3D, ili ipak ne?

Ugradnja čipa za 2D-3D konverziju, što neki proizvođači već rade, predstavlja prilično kontroverznu temu iz više razloga. Posmatrano sa finansijske strane, jedan od najvećih razloga za kontroverzu jeste da su televizijske kuće protiv 2D-3D konverzije. Evo jednog od primera: zvaničnici američke mreže sportskih TV stanica ESPN nedavno su izjavili da će, ukoliko proizvođači nastave sa predstavljanjem sve većeg broja televizora sa mogućnošću konverzije, ESPN preispitati svoju odluku da snima i emituje program u 3D tehnici. Stariji podpredsednik Panasonic korporacije, gospodin Bob Perry, reagovao je brzo, izjavivši da ta kompanija ne planira i nikad neće ni razmišljati o predstavljanju televizora sa mogućnošću konverzije. Ali, kako moderno tržište potrošačke elektronike predstavlja surovu gladijatorsku arenu u kojoj opstanak nije zagarantovan ni najvećima, ispostavilo se da je ova izjava bila ishitrena i da u Panasonicu ipak ne odbacuju tu mogućnost. “Ne želimo da postanemo nekonkurentni, jer ako tu opciju svi imaju, moramo je imati i mi”, izjavio je gospodin Henry Hauser, podpredsednik prodaje za Severnu Ameriku. Takođe, rezultati 2D-3D konverzije u smislu postignutog rezultata i vizuelnog kvaliteta konverzije u odnosu na novac koji košta, krajnje su diskutabilni. Jedan od najboljih primera za to je rimejk filma “Clash of the Titans” iz prve polovine 2010., koji je snimljen u konvencionalnoj tehnici, a potom naknadno konvertovan u 3D – čitav tim inženjera nedeljama je radio na konverziji, a krajnji rezultat je bio daleko od impresivnog. Sa druge strane, imamo Samsungove televizore, koji konverziju materijala obavljaju u realnom vremenu i potpuno automatski, a rezultati mogu biti iznenađujuće dobri. U ovo smo se uverili i u redakciji, tokom testa modela UE40C7000 (HF37), kada smo gledali standardnu verziju filma “2012” uz 3D konverziju.

Prvi koraci
Prvu ozbiljnu 2D-3D konverziju obavila je kalifornijska firma In-Three Inc, 1998. godine, tako što je prvo napravila dve identične kopije istog filma. Jedna kopija, namenjena levom oku, ostala je netaknuta, dok je tim stručnjaka radio na drugoj. Oni su ručno docrtavali nedostajuće delove objekata u tri dimenzije, određujući dubinu i relativnu poziciju objekata na osnovu slobodne procene. Prema tadašnjim izjavama iz kompanije In-Three, “čak ni sadašnji nivo razvijenosti računara ne omogućava automatizaciju procesa 2D-3D konverzije”. Iako iz današnje perspektive zvuči gotovo smešno, slične izjave o računarima su se tada mogle naći u svim oblastima, a upoređivanje sa današnjim stepenom mogućnosti samo govori o zastrašujuće brzom razvoju računara u poslednjih desetak godina. Računari tada još uvek nisu mogli da razlikuju dva objekta iste boje i njihove relativne dimenzije (primer: danas računari, odnosno računarski programi, razlikuju beli papir koji se nalazi u prvom planu, od belog zida ili zgrade u pozadini), a pokušaji da razdvoje pokretne snimke statičnog objekta od statičnih snimaka objekata koji se kreću najčešće ih je potpuno sluđivao. Refleksiju objekta na staklu bolje i da ne spominjemo… Ipak, kako bismo bar delimično opravdali ondašnje računare, reći ćemo da je elektronski gigant Thomson prošle godine priznao da i današnja, kompjuterizovana konverzija mora biti proverena ljudskim okom, jer i savremeni računari greše. Ove tvrdnje podržala je i TV mreža Sky, koja je jedan od najvećih zagovornika 3D tehnologije. Oni su otišli i korak dalje, izjavom da će emitovati samo konvertovani materijal koji je obrađen u profesionalnoj produkcijskoj kući, u kojoj proveru kvaliteta konverzije obavlja stručno osoblje, i to na najbolji mogući način – gledanjem.

Lude godine
Trenutno, većina proizvođača je mišljenja da 2D-3D konverzija predstavlja neizostavnu opciju na savremenim televizorima, pre svega zato što i dalje postoji veoma malo 3D filmova i drugih sadržaja. Ipak, ako se ovakvo stanje promeni, i proizvođači se slažu da će konverzija postati suvišna. Teoretsko objašnjenje ove kompleksne tehnologije je relativno jednostavno: konverzija se obavlja pomoću takozvane “vertikalne lokacije”, tokom koje slika biva podeljena na šest sektora, a zatim se oni ređaju po dubini u vidu slojeva. Dok gledaoci uživaju u glatkoj konverziji, gomila elektronike analizira dvodimenzionalnu sliku u realnom vremenu, kako bi prepoznala tragove dubine u vidu zamućenja i na taj način odredila šta bi trebalo da se nalazi u prvom planu, šta u sredini, a šta u pozadini. Zatim se obavlja proces razdvajanja kadrova namenjenih levom, odnosno desnom oku. Na osnovu dobijenih rezultata, detalji bivaju reprodukovani u okviru jednog od navedenih šest slojeva i postiže se efekat da su objekti iz prvog plana bliži gledaocu, dok se pozadina doima udaljenijom.

Nešto dublja analiza govori o “mapiranju dubine slike” na osnovu analize dvodimenzionalnog prikaza: samostalni objekti, poput ljudi, drveća ili građevina, prvo bivaju izolovani metodom rotoskopije, koja istražuje sve uglove u kojima se objekat može naći na snimku. Manjak neophodnih informacija nadoknađuje se upotrebom istih boja, osvetljenosti ili pokreta koji karakterišu objekat, kako bi se konstruisao što kompletniji 3D model. Zatim se vrši procena dubinske pozicije objekta u odnosu na okruženje, za koju ne postoji matrica – svaki objekat se mora zasebno i potpuno analizirati, zarad postizanja što vernijeg rezultata. Primera radi, kada je jedan objekat postavljen ispred drugog i delimično ga zaklanja, sistem mora da rekreira nedostajući deo i kretanje istog samo na osnovu informacija kojima raspolaže. U igri su i pozicija i kretanje kamere, razlika u fokusu ii jasnoći između bliskih i udaljenih objekata, kao i relativan odnos veličine između objekata… Zbog svega nabrojanog, kvalitetna 2D-3D konverzija mora da analizira veliki broj parametara, a tehnologija daleko od savršenstva, uz još uvek prisutnu mogućnost pogrešnog postavljanja objekata u prostoru.

Jedan od najznačajnijih preduslova za kvalitetnu konverziju je kvalitet polazne, dvodimenzionalne slike. Full HD ili još rezolutivniji snimci ovde su u prednosti, jer veća detaljnost znači više informacija, a velike vrednosti kontrasta omogućavaju procesu da bolje razazna rubove objekata. Stoga, ne iznenađuje da savremena filmska ostvarenja, snimljena u trenutnom maksimumu kvaliteta po svim parametrima, mogu biti vrlo uspešno konvertovana od strane komercijalnih televizora, u šta smo se, ponavljamo, i sami već uverili. Kad je u pitanju nesrećni “Clash of the Titans”, očigledno je da kompanija, koja je bila zadužena za konverziju, jednostavno nije dobro uradila svoj posao.

Zrelo doba
Iako je osnova konverzije uvek ista, gotovo svaki od giganata potrošačke elektronike ima svoje trikove i razvija sitna poboljšanja, kako bi stekla prednost u odnosu na konkurenciju. Recimo, Philipsov sistem dozvoljava šire kretnje za objekte koji su u pokretu, a pritom se nalaze u prvom planu. Ovo bi trebalo da stvori utisak da se oni kreću brže i vizuelno ih izdvoji u odnosu na udaljenije pokretne objekte. Takođe, Philips razvija sistem za umanjenje i korekciju grešaka, i to na osnovu analize zvuka – relativna glasnoća, kao i trodimenzionalno pozicioniranje zvuka u višekanalnom zapisu, doneće dodatne informacije prilikom određivanja trenutnog tipa scene i omogućiti preciznije određivanje položaja objekta.

Dakle, uprkos negodovanju pojedinih TV stanica, teško je poverovati da gigantske korporacije ulažu basnoslovne sume u neizvesnu tehnologiju. Da su u pitanju jedna ili dve kompanije, pa i da pojavu pripišemo sloganu “who dares – wins”, ali ovako, jasno je da će televizori sa mogućnošću 2D-3D konverzije imati dug i uspešan tržišni život. Poboljšanja u odnosu na trenutno aktuelnu prvu generaciju već su na pomolu, a čak i ukoliko se filmski snimatelji preko noći potpuno preorijentišu na 3D (što je veoma malo verovatno, sudeći prema trenutnom toku stvari), i dalje će ostati gomila filmskog i televizijskog 2D materijala koju će ovi televizori moći uspešno da konvertuju, na radost svojih vlasnika. Zapravo, na osnovu svih informacija i praktičnih rezultata, dublja analiza bi mogla da pokaže da 2D-3D konverzija može ozbiljno da ugrozi čak i snimanje u trodimenzionalnoj tehnici jer, zašto bismo plaćali više za 3D verziju, ako naš televizor može da nam stvori isti efekat iz konvencionalnog, dvodimenzionalnog snimka?