svirka sa kvartetom dominira na drugom CDu.

Postava je dosta jaka - (izmedju ostalih) u Big Band varijanti sviraju:Thad Jones, Steve Lacy, Phil Woods, ... Interesantno je da su svi oni u jednom trenutku napustili Sjedinjene Drzave i preselili se u Evropu. Neki su se kasnije vratili (Woods, Thad Jones).

Kvartet su cinili Charlie Rose, Butch Waren i Frankie Dunlop (uz Monka) - svi oni su imali izuzetne karijere, svirajuci sa najpoznatijim jazz muzicarima tog vremena i uglavnom kao sidemen-i ucestvujuci na snimanjima znacajnih albuma. Clanovi kvarteta su svirali i sa Big Bandom.

Svirka na ovom albnumu je dosta odmaknuta od Hard Bopa, iako je recimo Charlie Rose vazio za tvrdog Hard Bopera, imajuci iza sebe saradnju sa Dizzy-ijem,  Oscar Pettifordom i ostalim Beboperima. Njegovo sviranje na ovom albumu je opusteno, prilicno slobodno iako jos uvek jasno struktuirano. Njegov solo na Misterioso je lagan, istrazivacki, na momente melodican ali je dosta oduzeo od napetosti koja vlada tom pesmom u njenom originalnom izvodjenju. Nisam siguran da mi se to dopada ali je svakako jedno sasvim drugacije vidjenje Misterioso. Monk na toj stvari svira gotovo avantgardno, takodje menjajuci pomalo karakter pesme.

Imam utisak da je uticaj Phil Woods-a (u Big Badn varijanti) bio dosta znacajan. Woods je bio ucenik Lennie Tristana, i to se moze cuti pre svega u pristupu pesmama, aranzmanima pa i solo deonicama ne samo Woodsa. Cuju se jasne asocijacije na modalni jazz, koji je u to vreme bio jako rasprostranjen. Monk svira u svom stilu, mozda jos vise istrazujuci, pomerajuci disonantnost u pravcu jos vece "apstrakcije". Moj utisak je da njegove solo deonice sa ovog albuma navode na razmisljanje i da se vise obracaju kognitivnom nego emotivnom delu nase psihe - sto u principu, bar za mene, nije dobar znak. Medjutim, znacajno je cuti kako se Monk razvijao u tom periodu svoje karijere ka jednom "produbljenom" nacinu sviranja, dalje usavrsavajuci svoj vec poznati, i jako cenjeni, nacin disonantnog sviranja klavira. Uostalom, svi poznati Jazzeri tog doba su na neki nacin morali da odreaguju na pojavu modalnog i free jazza. I dok je Miles recimo utonuo duboko u modalnost, razvijajuci je do potpune apstrakcije (Miles Smiles), Monk ovde ide nekim srednjim ali veoma specificnim putem. A to je radio ceo svoj zivot, bivajuci uvek poseban pa makar po cenu da bude potpuno neprihvacen. Narocito je interesantna pesma Darkness on the Delta, gde Monk, svirajuci sam bez pratnje,  ovu u sustini blues stvar predstavlja na jedan potpuno novi nacin, objedinjujuci nekoliko potpuno razlicitih elemenata u jednu celinu: blues melodiju na momente razlaze promenama tempa i svojim karakteristicnim disonancijama, na momente primenjujuci skat sviranje, ali se trudeci da ni u jednom trenutku ne izgubi melodiju, koju na taj nacin modulira na nekoliko raznih nacina.

U svakom slucaju interesantan album.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Prosle godine se pojavio album pod nazivom: Thelonious Monk - The Complete Prestige 10-Inch LP Collection. To je kolekcija 10'' Lps koje je Monk obajvio za Prestige u periodu od 1952 do 1954. Ja imam CD izdanje, koje se sastoji od 5 CDs. Na ovim snimcima se pored Monka mogu cuti i Art Blakey, Max Roach, Sonny Rollins, Percy Heat, ...

Citajuci credits mozete saznati pod kakvim su uslovima nastali pojedini albumi, sto dobro opisuje zivot muzicara u ono vreme ... navescu samo jedan primer ... Bob Weinstock, vlasnik Prestige Records, nije raspolagao velikim budzetom u to vreme pa je zbog toga zahtevao od svojih muzicara da snimaju odmah po dolasku u studio, bez proba.Haos naravno nastaje kada na snimanje Monk zakasni jer je njegov taxi udario u policijski auto dok je Copeland dosao na vreme ali sa jakom prehladom pa su trazili zamenu ....

I pored svega toga, na ovim snimcima mozete cuti Monka, u svojim srednjim tridesetim, u odlicnoj formi. Ovi snimci imaju zbilja istorijsku vrednost ali je svirka vise nego interesantna.  I dobra ! Za ljubitelje Monkove muzike, ovo je must.

Monk Prestige.jpg

Link to comment
Share on other sites

Bubnjar Kenny Clarke je bio veoma vazan clan najuzeg jezgra Bebop druzine iz Minton's Playhouse. On je imao stalan angazman u Minton's Playhouse-u i po nekim izvestajima on je i bio vodja banda, uzevsi pod angazman tada malo poznate Monka, Dizzy-ija, Birda, Don Byas-a i Curly Russell-a, koji je svirao bas (Curly Russell je pocetkom 1950-tih napustio jazz i poceo da svira Rhytm and Blues, nestavsi na taj nacin sa jazz radara). Kenny je imao iza sebe vec zavidnu karijeru jer je svirao u bandu trubaca Roy Eldridga, sto je bila jaka referenca u to vreme. Pored toga, Kenny je poznavao Charlie Christian-a, sa kojim je imao jednu zajednicku turneju, tako da ucesce Charlie Christiana, na samom pocetku postojanja grupe koja je stvorila Bebop, nije bilo ni malo slucajno.

Kenny Clarke se smatra za jednog od najvecih inovatora sviranja bubnjeva. Ja se ne razumem u sviranje bubnjeva tako da cu samo povrsno dotaci ovu temu. Kenny je imao vise "pronalazaka" od kojih je verovatno najpoznatiji "ride cymbal", gde je bubnjar jednom rukom svirao po cinelama, odrzavajuci na taj nacin tempo, dok mu je druga rukla postala slobodna za sviranje tzv. sinkopa. Kenny je cak i dobio nadimak po jednom svom izumu, Klook, koji je bio onomatopeja zvuka koji je Kenny dobijao na bubnjevima. Po tvrdnji samog Clarka, sve ove inovacije su vec bile napravljene pre nego sto je on dosao da svira u Minton's Playhouse. Njih je "izumeo" jos za vreme sviranja sa Roy Eldridge-om, sredinom tridesetih, koji ga je podrzavao u tome. Na taj nacin se Kenny Clarke pridruzio Dizzy Gillespie-iju u stavu da Bebop nije nastao u Minton's Playhouse-u i odjednom, kako je to Bird tvrdio.

Kenny je bio jedan od vodecih bubnjara Bebopa tokom 1940-tih, zajedno sa Max Roach-om. Pojavljuje se na velikom broju snimaka Dizzy-ija, Parkera, i ostalih. Ali je svirao i sa muzicarima koji nisu svirali Bebop, pa se po tome da zakljuciti da nije bio apostol Bebopa u smuslu u kom su to bili Dizzy i Bird. On je osnovao Modern Jazz Quartet, grupu u kojoj su pored njega svirali jos i Milt Jackson, John Lewis i tada mladi Ray Brown. Svirali su jednu novu vrstu jazza, koja je dobila naziv Chamber jazz ili Third Stream. Mesali su elemente barokne muzike sa jazzom stvarajuci na taj nacin jednu sasvim novu estetiku u okviru jazza. Modern Jazz Quartet je osnovan 1946 i postojao je sve do 1974, da bi bio ponovo osnovan 1981 sve do svog definitivnog gasenja 1993. Na taj nacin  je to bio jedan od najduze postojecih bandova u istoriji jazza. Kenny Clarke je ostao clan ovog banda sve do 1955, kada je poceo da pravi pripreme za svoj preseljaj u Evropu. Preselio se definitivno za Pariz 1956. godine i nikada se vise nije vratio u Sjedinjene Drzave.

 

Link to comment
Share on other sites

1955. je Kenny Clarke snimio jedan interesantan album, van Modern Jazz Quarteta, pod nazivom: Bohemia After Dark. Na tom albumu pored Kenny Clarka sviraju jos i mladi Paul Chambers (koji ce se samo nekoliko meseci kasnije pridruziti Miles Davis kvintetu i sa njim ostati sve do 1963. snimivsi izmedju ostalih albuma i cuveni Kind of Blue), Horace Silver, Donald Byrd, Jerome Richardson ali i braca Adderley: Cannonball i Nat. Od 7 pesama na albumu braca Adderley su komponovala 4, naslovnu stvar Bohemia after Dark je napisao Oscar Pettiford dok su ostale 2 pesme bile jazz standardi onog vremena. Verovatno zbog toga se ovaj album cesto pogresno pripisuje Cannonball Adderley-iju.

Klub pod nazivom Cafe Bohemia je postojao 1950-tih u Grinich Village-u i bio je poznato mesto za okupljanje jazzera. Tu je imao stalni angazman Oscar Pettiford sa svojim bandom a kasnije je tu svirao i Miles Dvis sa svojim kvintetom. Navodno je fotografija sa naslovne strane albuma Miles Davisa, Round Midnight, nastala upravo u Cafe Bohemia. Za ovaj klub je vezana i jedna legenda. Jedne veceri saksofonista Oscar Pettiford banda, Jerome Richardson, nije mogao da dodje na svirku pa je Oscar spazio u publici Charlie Rose-a i zamolio ga da nastupi to vece kao zamena. Charlie je pristao ali nije imao saksofon sa sobom. Tada je Pettiford ugledao u publici krupnog momka koji je drzao saksofon ispred sebe i zamolio ga da ga pozajmi to vece Charlie Rose-u. Taj krupni momak, pod imenom Cannonball Adderley, je odgovorio da ima bolju ideju: da on svira kao zamena. Nakon kraceg razmisljanja Oscar Pettiford se slozio sa tim predlogom, Cannonball je izasao na scenu i ostalo je jazz istorija. Cannonball je tako svirao da je odmah dobio angazman kod Pettiforda, a vec iste godine je poceo i da snima albume.

Kako je Cannonball svirao na samom pocetku svoje karijere mozete da cujete u stvari Willow weep for me, sa ovog albuma. To se ne cuje cesto. Jednostavno fantasticno. Ovo sviranje Cannonballa stoji uz rame njegovih kasnijih zvezdanih ternutaka sa albuma Kind of Blue, Somethin' Else, itd. Ostatak albuma je takodje jako dobar, uz odlicnog Donald Byrda, prefinjenog sviranja Horace Silver-a na klaviru ( u jednoj pesmi se na klaviru pojavljuje i Hank Jones) i sa odlicnim Chambers-om. Interesantno je da jedino Clarke nije imao solo deonice na ovom albumu i da sve vreme svira diskretno u pozadini, omogucavajuci drugima da dodju do izrazaja.

U svakom slucaju ovo je jedan, ne preterano poznati, jazz biser. Topla preporuka ...

Bohemia After Dark.jpg

Link to comment
Share on other sites

Kada se preselio u Pariz 1956. Kenny Clarke je stupio u kontakt sa Miles Davis-om, koji je tada bio na turneji po Evropi. Uskoro mu se pridruzio i na snimanju muzike za film Lift za Gubiliste, o kom je ovde vec bilo dosta reci.  Na snimanju tog albuma je upoznao basistu Pierre-a Michelot  i sa njim i Bud Powell-om je osnovao trio pod imenom The Three Bosses. Ovaj trio se pridruzio Dexter Gordon-u na snimanju Our Man in Paris, koji se danas smatra jednim od jazz klasika.

1961. Kenny Clarke snima jedan interesantan album na kojem svira i belgijski pijanista Francy Boland. Boland je imao klasicno muzicko obrazovanje i bogato iskustvo u sviranju jazza u Sjedinjenim Drzavama, gde je saradjivao sa Stan Getzom ali i sa samim Kenny Clarkom. Ovo je zapravo bila neka vrsta pokusaja da naprave nesto zajedno. Album se zove The Golden 8. Na njemu svira jos i nas Dusko Gojkovic. Album je solidan Bebop i nakon ovog albuma Clarke i Boland odlucuju da naprave Big Band, koji ce postati u narednih jedanaest godina najpoznatiji Big Band u Evropi. Snimili su dosta albuma. Dusko Gojkovic je svirao na 8. Pored Duska u ovom Big Bandu, koji je nosio jednostavan naziv Kenny Clarke & Francy Boland Big Band, pojavljivali su se jos i Eddie Lockjaw Davis, Zoot Sims, Ronnie Scott, Johny Griffin, John Surman, Jimmy Woode, Art Farmer, Stan Getz, .... Samo po ovim imenima da se zakljuciti da je ovaj Big Band bio vazan i zbog veze koju je ostvario izmedju evropskog i americkog jazza.

Do kraja zivota (preminuo je 1985. u 71. godini zivota) Kenny Clarke je svirao sa francuskim muzicarima, snimivsi jos dosta albuma.

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Dobro vece !

Pratim tekstove sa velikim zanimanjem,  ovde bih dodao jedan znacajan album muzicara o kojem jos nije bilo reci, Sonny Rollins-a.   Dodajem ga kao znacajan i kvalitetan Live snimak,  dvostruko znacajan kao jedini zvanicni Rollins-ov zivi snimak i prvog dela njegove duge karijere.

Sonny Rollins - A Night At The Village Vanguard  ( Blue Note 1958 ),  snimljen tokom jednog popodnevnog izvodjenja i dva vecernja sa razlicitim muzicarima.

Na ploci je dostupna selekcija pesama,  Rollins sa Wilbur Ware-om na basu i Elvon Jones-om za bubanjevima na A strani,   na B strani Rollins sa Donald Bailey-em koji svira bas i Pete La Roca na bubnjevima.

Na CD-u je kasnije izdat komletan materijal ovih izvodjenja, na dva diska, selekcija na ploci je odlicna ali zato na dva diska postoji obilje materijala koje nije uslo na plocu.

Jos jedan Live snimak muzicara koji vredi poslusati je

Donald Byrd - At The Half Note Volume 1 & 2 ( Blue Note )  iz 1960. godine, ovo je vec Hard Bop ali sa nekim opustenim trenucima,  dostupan na disku kao komplet koji je remasterizovao Rudy Van Gelder, covek koji je i snimio ove albume.

O samim muzicarima ostavljam pisanje kompetentnijim od sebe, kad oni dodju na red.

Pozdrav, Krca  :)

 

Sonny Rollins - A Night At The Village Vanguard.jpg

Donald Byrd - At The Half Note.jpg

Link to comment
Share on other sites

Krco,

Sudeci po predlozima albuma koje pravis, ti si bar podjednako kompetentan kao i ja da pises o ovoj temi (i jazzu uopste). Nisam ja neki poseban ekspert za jazz - ja sam samo zadnjih godina uneo vise "strukture" u svoje slusanje jazza a postojanje streaming service-a mi je omogucilo lak i brz pristup prakticno svemu sto me je interesovalo. Iz tvojih komentara sam dobio utisak da bi zeleo da se ova tema nastavi ... :)

Link to comment
Share on other sites

Dobar dan !

Tema me zanima jer volim jazz a Vasi tekstovi su jako dobro napisani, mnogo bolje nego sto bih ja umeo da uradim,  zaista mi je pravo uzivanje citati ih.   Daleko od toga da sam kompetentan da pisem o jazzu a sem toga ima i rupa u mom poznavanju muzike.

S postovanjem ovo je Vasa tema i sa zadovoljstvom pratim vase pisanje.

Pozdrav,  Krca   :)

Link to comment
Share on other sites

Ja bih zeleo kada ovo ne bi bila samo moja tema. Ali hajde onda da idemo dalje - plasim se samo da ova tema zapravo nema kraja ...

J.J. Johnson je bio trombonista koji se pocetkom 1940-tih pridruzio Bebop pokretu nakon saradnje sa Fats Navarrom, koji ga je ohrabrio da prihvati novi stil sviranja Jazza. Tako je J.J. Johnson prakticno uveo trombon kao instrument u Bebop. Naime, trombon je bio prihvacen instrument u jazzu, koriscen je u swing sastavima a narocito je bio popularan kao instrument u dixiland band-ovima. Medjutim, smatralo se da zbog svoje konstrukcije ne odgovara Bebop-u, gde se sviralo brzo, sa naglim promenama tempa i gde se zahtevala odredjena tehnicka virtuoznost. J.J. Johnson je dokazao suprotno.

U tim ranim fazama nastanka Bebop-a, J.J. Johnson je svirao sa "apostolima" Bebopa. Jedno vreme je svirao sa Sonny Stitt-om, Max Roach-om i Bud Powell-om. Poznati su njegovi nastupi sa Charlie Parkerom 1947. na snimanjima za Dial Records. Kasnije je J.J. Johnson, pocetkom 1950-tih svirao sa Oscar Pettifordom i Howard McGhee-ijem. Medjutim svakako je najznacajnija saradnja koju je J.J. Johnson uspostavio sa, takodje trombonistom, Kai Windingom. Sa njim je poceo da nastupa 1954 i ta saradnja je potrajala, sa kracim i duzim prekidima, prakticno sve do smrti Kai Windinga 1983. Taj combo je odmah po osnivanju doziveo veliki uspeh kod publike.

J.J. Johnson je svirao sa gotovo svim velikanima jazza (ne samo Bebopa). Pocevsi od Parkera, Miles Davisa (pocetkom 1960-tih) i Dizzy-ija, pa sve do Herbie Hanckocka, Andre Previn-a, .... lista je podugacka. Za svojih 77 godina zivota J.J. Johnson je snimio pozamasan broj albuma kao lider a jos vise kao sideman. Ja moram da priznam da najveci deo njegovog opusa nisam slusao ali od onoga sto jesam izdvojio bih 2 albuma iz perioda dok je svirao Bebop..

Prvi je jedan zanimljiv album pod nazivom: J.J. Johnson sextet with Clifford Brown iz 1953. Na albumu pored J.J. Johnsona i Clifford Brown-a sviraju jos i John Lewis na klaviru, Kenny Clarke na bubnjevima, i braca Heath: Percy na basu i Jimmy na saxopphonu. (Postojao je i treci brat Heath, po imenu Albert, bubnjar, koji je svoju karijeru poceo svirajuci sa Coltrane-om, da bi kasnije tokom svoje karijere svirao sa mnogima pa i sa J.J. Johnsonom).

Na albumu mozete da cujete zbilja dobro sviranje J.J. Johnsona u laganijim stvarima: Lover Man ili predivnu It Could happen to you. Ali Clifford Brown je taj koji je na ovom albumu "ukrao show" - recimo njegov solo u pesmi Get Happy je izuzetan. Klasican bebop solo, sa brzim promenama ritma, tehnicki besprekorno odsviran, zestok. Jednom recju odlican Bebop album.

JJ Johnson w Clifford Brown.jpg

Link to comment
Share on other sites

Drugi album koji bih izdvojio (jos jednom napominjem da ima dosta J.J. Johnson albuma koje nisam slusao) jeste album iz 1957 pod nazivom First Place. Na albumu sviraju pored J.J. Johnsona jos i Max Roach na bubnjevima, Paul Chambers na basu i Tommy Flanagan na klaviru.

Ovde trombon J.J. Johnsona dominira i njegovo sviranje zbilja ulazi pod kozu. Nista se spektakularno ne desava na ovom albumu osim dobre svirke, odlicnih solo deonica i zapravo svega onoga sto jazz cini onim sto on jeste. Ima vise laganih stvari tako da je First Place mesto na koje odlazite ako imate potrebu da cujete dobre jazz balade .Brze stvari, poput Commutation, ipak podsecaju da se ovde (jos uvek) radi o Bebopu. I onda mozete da cujete kako je J.J. Johnson "uveo trombon u Bebop" odnosno kako je svojom odlicnom tehnikom sviranja ucinio trombon pogodnim za Bebop.

Nasao sam ovu izjavu tromboniste Steve Turre-a, koja cini mi se dobro opisuje znacaj J.J. Johnsona:

"J. J. did for the trombone what Charlie Parker did for the saxophone. And all of us that are playing today wouldn't be playing the way we're playing if it wasn't for what he did. And not only, of course, is he the master of the trombone—the definitive master of this century—but, as a composer and arranger, he is in the top shelf as well."

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

"J.J. gave me the ball and I'am still trying to develope it.I can play as fast as trumpet player,I am the only trombone player that ever played with Coltrane,only one that did quartet with Bud Powell.I got a few litle things like that..." Hvalisao se malo Curtis Fuller.Anyway,All star sextets je super ploca i zaista ssvira virtuozno.Zabelezeni fantasticni muzicari na ovoj ploci P.Chambers,Jimmy Garrison,Thad Jones Winton Kelly,Dave Bailey,Lee Morgan,Charlie Persip,Mcoy Tyner,Benny Golson...poslednju dvojicu sam imao priliku slusati uživo.Nikad nisam čuo tako savrsen ton kao kod Benny Golsona,svaka numera je bila buvalno savrsena i mogla je direktno na ploču.Njegov band Jazztet sa Art farmerom je sjajan projekat.Curtis je takođe bio u bendu.

C__Data_Users_DefApps_AppData_INTERNETEXPLORER_Temp_Saved Images_images(1).jpg

Link to comment
Share on other sites

J.J. Johnson narocito sa Kai Winding-om ima puno albuma, ovo je dobra preporuka da ga opet poslusam, neke albume sam slusao a neke preskakao ne znajuci na sta da usmerim paznju.

Tekstovi su uzivanje za citanje i daju istorijsku perspektivu kakva se moze naci samo po knjigama i koju je tesko sastaviti samo iz bookleta u celinu kako je imamo ovde.

Pozdrav, Krca   :)

Link to comment
Share on other sites

Billy Eckstine je rodjen u Pitsburgu a na sebe je skrenuo paznju svirajuci trubu i pevajuci za big band Earl Hines-a, kome se pridruzio 1939. u Chicagu. Njegov bas/bariton je vrlo brzo privukao paznju publike, tako da se preorjentisao uglavnom samo na pevanje. Sa Hines-om je imao i dva velika hita u ono vreme: Stormy Mondey Blues i (sopstvenu) Jelly, Jelly. Ohrabren uspehom koji je imao kod publike, Eckstine napusta Hines big band 1943 i prelazi u New York. Tu osniva sopstveni big band i u njemu zaposljava: Charlie Parkera, Dizzy Gillespie-ija, Dexter Gordon-a,  Sonny Stitt-a, Miles Davis-a, Art blakey-a, .... Tako je nastao prvi Bebop big band u istoriji jazza, koji je postojao sve do 1947. (nakon toga je Dizzy osnovao svoj big band). Taj big band je bio znacajan i po tome sto je u njemu po prvi put dobila angazman i tada mlada i potpuno nepoznata pevacica Sarah Vaughan. Ona se nije dugo zadrzala u bandu jer je ubrzo dobila sjajne ponude za nastavak solo karijere ali je ostala do kraja zivota u prijateljskim vezama sa Billy Eckstinom i kasnije su njih dvoje cesto saradjivali, iako su zajedno snimili samo jedan album. Ovaj big band je izbacio dva velika hita: A Cottage for Sale i Prisoner of Love.

Nakon raspustanja ovog big banda, Billy Eckstine je nastavio solo karijeru kao pevac i bio u tome jako uspesan. Do kraja 1940-tih je imao nekoliko velikih hitova (Blue Moon, Caravan) i dobro prodavanih albuma. Njegov koncert 1950 u Paramount Theatre je imao vise posetilaca nego prethodni koncert na istom mestu Franka Sinatre. Tokom 1950-tih njegova karijera je bila i dalje u usponu zahvaljujuci veilikim hitovima My Foolish Heart i narocito zahvaljujuci pesmi I Apologize, koja je postala mega hit u Americi.

Billy Eckstine je nastavio svoju uspesnu karijeru, nastupajuci po Sjedinjenim Drzavama, pojavljujuci se u raznim TV shows, nastupao je u Las Vegasu. ali i svirajuci po klubovima. Konkurenciju je imao u pevacima poput Nat King Cole-a, Benett-a, Sinatre i ostalih, ali je sve do kraja zivota (preminuo je 1993. u 78. godini zivota) ostao aktivan - zapravo sve do 1992 kada je imao slog, zbog kojeg je prestao da radi.

Jedan od najzapazenijih albuma iz vremena Bebop Big Band ere, jeste Mr.B snimljen 1944. Ovde je gotovo cela ekipa: Dizzy, Oscar Pettiford, Art Blakey, Dexter Gordon, Don Byas,  ... i ovo je jedan od prvih albuma koje je snimila Sarah Vaughan (u vreme snimanja ovog albuma ona je imala 20 godina). Snimak nije los i sigurno ima istorijsku vrednost. Interesantno je takodje cuti kako zvuci Bebop u big band varijanti pa jos sa vokalima. I to tako da se obraca najsiroj publici. Bila je to zapravo preteca danasnje popularne muzike. Na mene ova ploca ostavlja utisak beskrajne nostalgije ....

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

Dexter Gordon je poticao iz ugledne porodice. Njegov otac je bio jedan od prvih crnih lekara u L.A. dok mu je majka bila cerka jednog od svega petorice crnaca odlikovanih najvisim odlikovanjem Sjedinjenih Drzava za zasluge u Spansko-Americkom ratu. To ukazuje na cinjenicu da je Dexter odrastao u porodici koja je posedovala odredjeni drustveni status.

Dexter je rano poceo da svira a na saxophone je presao kada je imao 15 godina. Veliki uzor mu je bio Lester Young. Prvo je svirao sa lokalnim bandovima u i oko L.A. a onda se pridruzio Lionel Hampton-u. Nakon toga je svirao u bandu Louis Armstronga. 1944. se preseljava za New York gde se pridruzuje bandu Billy Eckstine-a. Tu se upoznaje sa Dizzy-ijem i ostalima iz Bebop sekcije jazza. Tako je Dexter Gordon poceo da svira Bebop, pravac koji zapravo nikada stvarno nije napustio. On nije bio ucesnik Minton's House jam sessions-a ali se relativno rano pridruzio Bebop pokretu, postavsi jedan od njegovih najprominentnijih promotera.

1945. se pojavljuje na snimcima Dizzy Gillespie-ija, napravljenim van Billy Eckstine big banda. Te iste godine pocinje da snima svoje prve albume (za Savoy). Jedan od njih je i Dexter Rides Again, koji se sastoji od snimaka sa 3 sessions iz 1945, 1946 i 1947. godine. Na snimcima iz 1945 sviraju Tadd Dameron, Curly Russell, Art Blakey i Leo Parker; na drugoj session, koja obuhvata 4 stvari na albumu, sviraju Max Roach, Curley Russell, Bud Powell i Leonard Hawkins dok na trecoj sviraju Sadik Hakim, Gene Ramey i Ed Nicholson. Ovo je odlican dokument Bebop ere iz polovine 1940.-tih i takodje odlican dokument sviranja Dexter Gordona sa pocetka njegove karijere. Interesantno je u kolikoj meri je njegov stil sviranja vec bio oformljen.

Nakon povratka u L.A. u poznim 1940.-tim, Dexter Gordon svira u raznim postavama ali su narocito bili poznati njegovi divlji nastupi sa saksofonistom Wardell Gray-om. Njih dvojica su nastupali i snimali zajedno sve do 1952.

1950.-te godine nisu bile dobre za Dexter Gordona. Tonuo je u sve vecu zavisnost od heroina, sto je uticalo na kvalitet njegovog sviranja. Propustao je mnoge dogoverene obaveze. Bio je uhapsen nekoliko puta zbog posedovanja droga. U zatvorima je proveo nekoliko godina. Izmedju ostalog je bio i u cuvenom Folsom Prison (iz kog je izasao 1959.) Takodje u to vreme on pocinje da napusta Bebop i da se priklanja "meksem" West Coast zvuku.

1961. godine je Dexter Gordon potpisao ugovor za Blue Note Records i zbog toga dosao za New York. Namera mu je bila da obavi potrebna snimanja i da se vrati, medjutim ostao je u New Yorku. Jedan od razloga je bio odlican prijem publike u njegovim live nastupima. Drugi je verovatno bio taj sto su snimanja prosla besprekorno. Blue Note mu je stavio na raspolaganje svoje studijske muzicare, Sony Clark-a, Butch Warren-a i Billy Higginsa i ispostavilo se da je ta kombinacija muzicara odlicno funkcionisala. Od nekoliko albuma koje snima za Blue Note u to vreme, svakako se izdvaja Go!. Sviranje Dextera Gordona na ovom albumu (i uopste u to vreme) je procisceno, cisto, tehnicki gotovo savrseno, opusteno, ... sa odredjenim pomakom od Bebopa u pravcu modalnog sviranja.

Nije se medjutim zadrzao dugo u New Yorku. Dobivsi poziv da svira u Engleskoj, on prelazi za Evropu gde ostaje narednih 14 godina. Nastanio se u Kopenhagenu, gde je puno saradjivao sa Kenny Drew-om. 1963. snima jazz klasiku, album Our Man in Paris, zajedno sa Kenny Clark-om, Bud Powell-om i Pierre Michelot-om. Bilo je predvidjeno da na albumu klavir svira Kenny Drew i to nove stvari koje je Dexter napisao. medjutim u poslednjem trenutku je uskocio Bud Powell, koji je odbio da svira nove stvari pa su snimili Bebop standarde. (Izmedju ostalih i Dizzy-ijevu Night in Tunisia).

1976. godine se Dexter Gordon vraca u Sjedinjene Drzave. Nastupa u klubu Village Vanguard, u kom je snimljen njegov Live album: Homecoming - Live at Village Vanguard te iste godine. Ti njegovi nastupi su bila prava senzacvija u New Yorku. Dexter Gordon je svirao Bebop - ponovo .... To je izazvalo takvu buru na jazz sceni, da je to dovelo do pravog revival-a Bebopa u Americi. Citav taj pokret 1980-tih pa i 1990-tih je dobuo naziv Neo-Bop.

Dexter Gordon je preminuo 1990. godine u Pitsburgu. Ostavio je za sobom veliki broj albuma koje je snimio i kao lider i kao sideman. Bio je jedan od najvecih bebopera u istoriji jazza i jedan od najvecih saksofonista u jazzu uopste. Ostace i zapazen kao glumac (pojavio se u 6 filmova). Najzapezenija uloga mu je svakako u filmu Around Midnight, Bernarda Tavernier-a iz 1986, gde je glumio Lester Younga za vreme njegovog poslednjeg boravka u Parizu. Na taj nacin se oduzio svom velikom idolu.

 

 

 

album.jpg

album.jpg

album.jpg

album.jpg

Link to comment
Share on other sites

V-Discs je program koji je pokrenula vojska sjedinjenih Drzava 1942. goidine. Tako je nazvan verovatno po reci: Victory, ili u prevodu: Pobeda. Program je trajao sve do 1949. Radilo se o stampanju ploca formata 16 incha, 33 rpm, koje su pravljene za podizanje morala vojske na frontu. Izmedju ostalih bilo je tu i dosta jazz snimaka. V-Discs su znacajni i zbog toga sto kada je doslo do strajka sindikata muzicara, koji je trajao od 1942 do 1944. bilo je zabranjeno snimanje bilo kakve muzike u Americi. Pod pritiskom vojske i implementacijom ovog V-Disc programa, bilo je dogovoreno sa producentskim kucama da se snimanja mogu vrsiti ali da ti snimci ne smeju dospeti u komercijalnu upotrebu, vec da se mogu koristiti samo za potrebe vojske.

Od jazza, najvise su se stampali snimci Colleman Hawkinsa, Art Tatuma i Louis Armstronga (sto ukazuje na to ko je u to vreme bio najpopularniji). Bebop nije bio zastupljen, izuzev snimaka Billy Eckstine Big Banda. Tako da je to bio jedini Bebop sastav, ciji snimci su  mogli da se cuju na frontu.

Nakon zavrsetka ovog programa, po naredjenju vojnog vrha, sve matrice i ploce su morale biti unistene i posedovanje ovih ploca je bilo kaznjivo - takav je bio ugovor izmedju vojske i producentskih kuca. Kompletna kolekcija ovih V-Discs danas postoji jedino u Kongresnoj biblioteci.

Ako neko ima ovakvu plocu, zaostalu iz rata, treba da zna da ona na crnom trzistu dostize cenu kao da je od zlata napravljena ...

Link to comment
Share on other sites

39 minutes ago, DejanM said:

Ako neko ima ovakvu plocu, zaostalu iz rata, treba da zna da ona na crnom trzistu dostize cenu kao da je od zlata napravljena ...

Za ovakve raritet treba imati EMT broadcasting gramofon sa odgovarajucom velicinom tanjira i ruckom od 12" ( mislim da su rucke ove duzine nastale bas iz ovih razloga )  :)

Dexter Gordon je za Blue Note snimio gomilu jako dobrih albuma, vec pomenuti se izdvajaju po kvalitetu a i kasniji albumi koje je snimao su takodje jako dobri.   Dodao bih na listu slusanja jedan za mene nezaobilazan album iz Blue Note produkcije :

Dexter Gordon - One Flight Up ( Blue Note 1964 )   intersantno ovaj album je snimljen u Parizu.

Za ljubitelje Dizzy Gillespie-ja postoji i dobar zivi snimak iz 1961. godine :

An Electrifying Evening with The Dizzy Gillespie Quintet ( Verve 1961 )

Ovo je mala grupa muzicara, Dizzy na trubi, Leo Wright na alto saxu i flauti, Lalo Schifrin na klaviru, Bob Cunningham bas i Chuck Lampkin za bubnjevima.  Posle svirke ide razgovor sa Dizzy-jem u trajanju od skoro 20 minuta.

Pozdrav, Krca   :)

 

Dizzy Gillespi - An Electrifying Evening.jpg

Dexter Gordon - One Flight Up.jpg

Link to comment
Share on other sites

Imam i jedan interesantan album iz perioda kada je svirao sa Wardell Gray-om. To je prilicno slobodna live jam svirka, samo dve pesme, svaka po 20-tak minuta. Album se zove: Dexter Gordon & Wardell Gray - Jazz West Coast Live Hollywood Jazz, Vol.1 sa prilicno interesantnom postavom. Izmedju ostalih sviraju pored njih dvojice jos i Barney Kessel, Howard McGhee, ... i ekipa sa West Coast-a. Nije lose ... duge solo deonice, duga voznja, .... nesto poput Gratefull Dead :D

Dexter Gordon.jpg

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...